Uoči premijere predstave “Na Tri kralja ili kako hoćete” Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca u utorak, 12. travnja razgovaramo s redateljicom Frankom Perković i autorom adaptacije te dramaturgom Goranom Ferčecom. Nakon uspjele adaptacije romana Daše Drndić i režije predstave “Leica format”, vraćaju se na riječku pozornicu sa Shakespeareom.

Kako ste došli na ideju da postavite Shakespeareovu komediju »Na Tri kralja ili kako hoćete«? Je li to bio vaš prijedlog ili je inicijativa stigla iz riječkog HNK-a? Zašto baš ovaj predložak?

Franka Perković: Prijedlog je bio moj, no odluka je, naravno, zajednička. S intendantom Marinom Blaževićem i ravnateljicom Hrvatske drame Renatom Carolom Gaticom praktički od premijere predstave “Leica format” dogovarala sam nastavak suradnje i prilično smo dugo vrtjeli razne ideje. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga – COVID, potres, rat, pa koliko god se mi trudili živjeti normalno, ništa više nije isto. Kvalitetno kazalište ne živi izvan svog vremena, ono je intrinzično suvremeno i ne može zanemarivati činjenice toga vremena.
Stoga smo, uprava HNK-a “Zajca”, dramaturg Goran Ferčec i ja ovaj izbor temeljili na dvjema pretpostavkama – jedna se tiče krize publike – ljudi se teže odlučuju na odlazak u kazalište, gledališta nigdje u svijetu nisu onako puna kao u predpandemijsko doba, a druga se tiče duboke ljudske potrebe koju dijelimo s ostatkom planeta – nedostaje nam ljepote, vedrine, lakoće, smijeha. Odlučili smo se zato za komediju, a scenografskom prostornom intervencijom i glumačkom igrom pokušali smo ostvariti intimniji odnos s publikom.

Avangardno i suvremeno

Kakva je povijest ovog Shakespeareovog komada, odnosno što mu je bilo vrelo inspiracije?

Goran Ferčec: Poznato je da se Shakespeare nije libio aproprijacije i citatnosti. Često je posezao za drugim izvorima i narativima. Taj autorski postupak ima u sebi nešto vrlo avangardno i suvremeno, i upućuje na to koliko je za autora oduvijek bilo važno da bude svjestan referentnog polja vlastitog vremena. Šekspirologija kao vrlo razgranata disciplina do danas je prilično detaljno istražila sve moguće veze s djelima i izvorima koje je Shakespeare mogao koristiti kao inspiraciju. U slučaju ovog teksta poznato je da je bio inspiriran romanom Thomasa Lodgea “Rosalynde” u kojem čak postoji poglavlje “Kako hoćete (ili Kakvo vam drago)”, naslov koji je Shakespeare iskoristio kao dio naslova ove komedije. Ono što smatram važnijim od arheologije mogućnih izvora i inspiracija jest to kako i čime taj tekst poseže prema našem vremenu i zašto je jedna od najizvođenijih Shakespeareovih komedija, što to u njoj prepoznajemo kao zanimljivo.

Radnja ove komedije zbiva se u nekom gradu u Iliriji i na susjednoj obali. Koliko je važna ta prostorna odrednica i ima li kakvu ulogu u adaptaciji i dramaturgiji?

Goran Ferčec: Kao i ostali Shakespeareovi komadi, i ova je komedija prepuna izmišljenih referenci, pa su tako izmišljeni i toposi Ilirije i Mesaline koji se spominju u tekstu. Ilirija, dakle, ne postoji. Izmišljeni su vjerojatno zato što mjesto događanja ni na koji način nije relevantno za priču i odnose koje autor raspisuje u pet činova i nekoliko desetaka prizora. Stoga nam nije bilo važno baviti se detekcijom izmišljenog mjesta. Koncentrirali smo se na to da preispitamo što taj postupak izmišljanja donosi predstavi; kakav se vremensko-prostorni okvir uspostavlja tim izmišljanjem. Nepostojeće mjesto otvara jedan somnambulni, dekadentni svijet u kojem su svi odnosi mogući, svi identiteti prihvatljivi, sve priče vjerojatne i u kojem vrijede sasvim druga pravila koja potom otvaraju i sasvim druge mogućnosti.

Preispitivanje konvencija

Ova Shakespeareova komedija temelji se na travestiji i zamjeni identiteta kojom autor britko propituje prirodu privlačnosti, instinkta, ljubavi… Koje vam je još teme otvorio ovaj tekst?

Goran Ferčec: Tematski i simbolički okvir ove drame vrlo je razveden i propustan. Bavi se općim mjestima odnosa, žudnje i identiteta. Posebno zanimljiv postaje kad se uđe u dramaturšku analizu mehanizma kroz koji se ta opća mjesta aktiviraju i niz mogućih tumačenja koja otvaraju. Postupak travestije koji dovodi do zabune zapravo je preispitivanje konvencija naših vlastitih žudnji i identiteta. I to nam je kao tema bilo sasvim dovoljno. Kako vidimo sebe u zadatku koji nam daje ljubav i kako prepoznajemo objekt te naše ljubavi, odnosno, kad taj objekt počinjemo promatrati kao subjekt bez obzira na vanjska obilježja. Svojom temom ovaj tekst zadire u kompleksno polje feminističkih i rodnih studija i identiteta. To istovremeno može dovesti do rizika da se u radu na predstavi uđe u pretjeranu analizu i scensku dekonstrukciju. Odmah na početku odlučili smo da se držimo izvornika i da svaku moguću teorijsku fusnotu ili komentar upišemo u izvedbeni mehanizam predstave, da radije pokažemo scenskim sredstvima, neko da eksplicitno ukazujemo i štreberski agitiramo u referentno teorijsko polje.

Na koji ste mu način režijski pristupili? Jeste li krenuli u smjeru aktualizacije, osuvremenjavanja? Po čemu je on aktualan i u današnje vrijeme?

Franka Perković: Radnju smo smjestili u današnje vrijeme, a Shakespeare se tome nimalo ne opire, dapače. Svima nam se podrazumijeva da se radi o velikom, genijalnom autoru, no tek kad radite na njegovom tekst, kada ste mu toliko blizu da njegove rečenice postaju i vaše rečenice, shvatite koliko je velik, blizak i suvremen. Kada se govori o tome da je Shakespeare aktualan, pomalo me smeta ta riječ – aktualno. Taj pojam u svom sadržaju kao da nosi neku moguću prolaznost – nešto je aktualno u nekom trenutku, a u nekom drugom nije. Zato ne bih rekla da je Shakespeare aktualan, on je naprosto svevremen. Toliko duboko, široko, bogato i precizno razumije ljudskost u svim njezinim beskonačnim pojavnostima da je uvijek živ, stvaran i uvijek se u njegovim likovima prepoznajemo.
U komediji “Na Tri kralja” postoji, dakako, još jedna razina, nju možda možemo nazvati aktualnom, a to je poigravanje s rodnim identitetima likova. Kao što znate, u Shakespeareovo doba su u predstavama glumili samo muškarci – i Juliju i Ofeliju i Lady Macbeth igrali su glumci, a ne glumice. Tako da je na praizvedbi ovog komada, Violu – djevojku koja se maskira u muškarca, igrao neki mladi glumac. Dakle muškarac je igrao ženu koja glumi muškarca. Iskreno, kad mislim o tome, zavrti mi se u glavi. Pojam rodnog identiteta, u filozofiji i umjetnosti vrlo aktualan od 80-ih godina prošlog stoljeća, itekako se burno problematizira i danas.

Gerićev prijevod

Goran Ferčec: U radu s klasičnim tekstovima uvijek je prisutan kolonijalni instinkt aktualizacije, uvjerenje da tekst ostaje anakron ako ga ne prevedemo u naše vrijeme ili ako ga ne “naselimo” arhetipovima i referencama našeg stoljeća. Jednako tako, ponekad je aktualizacija potrebna da bi se određeni problem preveo iz jednog vremena u drugo. U slučaju ove drame problem nije potrebno prevoditi ili aktualizirati. Svu ljubavnu i identitetsku dramu onog vremena naše vrijeme savršeno dobro prepoznaje. U što se zaljubljujemo i kako? Koje nam zamke postavlja konstrukt naše žudnje i koliko smo spremni dekonstruirati ga? Kako adaptiramo cerebralnost vlastitog identiteta s obzirom na identitet prema kojem osjećamo žudnju? Kostim i scena osuvremenjeni su upravo toliko da nam pomognu da shvatimo da priča koja se događa na sceni nije okolnost nekog drugog vremena i da zapravo govori o nama.

Posegnuli ste za prijevodom Vladimira Gerića. Zašto ste odabrali upravo njega?

Franka Perković: Kvalitetan književni prijevod, a pogotovo kada se radi o Shakespeareu, je prvoklasno umjetničko djelo. Žao mi je što tu činjenicu naša javnost ponekad premalo cijeni. Vladimir Gerić je prevoditeljski gigant koji prevodi s devet jezika, pa je sjajno preveo ne samo Shakespeareova djela, nego i Molièrea, Čehova, Turgenjeva…

S ansamblom Hrvatske drame riječkog HNK-a već ste imali prilike surađivati. Koliko je sada s glumcima izazov raditi Shakespearea? Je li to drukčiji režijski i glumački »zadatak«?

Franka Perković: Silno volim raditi s glumcima i Hrvatske i Talijanske drame “Zajca”. Naravno da se radi o različitim zadacima, no ovaj se ansambl s oba sjajno nosi. Još dok sam radila na predstavi “Leica format” šokiralo me koliko dio medija podcjenjuje vrijednost briljantnih umjetnika koji žive i rade u ovom gradu. Ne bih htjela nikoga uvrijediti, no užasava me taj provincijalni mentalitet koji valjda zaključuje – ako su ti glumci tu, a ne recimo u takozvanoj metropoli, to znači da nisu bogznašto. Nema hrvatskog ansambla s kojim nisam radila, predajem Glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 2005. godine i imam jako dobar uvid u domaću, pa i u međunarodnu scenu. Hrvatski su glumci izvrsni u međunarodnim razmjerima, a Rijeka ima taj privilegij da u svom dvorištu ima jedan od dva ili tri najkvalitetnija hrvatska kazališna ansambla. Nevjerojatno je i sramotno da se ta činjenica s lakoćom relativizira. No jednako tako je i razumljivo – za društvo koje ne cijeni vrhunske stručnjake i profesionalce, ni liječnike ni profesore, nije neobično da ne cijeni ni glumce. Posebno je problematična činjenica da u javnom prostoru o kazalištu prečesto govore ljudi koji nemaju ama baš nikakav uvid u suvremenu europsku produkciju – eventualno vide 2-3 vrhunske festivalske predstave, no o recimo britanskoj ili francuskoj kazališnoj produkciji koja je nemjerljivo skuplja, a istovremeno najčešće nevjerojatno dosadna i konzervativna nemaju pojma. Njihovi su kazališni osvrti, jer za većinu je tih tekstova kritika prejaka riječ, utemeljeni na nekom uskom, osobnom estetskom stavu kojem legitimitet daje isključivo činjenica da su zaduženi da pokriju taj zakutak medijskog pejzaža koji se zove kazalište. Ipak, nekim su čudom posljednjih godina stasali neki mladi ljudi koji mijenjaju tu otužnu sliku i čini mi se da, nakon dugo godina, hrvatska kazališna kritika ima dobre izglede da postane ono što i treba biti – poticajan sugovornik autorima i publici.

»Na Tri kralja ili kako hoćete« žanrovski se određuje kao komedija situacije, komedija zabune i komedija karaktera. Što vam kao redateljici predstavlja režiranje komedije?

Franka Perković: Komedija zahtijeva matematičku preciznost, vrlo precizan ritam, čvrstu disciplinu, a istovremeno i lakoću izvedbe. Predivan i iznimno težak zadatak.