Diskografska kuća Menart objavila je album »From Now On« istarskog glazbenika Leona Brenka, dobitnika strukovne nagrade Status Hrvatske glazbene unije za 2013. u kategoriji najbolji pop klavijaturist. Radi se o lijepo osmišljenoj glazbi zasnovanoj na spoju jazza s plesnom glazbom. Naime, Brenko je svestran glazbenik koji se okušao u izvedbama raznih žanrova. Tijekom dvadesetak godina karijere djeluje kao koncertni i studijski glazbenik, ali i aranžer, surađujući s poznatim hrvatskim izvođačima. Neki od projekata u kojima je sudjelovao osvojili su nagrade Porin.

Primjerice album »Iznad oblaka« sastava Nola, u stvaranju kojeg je sudjelovao kao aranžer i izvođač, donio je nagradu Porin u kategoriji najbolje pjesme godine. Svirao je i na snimanju albuma »1947 – Hommage to Sergio Endrigo«, koji je dobio nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma s raznim izvođačima. No, bez obzira što svira, jazz mu je uvijek u primisli i koristi svaku priliku da ga svira. Zato često nastupa na jazz festivalima. Zato je, osim što je za ovaj album snimio uglavnom plesne i groovy izvedbe, snimio i one koje su bliže mainstream jazzu, kao što je slučaj sa skladbama »Say It Again«, »Childhood Memories« i »The Doctor«.

U razgovoru za Novi list rekao je zašto mu je to važno.
»Jazz je sloboda. Dobar jazz nikada ne dosadi. To je jedan od razloga zašto ga volim. Svirajući jazz mogu biti iskren prema sebi i prema svojim slušateljima, a to je najvažnije. Ljudi osjete i prepoznaju ako je glazba iskrena, a onda to i nagrade. Tu nema prevare. Bitno je da si to ti, a na ovom albumu sam to ja.«

Iz prve ruke

Brenko svira jazz od svoje dvadesete godine, iako se u tu glazbu zaljubio još kao srednjoškolac. »Bilo je to kad sam prvi put čuo album »Ulika« Tamare Obrovac s kraja devedesetih i Matiju Dedića na toj ploči«, objašnjava. »Nakon toga sam u Trstu u prodavaonici ploča pitao da mi daju najbolje što postoji od jazz klavira, a prodavač mi je donio album »Night Train« Oscara Petersona. To je bio početak svega. Zato sam odlučio postati jazz glazbenik. Najbolje se osjećam kad sviram tu vrstu glazbe koja mi daje najviše prostora za izražavanje. Volim i druge vrste glazbe. Volim klasiku, volim čuti i dobar pop, ali jazz mi je najveća ljubav. U karijeri sam surađivao i snimao s pop izvođačima i sve mi je to zanimljivo dok traje kreativan proces u studiju, ali me kasnije izvođenje te glazbe ne ispunjava.«

Jazz je učio svirajući sa svojim kolegama, ali i slušajući albume velikih jazz glazbenika. »Velik sam ljubitelj mainstream jazza, možda upravo zato što je moja prva ploča koju sam kupio bila spomenuta »Night Train«. Do danas mi je ostala jedna od omiljenih, kao i Oscar Peterson kao pijanist. Ubrzo nakon toga otkrio sam Michela Petruccianija, Chicka Coreau, Herbieja Hancocka, Milesa Davisa i ostale velikane. Sve ih s jednakim žarom i danas slušam. Slušanje ploča je iznimno važno jer isto kao što jezik naučimo govoriti slušajući druge ljude, tako i jazz naučimo svirati slušajući druge izvođače. Uz sviranje i vježbu koja se podrazumijeva, smatram da je slušanje glazbe najvažnija komponenta u procesu učenja. Važno je i kako slušajući otkrivaš koji ti izričaj najviše odgovara pa na osnovi toga istovremeno i izgrađuješ neki svoj stil u sviranju. Osim toga, za napredovanje je još važan velik rad, ali i da sve što radiš – radiš s ljubavlju.«

Brenko je napredovao kroz neformalno, ali i formalno glazbeno obrazovanje. Nakon osnovne škole upisao je srednju te naposlijetku završio akademiju i diplomirao muzikologiju. »Mama mi je kao petogodišnjaku kupila malu harmoniku jer je osjetila da imam afiniteta za glazbu«, prisjeća se. »Kaže da sam kao malo dijete, bez obzira na to čime bio zaokupljen, kad bih čuo muziku na radiju ili televiziji totalno zapostavio sve ostalo, zablokirao se i fokusirao na glazbu. Iako sam i ranije počeo uzimati privatne satove, formalno sam harmoniku krenuo učiti u sedmoj godini, a potom sam se nakon nekoliko godina prebacio na klavir. Također, iskustvo sam stjecao svirajući i nastupajući od svoje sedamnaeste godine s raznim bendovima, najprije pop, a kasnije sve više u jazz kombinacijama sa starijim i iskusnijim kolegama glazbenicima iz Pule.«
Brenko često nastupa s uglednim hrvatskim jazz glazbenicima i sastavima, a od stranih kao važne izdvaja nastupe s američkom pjevačicom Sharon Clark, finskim saksofonistom Timom Lassyjem i legendarnim američkim jazz trubačem Eddiejem Hendersonom. »Prije svega svirka s takvim velikanima kao što je Eddie Henderson najveća je lekcija koju kao glazbenik možeš dobiti«, tvrdi. »S druge strane, velika je čast i neopisivo zadovoljstvo barem malo osjetiti jazz povijest kroz razne storije iz prve ruke. Surađivati s iskusnijim glazbenicima važno je jer, kao i svaki zanat u životu, najbolje je učiti od velikih majstora.«

Dobra zabava

Glazba na ovom abumu rezultat je svih tih iskustava. Zato je uvjerljiva, zato ostavlja dojam da ju je stvarao glazbenik koji iza sebe ima niz snimljenih albuma. »Većina kompozicija koje su na albumu nastale su unazad pet, šest godina, osim dvije koje sam napisao ove godine neposredno prije zadnjeg snimanja jer se neke koje sam skladao ranije nisu stilski uklapale u ostatak albuma«, rekao je. »Plan je bio album snimiti tad kad su kompozicije i nastale, međutim stvari se nisu poklopile. Ključni razlog zašto sam album odlučio snimiti sad je taj što je moj prijatelj i kolega glazbenik Alen Spada otvorio odličan studio u Puli i to mi se učinilo kao izvrsna prilika za realizaciju projekta.«
Album je uspio snimiti i objaviti u doba pandemije i to u samo nekoliko dana, a većinu izvedbi ostvarili su u prvom ili drugom pokušaju. »To mi je uspjelo zahvaljujući tome što su mi svi glazbenici i suradnici na albumu ujedno i prijatelji koji su se nesebično dali i pomogli da ovaj projekt uspije«, rekao je. »Zato smo album snimili u opuštenoj atmosferi i pritom se i dobro zabavili. Olakotna okolnost je bila ta što u vrijeme pandemije nitko nije bio zauzet ozbiljnijim angažmanima tako da smo za sve imali dovojno vremena.«
Uz Brenka, koji je svirao klavijature, na snimanju su svirali istaknuti glazbenici iz Istre i Kvarnera, među njima i Alen Spada koji je uz njega koproducent albuma, a također i snimatelj koji ga je i miksao. Album je snimljen u njegovom Analogic Recording Studiju u Puli. »Oni su se nametnuli nekako sami po sebi«, kaže. »Sa svim tim glazbenicima sam i prije surađivao i svirao u raznim kombinacijama te dobro poznajem njihove glazbene afinitete. Marka Lazarića sam i prije imao u glavi kao idealnog bubnjara za album, ali mi se zbog njegova tadašnjeg stalnog angažmana u Jazz orkestru HRT-a, nastupima u raznim televizijskim emisijama i drugim obavezama činilo teškim uskladiti se i dobiti ga za nekoliko dana studijskih snimanja. Igrom slučaja kad je Alen otvorio novi studio, Marko je kupio nove mikrofone za bubanj i želio ih je isprobati u studijskim uvjetima.

Kad sam saznao da planira doći u Pulu, odmah sam ga nazvao i pitao bi li mi snimio dvije stvari usput, kad je već tu. Njegov odgovor je bio: »Nema problema bjondo, i cijeli album ako imaš dovoljno pjesama.« I tako je sve krenulo. Odmah nakon toga nazvao sam Bojana Skočilića, odličnog mladog kontrabasista i bas gitarist iz Crikvenice, koji sam upoznao nekoliko mjeseci ranije na jednom zajedničkom sessionu u Puli gdje me oduševio svojom svirkom. Ostatak ekipe čine vrhunski pulski glazbenici s kojima godinama surađujem. Alen Spada je jedan od najboljih fusion gitarist u Hrvatskoj. S njim sam prije nekoliko godina snimio album sa zajedničkim bendom Shugo’s Foosy. On je snimio gitare na četirima kompozicijama. Tu je i legenda pulske jazz scene, gitarist Boro Lukić, koji gostuje na kompoziciji »The Doctor« koja je ujedno njemu i posvećena. Naime, s Borom, čiji je inače nadimak »Doktor«, već godinama sviram u raznim kombinacijama, ali najviše smo nastupa imali kao duo. Boro je kao i ja velik ljubitelj mainstream jazza i tradicije te imamo sličnu glazbenu estetiku, zbog čega volimo svirati zajedno. S udaraljkašem Tonijem Pernićem sam još prije petnaest godina imao bend El Tiburon s kojim smo svirali latin jazz standarde, a koji je na ovom albumu snimio šuške.«

Čisti užitak

Brenko je izvrstan instrumentalist, klavijaturist, ali i maštovit skladatelj. Njegovom glazbenom ukusu bliski su oni skladatelji koji su ujedno i instrumentalisti, među ostalima Joe Sample, George Duke, Herbie Hancock, George Benson i Bob James. Između ostalog, njihovo stvaralaštvo utjecalo je i na skladbe koje je uvrstio na ovaj CD. Osim što je ovo prvi album koji je snimio kao vođa sastava, na njega je uvrstio izvedbe isključivo vlastitih skladbi: »From Now On«, »Joy«, »Say It Again«, »Night Ride«, »Childhood Memories«, »Day Out«, »The Doctor« i »Outro«. Ovako je pojasnio svoj pristup skladanju: »Jako volim jazz standarde, ali i kompozicije modernijih autora, s lijepom melodijom. »Nisam ljubitelj kompliciranih kompozicija i »pokazivanja mišića« u sviranju, osim ako za to ne postoji muzičko opravdanje. Prioritet u skladanju mi je melodija. Volim jednostavne, čiste forme pa su uglavnom sve skladbe forme AABA s melodijom koju prate određene harmonije. Preko te iste forme svira se solo, to jest improvizacija i na kraju ide ponavljanje teme. Znači, po principu uobičajenih izvedbi jazz standarda. U većini slučajeva mi prvo dođe melodija na koju složim harmonije. Međutim nekada to bude neki riff ili specifična dionica kao kod kompozicije »Say It Again« gdje je najprije nastala bas linija na koju sam dodao melodiju i harme.

U nekim slučajevima to bude i harmonijska progresija koja mi se dopadne pa oko nje odlučim napraviti kompoziciju. Zaista nema pravila. Ali jedna stvar je uvijek ista, a to je da se jedan dio, npr. melodija A, pojavi samo tako iz glave, a potom drugi ili B dio skladbe svjesno komponiram gledajući što će se lijepo nadovezati na prvi. Primjerice, prvi dio teme četvrte kompozicije s albuma, »Night Ride«, pojavio mi se jedne noći doslovno tijekom sna. Probudio sam se, otpjevao melodiju koju sam zapamtio i snimio mobitelom da ne zaboravim. Sutradan kad sam se probudio sjeo sam za klavir i skladao »bridge« ili B dio te posložio harme. Međutim ne ide uvijek sve tako glatko. Primjerice, prvi dio jedine balade na albumu, »Childhood Memories«, nastao je prije nekoliko godina dok sam neobavezno prebirao po klaviru i jako mi se dopala melodija te sam odlučio od nje napraviti kompoziciju. Međutim drugi dio nikako nisam mogao složiti te sam se povremeno vraćao toj temi i pokušavao osmisliti B dio, ali nikako nije išlo pa sam ju pustio. Na kraju, dok sam promišljao koje bi kompozicije odabrao za album, sjetio sam se te balade, izvukao je iz ladice i završio je dan prije samog snimanja.«

No izvedbe su u konačnici oblikovali svi članovi sastava. »U studiju sam raspisao harme za glazbenike, rekao kako želim da sviraju neku određenu dionicu ili riff, dao otprilike neku smjernicu kako želim da pjesma zvuči i to je to«, kaže Brenko. »To su sve vrhunski glazbenici kojima nije trebalo govoriti što da rade. Zato je snimanje bio čisti užitak.«

Istarska priča

Radi se o nekima od glazbenika koji kroz razne projekte sudjeluju u kreiranju pulske i istarske glazbene scene, a ona je u novije doba sve bogatija i življa. Među njima je sve više onih koji su stekli akademsko obrazovanje. »Jazz se u Puli zadnjih desetak godina svira dva, tri puta tjedno i svirke imaju redovitu posjećenost«, govori Brenko.

»Uz starije i iskusnije glazbenike ima i sve više mladih koje zanima jazz, što je u svakom slučaju pozitivno. Stvorila se generacija jazz glazbenika od kojih se mogu složiti dva ili više bendova, što je za jedan grad veličine Pule jako puno. To prije nije bio slučaj, uvijek je nedostajalo ili basista, ili bubnjara… Upravo su glazbenici iz Istre poput trombonista Luke Žužića, a prije i trubača Branka Sterpina, stalni članovi Jazz orkestra HRT-a. Miron Hauser je prije bio trombonist tog Orkestra, a sad je njegov šef-dirigent. Zatim ima i drugih džezista iz Istre koji su također uvelike prisutni i zauzimaju značajnu poziciju na hrvatskoj jazz sceni, poput bubnjara Adriana Bernobića i Marca Quarantotta, klavirista Kristijana Terzića, potom trubača Roberta Mikuljana i drugih izvrsnih glazbenika koji su možda manje eksponirani, ali čije vrijeme vjerujem tek dolazi. Pulski nagrađivani jazz trubač Branko Sterpin prije nekoliko godina pokrenuo je i vodi projekt »Jazzistra Orchestra« u kojem je okupio najbolje jazz glazbenike mlađe generacije iz Istre i regije s kojima redovito nastupa i svake godine priprema dva do tri nova programa.

Tako stvarno možemo reći da se jazz scena u Puli i Istri sve više razvija i raste. Mislim da smo u odličnoj poziciji s obzirom na to da u Istri ima sve više jazz glazbenika koji su stekli diplome na prestižnim akademijama poput one u Grazu, afirmirani su na hrvatskoj jazz sceni, redoviti su dobitnici strukovnih nagrada i priznanja, a imaju i publiku koja redovito posjećuje njihove koncerte. S druge strane, Istra kao regija već godinama njeguje tradiciju jazz festivala, onih većih poput trenutnog aktualnog Backstage Live Pula festivala, pa sve do manjih poput npr. porečkog »Jazz u Lapidariju« ili već godinama prisutnog grožnjanskog jazz festivala Jazz is Back! – BP koji se održava u sklopu ljetne škole jazza. Moram spomenuti i velike festivale poput Valamar jazz festivala ili Avantgarde jazz festivala, koji su kroz nekoliko godina postojanja u Istru doveli neke od najznačajnijih svjetskih jazz glazbenika što je sigurno pridonijelo popularnosti te vrste glazbe na ovom području. Iako ta dva festivala više ne postoje, stalno se rađaju novi što znači da interes publike za jazz u Istri svakako postoji. Mi glazbenici i organizatori festivala zajedno radimo na tome da se jazz priča u Istri još više razvije i proširi. Na kraju, mnogi su jazz glazbenici s ovih prostora, osim slušati velike majstore uživo, dobili priliku i nastupati na tim festivalima, što je sigurno utjecalo na njihovu vidljivost i popularnost kod domaće publike.«