Ugledni mjesečnik DownBeat, najpoznatiji časopis na području jazz glazbe, svake godine u kolovoškom broju donosi listu najboljih jazz glazbenika u raznim kategorijama u glasovanju kritičara. U ovogodišnjem glasovanju, sedamdesetom po redu, kritičari su u kuću slavnih uvrstili američku jazz pijanisticu i skladateljicu Geri Allen. Tim činom Allen je svrstana među legende jazza koje su također dobile tu počast, a među ostalima to su Art Tatum, Bessie Smith, Jelly Roll Morton, Coleman Hawkins, Cecil Taylor, Bill Evans, Sun Ra, Gil Evans, Max Roach, Wayne Shorter, Chick Corea, Lee Konitz i Carla Bley.

Još za života – preminula je 27. lipnja 2017. – dobila je puno priznanja i nagrada, među ostalima Nagradu Soul Train’s Lady of Soul kao prvi dobitnik, Jazz album godine za »Twenty-One« (1995.), dansku nagradu Jazzpar, koju je dobila kao prva žena (1996.), Nagradu Benny Golson Jazz Master (2005.), afroameričku nagradu za klasičnu glazbu Spelman Collegea (2007.), Guggenheimovu stipendiju (2008.) i počasni doktorat glazbe na Berkleeju (2014.)

Geri Allen je rođena 1957. u Pontiacu. Kao vrlo mladu glazbenicu, u njezinim dvadesetim godinama, zapazili su je vodeći predstavnici suvremenog jazza s kojima je ubrzo počela svirati, među ostalima s Jamesom Newtonom i Oliverom Lakeom te glazbenicima koji su se okupljali oko Stevea Colemana u tzv. M-Base pokretu. Poslije je surađivala s drugim cijenjenim džezistima kao što su Wayne Shorter, Jack DeJohnette, Esparanza Spalding, Dave Holland i Betty Carter. Samostalnu diskografsku karijeru započela je 1987. snimajući s triom u kojem su uz nju svirali kontrabasist Charlie Haden i bubnjar Paul Motian, nakon što su bili članovi prvog trija Keitha Jarretta. Bio je to dugovječan, uigran trio glazbenika koji su disali istim ritmom i emocije prenosili čarobnom, sugestivnom privlačnošću. Njihove su izvedbe bile oličenje esencije jazz umjetnosti. Allen je vodila i druge sastave s kojima je objavila niz albuma. Neki od njih bili su proglašeni najboljim jazz izdanjima.

Godinama je predavala improvizaciju na Sveučilištu Michigan te je bila profesorica glazbe na glazbenom konzervatoriju New England u Bostonu. Kao etnomuzikologinja uvijek je slušala glazbu drugih kultura, proučavala djelovanje glazbe na te kulture, način na koji ona živi kao njihov sastavni dio, na koji je utjecala na ljude u raznim dijelovima svijeta. To ju je potaknulo da na posve drukčiji način počne gledati na jazz glazbu. Očitovalo se to u njezinom sviranju, ali i stvaranju imidža, kao i na naslovnicama njezinih albuma.

Geri Allen

Uzbudljiva scena

Geri Allen je 2014. nastupila u Maloj dvorani »Lisinski«, u sklopu ciklusa Jazz.hr. U Zagrebu je svirala nekoliko dana nakon što je primila počasni doktorat najpoznatije svjetske jazz škole, Berklee School of Music. Tom prigodom predstavila se solističkim recitalom. Izvodila je glazbu sa svojeg tada novog albuma »Grand River Crossings: Motown & Motor City Inspirations«. Riječ je o autorskim skladbama nadahnutima njezinim rodnim Detroitom, posebice glazbi koja je nastala pod okriljem kultne diskografske kuće Motown, ali i onima koje su napisali neki od najpoznatijih glazbenika toga i srodnih stilova, primjerice Marvina Gayea, Stevieja Wondera, Smokeyja Robinsona i Michaela Jacksona. No, te su skladbe za nju bile samo predlošci za improvizacije i tumačenje na vlastiti način.

«To su tek zamisli, kostur za putovanje svijetom glazbe«, rekla je. »Željela sam izvesti solo jer u tome uživam gotovo jednako kao kad sviram s drugima. U takvim situacijama moram biti i onaj tko izaziva i tko odgovara na izazov. Moram stvarati kanale kroz koje ću komunicirati sama sa sobom.«

Ipak, za suradnike u nekim izvedbama na snimanje je pozvala trubača Marcusa Belgravea i alt saksofonista Davida McMurraya. »Marcus je bio moj mentor, a ujedno je sjajan umjetnik«, govori. »On je sudjelovao u tim Motown snimanjima o kojima sam govorila, a sad i u snimanju mojeg albuma. David ima divan zvuk i tako sam sretna što je svirao sa mnom. Tijekom svoje karijere surađivao je s velikim glazbenicima i profilirao se u važnog interpretatora glazbe koja danas odražava duh Motowna. Odlično smo kliknuli u zajedničkim izvedbama i sjajno smo se zabavili.«

Geri Allen je odlučila biti pijanistica jer je obožavala velike mogućnosti izražavanja koje pruža sviranje tog glazbala, a s kojim se upoznala još u mladosti. A jazz glazbenica je odlučila biti jer se zaljubila u osobe koje je vidjela na omotnicama ploča iz kolekcije njezinog oca, a koje su se doimale tako moćnima i zanimljivima. »Jazz scena je jako uzbudljiva«, rekla je u razgovoru koji smo vodili kad me posjetila u mom domu, tri godine prije nego je preminula. »Na njoj djeluje puno sjajnih grupa pod vodstvom nadarenih umjetnika koji još uvijek nisu rekli zadnju riječ. Radujem se poboljšanju položaja žena u današnjem jazzu. Dogodila se povijesna uzbudljiva promjena zahvaljujući kojoj sjajne umjetnice imaju priliku javnosti predstaviti svoje stvaralaštvo.«

Obiteljska tradicija

Geri Allen je studirala etnomuzikologiju, što joj je pomoglo da razvije vlastiti jazz jezik. »Slušajući glazbu drugih kultura, slušajući i gledajući kako glazba djeluje na te kulture, kako živi kao njihov sastavni dio, koliko je važna za ljude u raznim dijelovima svijeta, potaknulo me da na posve drukčiji način počnem gledati na jazz«, tvrdi. »Jazz glazba nije jako popularna u Sjedinjenim Američkim Državama. To što mnogi ljudi gotovo ništa ne znaju o tome, u meni ponekad izaziva veliku tugu. No, pogled na druge kulture i način na koji cijene svoju povijest i kulturu, na koji im pridaju važnost, na koji ih način ona određuje, daje mi neku posebnu snagu. Nadahnjuje me proučavanje glazbe drugih kultura i način na koji je cijenjena u svakoj od tih kultura. Sve to osnažuje moja nastojanja da na isti način pristupam jazz glazbi.«

Iako nije utjecalo na njezino stvaralaštvo u smislu proučavanja glazbe, za njezin život bilo je važno i to što je u njezinim venama tekla krv Cherokee Indijanaca. Naime obje njezine bake bile su potomci indijanaca. »U njihovim je venama tekla i krv Cherokee Indijanaca«, objašnjava. »Nisam se upoznala s njihovom poviješću, ali sve postoji u spisima, u kronikama Cherokee Indijanaca. Mnogi Afroamerikanci rođeni su iz miješanih brakova. Da bi bio uključen u povijest Indijanaca, moraš biti uključen u spise. Ne bih rekla da je to utjecalo na moje stvaralaštvo u smislu proučavanja glazbe, no budući da se radi o mojoj obiteljskoj tradiciji, to je u meni uvijek prisutno. Možda ne mogu izreći kako je taj utjecaj prisutan u mojoj glazbi jer moje su bake s očeve i s majčine strane, koje su imale korijene Cherokee Indijanaca, o toj tradiciji pričale samo na apstraktan način. Svjesna sam toga, ali ne puno više od toga.«

U njezinoj umjetnosti osjeća se utjecaj afričke kulture, što je također njezino nasljeđe. »To potkrepljuje moje razmišljanje o tome koliko su važni korijeni, osnove onoga što uistinu jesi«, tvrdi. »To je iznimno važno u određivanju nečije osobnosti, ali i stvaranju sposobnosti komuniciranja s drugima. Osjećaj za ono što zaista jesi pomaže ti u stvaranju prilika za spajanjem i dubljoj razmjeni podataka. U glazbi se događaju određene stvari za koje ne znam tko ih razumije, ali postala sam svjesna da dolaze iz pradavnih vremena i da ih ne mogu razumjeti u prvom trenutku. No kroz sva ta gledišta na neki način komuniciramo s ljudima. Afrički korijeni zauzimaju velik dio onoga što je utjecalo na stvaranje novog glazbenog jezika i premostilo poteškoće u komuniciranju.«

Prkositi gravitaciji

No, ona se nije ograničavala na samo jednu glazbenu struju. U njezinoj je glazbi zastupljena cjelokupna tradicija jazza: od bluesa, preko stvaralaštva Mary Lou Williams do free jazza, ali uvijek je to bilo u okvirima jazza. Bilo joj je važno sve te stilove i utjecaje održavati na životu. »To daje određenu postojanost i neprekidnost, kao i ono što mogu naučiti pručavajući druge kulture«, rekla je. »Ljudi se žele vezati za te korijene i nastoje potaknuti mlade da ih prigrle. Tako se stvara povezanost s mlađim naraštajima. Na taj način nastoje sačuvati samobitnost. Na isti način osjećam da mi jazz glazba pomaže da kroz svoje skladbe ili bilo što drugo pronađem vlastiti izraz. Također osjećam da moja povezanost s korijenima i tim glasovima osnažuje moja nastojanja da idem tim putem. Iznimno je nadahnjujuće slušati i svirati glazbu Mary Lou Williams. Svih tih godina tijekom kojih izvodim njezinu glazbu uvijek otkrijem nešto novo. Na taj način otkrivam tradiciju te glazbe.«

Dio te tradicije je tap dance koji se također odrazio na njezino stvaralaštvo, a kad govorimo o glazbi i plesu, ponovo se vraćamo na povezanost s afričkim korijenima. Primjerice, na snimanju njezinog albuma »Open on All Sides in The Middle« kao tap dancer sudjelovao je Lloyd Storey. Moguće je da je to bilo prvi put da je na snimanju neke ploče sudjelovao tap dancer. »Sve je to jedan izraz«, tvrdi. »Jedno ne ide bez drugoga. Sudjelovanje sviju u plesu, glazbi, pjevanju. Svi su dio istog iskustva. Odrasla sam u Detroitu u državi Michigan. U mladosti sam pohađala satove plesa. Dolazila sam u Kroc Center za rekreaciju gdje su vježbali poznati boksači. Tamo sam kao dijete učila plesati tap dance. No usporedno s pohađanjem glazbene išla sam u baletnu školu. Uvijek sam poštovala plesače jer moraju kontrolirati svoje pokrete, ovladati poteškoće vezane za gravitaciju. To što čine s tijelom ponekad prkosi zakonu gravitacije. To me uvijek impresionira i to duboko poštujem.

Također, odrastala sam u doba kad su ljudi još uvijek plesali na jazz glazbu. Vjerovali ili ne, imala sam dovoljno godina da odlazim u klubove u kojima su svirali glazbenici kao što su trubač Marcus Belgrave ili bubnjar Roy Brooks dok su ljudi plesali na njihovu glazbu, na jazz. Za mene je to nešto posve prirodno. U to doba djelovao je čovjek imenom Lloyd Storey koji je bio član tap dance skupine Detroit Sultans, dok je Jackie Hillsman inicirala projekte vezane za eksperimentalni pokret. Događalo se puno toga što je objedinjavalo jazz glazbu i ples. Te su se suradnje ostvarivale prirodno. Svirači i plesači su željeli nastupati zajedno, improvizirati u okružju te glazbe. To je uvijek imalo smisla i meni se činilo posve prirodno.«

Bez smicalica

Poslije je pjevačica Abbey Lincoln napravila nešto slično. U izvedbi skladbe »Who Used To Dance«, koju je snimila za istoimeni album, pridružio joj se tap dancer Savion Glover. »Ne kažem da sam je ja nadahnula da učini tako nešto, ali svjesna sam da je i ona to napravila«, kaže Geri Allen. »Poslije su to napravili Gregory Hines i Jimmy Cobb. To je za mene bilo nešto posebno, sasvim dovoljno da to ponovim. Naime, tada sam to napravila samo za jednu izvedbu. Prije nekoliko godina snimila sam album za koji sam utemeljila sastav u kojem je ravnopravni član bio tap dancer. Sviđa mi se ta zamisao. Muzikalan je, poznaje i razumije povijest bubnjeva. Bilo je cool. Savion Glover je to isto napravio s McCoyem Tynerom. Savion je bio mentor plesaču Mauriceu Chestnutu koji je surađivao sa mnom. Na YouTubeu možeš pronaći snimke na kojima Roy Haynes pleše tap dance. Postoji snimka na kojoj tap dance zajedno plešu on i Jack DeJohnette.

Roy Brooks mi je pričao da su mnogi bubnjari bili tap danceri, primjerice Art Blakey. Spomenuo ih je zaista mnogo. Kad sam vidjela Roya Haynesa, to me osnažilo jer to je bilo nešto stvarno, to nije bio klišej, to nije bio trik kao što su neki htjeli prikazati. Ne za mene. To je dio povijesti koji osnažuje glazbu onih koji se toga sjećaju. Tap dance je dio osjećaja, nešto što u pravom smislu predstavlja tu glazbu. Ako to radi Roy Haynes, tada u tome nema smicalice. U počast tome moramo biti otvoreni, moramo improvizirati, moramo pronaći vrata, prolaz iskustvu takvog sviranja.«

Geri Allen je fascinirana i drugim jazz glazbenicima. Kad je riječ o pijanistima, posebno štovanje iskazuje Cecilu Tayloru, Herbieju Hancocku i McCoyu Tyneru, glazbenicima u kojima je pronašla poticaj za glazbu koju je snimila za album »Flying Toward the Sound«. Radi se o solo izvedbama. »Oni snažno utječu na mene, nadahnjuju me«, rekla je. »U slušanju djela svakoga od njih pronalazim veliku radost, nadu, neizmjerno zadovoljstvo. Želim potvrditi koliko su važni za moj život. Taj album posvetila sam svakome od njih. Oni su promijenili glazbu. Svaki od njih. Veliki su inovatori, sjajni mislioci. Zahvaljujući svakome od njih glazba je doživjela važne pomake, promjene. Želim im iskazati zahvalnost na tome.«

Svjetsko čudo

No, na album je uvrstila vlastite, a ne njihove skladbe. »Skladbe su nastale iz slobode i zamisli improvizacije kao sredstva za izražavanje te slobode«, objašnjava. »Tijekom snimanja, sama za klavirom, improvizirajući, svirajući tu glazbu, osjećala sam kao da spajam improvizacije i zamisli o nekim skladbama koje sam već imala u glavi. Nadahnuće je došlo i od glazbala, sjajnog glasovira, kao i moje ljubavi prema tim glazbenicima. Sve je to utjecalo na stvaranje glazbe koja je dokumentirana na tom CD-u.«

Jedna od skladbi koje je napisala za taj album je »God’s Ancient Sky«, zasnovana na duhovnosti. »Nastala je kao moja zahvala na daru koji imam, koji sam dobila na poklon, što mi je omogućeno da imam tako divan život, da sviram tu glazbu, da mogu nastupati tijekom svih tih godina«, rekla je. »To je bio moj način da izrazim taj osjećaj.«

Osim što svoju glazbu zasniva na slobodi i duhovnosti, ona ponekad ostavlja dojam mističnosti. Tu namjeru pokazala je naslovima triju skladbi koje je uvrstila na spomenuti album »Flying Toward the Sound«. Svaku od tih skladbi: »Dancing Mystic Poets at Midnight«, »Dancing Mystic Poets at Twylight« i »Dancing Mystic Poets at Dawn«, posvetila je jednom od spomenutih jazz pijanista: Tayloru, Tyneru i Hancocku. »Nisam posve sigurna ali svakako sve to osjećam u glazbi Cecila Taylora«, kaže. »Na njega gledam kao na plesača, pjesnika, sjajnog mislioca, vještog glazbenika. On je za mene svjetsko čudo. Nevjerojatno je da u samo jednoj osobi možemo pronaći sve te osobine, kao i buntovništvo i neustrašivost. Nadanjujuće je gledati nekoga tko je usredotočen na to, tko tako jasno izražava te stavove koji oblikuju njegovu osobnost, tko je dao tako puno za sviranje glasovira. On je najbolje što imamo u smislu humanosti. Obožavam slušati kako svira. Jednako osjećam i prema McCoyu i Herbieju. Oni koji su imali priliku slušati ih kako sviraju, doživjeli su nezaboravne trenutke.«

Geri Allen je važnu suradnju ostvarila s uglednim free-jazz sastavom, Triom 3, ali i zasebno sa svakim od njegovih članova: alt saksofonistom Oliverom Lakeom, bubnjarem Andrewom Cyrilleom i kontrabasistom Reggiem Workmanom. »Nevjerojatno je iskustvo svirati sa svom trojicom«, rekla je. Neizmjerno su važni u smislu povijesti jazz glazbe. Važan su dio naše glazbe. Reggie i sve što predstavlja, kao i Andrew i njegova suradnja s Cecilom Taylorom… Reggie i njegov inovativan pristup… Kad im se pridruži Oliver, to je iznimno moćna kombinacija. Kao trio djeluju tako dugo. Njihova glazba odiše ljepotom i cjelovitošću. Predivno su me prigrlili u sastav. Napravili su prostor u kojem se ugodno osjećam, iako je taj sastav već potpun takav kakav je. Nadahnjujuće je svirati s njima.«