Uzmeš knjigu, pročitaš uredničku napomenu na ovitku (blurb), kratku biografiju pisca također na ovitku, a onda i česti izvadak iz teksta, neku rečenicu ili odlomak za koju je urednik pretpostavio da bi mogla privući čitatelja.

Ako te sve to zaintrigiralo, a ne poznaješ dobro pisca ili knjigu o kojoj je riječ, okreneš sadržaj i proučiš gdje su recenzije knjige, eventualni predgovor ili pogovor, koji će ti poslužiti kao konačni orijentir oko kupnje te knjige, uz razgovor s knjižarom koji knjigu nudi na prodaju i koji ti kaže da su i XY i YZ, kao važni književni kritičari, već pisali o toj knjizi.

Barem pola ove priče apsolutna je fikcija. U knjizi koju uzmeš u sve rjeđoj pravoj knjižari u Hrvatskoj, prije svega, osim blurba, biografije i ponekadnog izvatka iz teksta, nikako nećeš naći recenzije u predgovorima ili pogovorima.

Jedini dodatak koji te još eventualno dočekuje jesu kratke izjave iz tekstova onih koji su o knjizi pisali u svjetskim medijima, ako je, dakako, riječ o svjetskom bestseleru.

Jednako tako, razgovor s knjižarom je u pravilu iluzija, jer u hrvatskim knjižarama uglavnom ne rade knjižari, već prodavači. A da smo u stanju ispaliti i metak prema sebi, reći ćemo da i oni kritičari XY i YZ više baš i ne pišu kritike, jer ih nije imao tko adekvatno za to platiti.

Zamršeni koncepti

Budući da nismo ovdje da riješimo baš sve probleme, koncentrirat ćemo se na jednu zanimljivost od ovih navedenih, i koju nam je ispitati: što se dogodilo s predgovorima i pogovorima, što nas zanima posebno u kontekstu proznih ili pjesničkih knjiga?

Te atavizme može se vidjeti još samo u raskupusanim starim lektirnim naslovima u knjižnici, te tekstove koji su nam često služili kao orijentir oko sadržaja koji smo netom pročitali ili ga se laćamo čitati.

Voljeli smo se nekada i svađati s tim tekstovima, a ponekad, ranije, u formativnim čitateljskim godinama, iz njih smo i prenosili saznanja, i kada su bila točna i kada su bila pogrešna. U svakom slučaju, voljeli smo stupati u odnos s glavnim tekstom i preko ovih pomoćnih tekstova, koji su glavni tekst okruživali.

Toga više nema, a zašto nema, pokušali smo saznati kod dvoje važnih izdavača u Hrvatskoj, Sandorfa i OceanMora, koji ustrajno objavljuju knjige u prepoznatljivim, ako ne uvijek i baš komercijalnim programima.

No, programi su to s potpisom, koji nam redovito donose relevantne knjige. Zašto, uglavnom, ne i s predgovorima i pogovorima? Je li pitanje novaca, jer recenzije koštaju, a izdavači se trude zatvarati sve tanje financijske konstrukcije ili je u pitanju nešto drugo?

Ivan Sršen iz Sandorfa kaže nam da su predgovori i pogovori zamršeni koncepti u kojima jedan autor pokušava tumačiti onog drugog i koje bismo mogli usporediti možda još samo s polusnom u njegovu odnosu sa snom, jer u polusnu smo još jednim dijelom svjesni svog fizičkog tijela koje počinje proizvoditi san kao sredstvo potpunog oslobođenja od tog istog tijela.

– Tako i predgovori i pogovori dijelom razbijaju magiju autorskog djela koje se prostire pred čitateljem, ali s druge nas strane postavljaju u određen suodnos s tim djelom te nas u njega uvode, kao što nas polusan uvodi u san.

Ako je polusan loš i neugodan, izbacit će nas na javu i vjerojatno ćemo (ako ćemo uopće ponovo usnuti) sanjati neki drugi tok misli od onoga započetog u polusnu.

Tako će nas i loš predgovor izbaciti iz knjige i vjerojatno ćemo posegnuti za nekim drugim štivom – kaže Sršen, smatrajući da se ne radi o financijskoj neisplativosti angažiranja predgovarača i pogovarača, nego da je stvar u tome da brzina suvremenog života i grubost radnih uvjeta smanjuju hermeneutički manevarski prostor pa se samim time smanjuje i broj autora spremnih uložiti svoje vrijeme i znanje u tumačenje nečijeg tuđeg sna.

Život u internetu

Gordana Farkaš Sfeci iz OceanMora na sličnom je tragu po pitanju predgovora i pogovora s nama, u kontekstu tog nekadašnjeg stupanja u odnos s njima, ali ima također i zanimljiv uvid u vezi sa smislom predgo-pogovaranja danas.

– Od kasnog djetinjstva jako sam voljela i predgovore, a pogotovo pogovore i bilješke o autoru, ali danas se čini da ih je pregazilo vrijeme. U nekoliko naših izdanja imali smo pogovor, da bismo pisca što više približili čitatelju i to se kod određenih autora čini nužnim.

Tako nam je Viktor Žmegač napisao pogovor za do tada još neotkrivenu njemačku autoricu Marie Luisu Kaschnitz (1901. – 1974.) u zbirci priča »Duge sjene«, ali njen rad je već bio akademski valoriziran u njemačkoj književnosti.

S druge strane, imamo većinu autora koji su naši vršnjaci, suvremenici, koji su napisali tek prvi roman, ili drugi, valoriziraju ih kritike u vlastitim zemljama, ali to još nije dovoljno da bi dobili predgovor ili pogovor, koji ipak zahtijeva veći opus, etabliranost u protoku vremena, a to suvremena djela još uvijek nemaju.

Također i u našu akademsku zajednicu recentna književnost ulazi sporo pa nemate ni dovoljno kvalificiranih koji bi mogli napisati utemeljeni tekst o npr. Karlu Oveu Knausgardu i njegovoj »Mojoj borbi« 1 – 6, koja tek postaje tema akademskih istraživanja i proučavanja – kaže Farkaš Sfeci te poantira nesretnu sudbinu predgovora i pogovora činjenicom digitalizacije, odnosno života u internetu, koji nam omogućuje da sve što nas zanima jednostavno – »uguglamo«.

Tako, kaže, u samo par minuta možemo saznati više, što uz osnovne i najvažnije podatke o autoru i djelu koji se i dalje objavljuju u knjigama, nudi dovoljno materijala za daljje istraživanje.