Dvadeset tri objavljene knjige poezije u protekle četiri godine, s dvadeset četvrtom i dvadeset petom u najavi. U prosjeku četiri knjige poezije godišnje. Puno ili malo? Odgovor na to pitanje ostavit ćemo vama, no valja reći da je Fraktura u hrvatskim okvirima respektabilan izdavač knjiga pjesama. Naravno, rijetko je to i ukupno promišljen izdavački program u kontekstu domaćeg knjižnog tržišta, s jasno profiliranim autorima i naslovima, koji imaju svoje tržište.

A to je najvažnije; zaprešićka Fraktura bračnog para Serdarević, od kojih se u medijskom smislu gotovo pa zanemaruje »tiša«, no za funkcioniranje tvrtke ključna Sibila, pomno je izgrađena poslovna priča, u kojoj ništa na što se može utjecati nije prepušteno slučaju, i koja se polako, ali ustrajno razvija od osnutka 2002. godine. Pa dok su drugi izdavači megalomanski rasli u godinama prosperiteta, kada se sve činilo moguće te gomilali knjižare i čud(es)ne poslovne inicijative, da bi onda slavno propadali, Fraktura je gradila svoju priču temeljito, rekli bismo mitteleuropski, austrougarski.

I došla do situacije gdje danas, čak i u ovim suludim vremenima, može otvoriti svoju knjižaru. Jer stvar je sazrela; jer knjižara nije mogla biti otvorena dok nije mogla funkcionirati kao pravi kulturni punkt. Svatko može otvoriti diskontni prostor prodaje, ali ne može svatko u Hrvatskoj otvoriti knjižaru kao prostor kulture. Dakako, nadamo se da će (takva) opstati, jer ova vremena nagrizaju i najjače.

Dijelovi i cjelina

A tako kako je Frakturina knjižara zamišljena ne samo kao prostor prodaje, već i prostor kulture, ali opet, ne kao sam sebi dovoljan, već kao prostor generiranja novih navika, a onda, dakako, i profita, osmišljena je i njihova pjesnička priča. U funkcioniranju Frakture tako uočavamo sinegdohalne elemente; dijelovi govore o cjelini onako kako cjelina govori o dijelovima.

Kada prebrojavamo njihove knjige poezije, povod pisanju ovoga teksta (osim činjenice da smatramo važnim zabilježiti aktivnije objavljivanje pjesništva bilo koje izdavačke kuće, koje sve više posustaju u tome, pa trenutno od doista ustrajnih objavljivača imamo samo Hrvatsko društvo pisaca i Ervina Jahića s ekipom oko časopisa i Bibilioteke Poezije) dvije su recentne pjesničke/izdavačke uspješnice. I opet, rijetkost, kada ne bi bila riječ o Frakturi. Riječ je o odličnim knjigama, takvima koje zadovoljavaju visoke kriterije tzv. prosvijećenih čitatelja, koji su često i sami pjesnici (ili su onaj jedan književni kritičar), no i takvima koje pronalaze put do šireg čitateljstva, što ih čini izdavačkim potencijalom, koje neće samo potrošiti novce na dobar imidž kuće, već će joj nešto i zaraditi. Riječ je o knjigama »Vrijeme prije jezika« Monike Herceg i »Divlje i tvoje« Olje Savičević. I svaka od ovih knjiga tu priču o širem zahvaćanju radi na svoj način.

Kod Monike Herceg (iako joj je prva knjiga »Početne koordinate« još uvijek nenadmašena) šire je prijemčiva njena bujna »skrivalačka« metaforika, koja u tom gonetanju kondicija intimnog svijeta subjekta dolazi do općih istina, takvih kakve čitatelji često nalaze kao verbalizirane ideje za koje vjeruju da bi do njih i sami došli da su, recimo, pisali poeziju. Ili su ih čak i sami imali, ali neverbalizirane. Nije važno što su pritom najčešće u zabludi, jer kupit će knjigu i lijepo će govoriti o njoj.

Osvojiti Everest

Kod Savičević Ivančević stvar je potpuno drugačije prirode. Ona u svojim pjesmama progovara čišće i »otkritije«, no iz njena subjekta pršti iskustvo. Opet, ono što je čini drugačijom od mnogih drugih koji su slično pokušavali ili pokušavaju, jest to što je to iskustvo i iskustvo pogreške, iskustvo zapitanosti, iskustvo emancipacijskog promišljanja… No sva ta iskustva, a to je ključno, ne vuku tekst prema didaktičkom kompendiju uputa za življenje ili mišljenje, što je zamka u koju upadaju nepromišljeno emanirana ega nekih pjesnika, češće muškaraca, koji ne mogu govoriti (ili pjevati) iskustvo, a da ono nije antipatično docirajuće.

Knjige su to koje osvajaju nagrade, koje se čitaju i posuđuju, ali i što je najvažnije za Frakturu, kupuju. Knjige poezije koje »probijaju« zvučne zidove prvih izdanja i za naše prilike postaju izdavačkim hitovima. A takva je bila i »Kasno ljeto« Danijela Dragojevića. Objaviti danas bilo što Dragojevićevo, novo ili staro, ravno je osvajajnu Mount Everesta; mnogi su to pokušali, ali samo neki od njih su i uspjeli. Dragojević, taj veliki mistifikator vlastite osobe (to volimo reći, jer njegov zazor od javnosti je poprimio toliko mitske dimenzije da je već i prilično ekscentričan), ima jasan stav što želi od svog izdavača, i kada on nekome pokloni povjerenje, znak je to umješnosti pregovaranja.

Treba li reći da je »Kasno ljeto« jedan od onih hitova koji poeziji rade najbolje, odnosno takav koji čitateljstvu servira vrhunsku poeziju upakiranu u, naoko, posvemašnju jednostavnost. Onu koju i prosječno načitan čitatelj prepoznaje kao otkriće novog (verbalnog) svijeta.

No nisu sve Frakturine knjige poezije bile i izdavačke uspješnice, naravno. Prvo zato što se knjige poput ovih triju ne pojavljuju na godišnjoj razini, pa ni iz pjesničkih radionica samih jihovih autora. Drugo, neke od doista sjajnih knjiga širem su čitateljstvu nezanimljive, jer su im ili prehermetične ili ih podsjećaju na »ispravno« pisanje pjesama, od kojeg su zazirali tijekom školovanja, kad im se potpuno pogrešno serviralo pitanje: »Što je pjesnik htio reći?« A njemu, čitatelju, baš nikako nije jasno ni što je rekao (što je pravo pitanje), a kamoli što je htio reći. Često, naravno, nije ni samom pjesniku, ali to je već druga priča.

Originali i prijevodi

Jedna od Frakturinih knjiga koja neće postići uspjeh ovih triju nedavno je objavljena zbirka pjesama Eveline Rudan »Smiljko i ja si mahnemo« – koja pokazuje da će autoričina muza uvijek ugodno iznenaditi – ali knjiga je to koja plijeni pozornost, barem u užem krugu ljubitelja dobre poezije, koji željno čekaju svaki novi dijalektalni naslov koji može parirati, i nadmašivati, ponajbolje suvremenike na standardu.

Suzana Matić, pak, s »Usnenom predajom« ima vjernu bazu poklonika njena ogoljavajućeg pjesmopisanja, kao i Miroslav Kirin, koji je u Frakturi objavio »Malešne« prošle godine. Davora Šalata može se pak čitati u knjizi »Zvijezde, davna lica spašenih« (2019.); Josipa Gogić napisala je knjigu »Žena žutih očiju« (2019.), a Lara Mitraković »Dva puta za jug« (2019.).

Fraktura objavljuje i prijevode. Pa je tako Edo Fičor sa slovenskog preveo knjigu »Kako postati čovjek« Aleša Debeljaka (2019.); Irena Žlof s engleskog Chrisa Ageeja »Gotovo ništa/Next to Nothing« (2019.); Tomislav Kuzmanović i Dubravko Mihanović Teda Hughesa »Rođendanska pisma« (2019.); Lea Kovács Ottóa Fenyvesija (»Kod nas više nema kanibala, 2017.), a svoje je mjesto u cijeloj toj prijevodnoj priči našao i prijevod s francuskog Nikole Bertolina kultnog »Cvijeća zla« Charlesa Baudelairea, najvećeg pankera među versifikatorima strogih formi.

Dvotomni Otočani

Osim tih knjiga objavljena je još i Sonja Manojlović (»Gledajući odgovore«; 2018.); Miljenko Jergović (»Hauzmajstor Šulc«, 2018.); Književna grupa 90+ (»Netko podvikne djeca odrastu – poezija«, 2018.); Tomica Bajsić (»Nevidljivo more«, 2018.); Maja Urban (»Kip slobode«, 2018.); Marko Pavlovski (»Izlet u Dachau«, 2018.); Dinko Telećan (»Dok ti oči ne dogore«, 2017.) i Marko Pogačar (»Zemlja-Zemlja«, 2017.). Sve to gledano unazad.

Gledano unaprijed još je jedna knjiga poezije posljednja izišla iz Frakturine radionice – »Ježenja« Neve Lukić – a kako nam kažu, uskoro izlaze i knjige poezije Wislawe Szymborske te Tomislava Sabljaka.
Sabljakova knjiga, naslovljena »Svjetionik na Otoku«, prema najavi iznimno je zanimljivo dvotomno izdanje, u čijem su prvom tomu Sabljakovi zapisi o, ponajviše, T. S. Eliotu i tzv. oxfordskim pjesnicima, dok drugi donosi njihove pjesme u Sabljakovu prijevodu (zastupljeni pjesnici su odreda kapitalci: W. H. Auden, Stephen Spender, T. S. Eliot, Ezra Pound, Louis MacNeice, Cecil Day-Lewis i Karl Shapiro).

Bogatstvo je ove knjige već u najavi moguće detektirati; Sabljak je, naime, s mnogima od prevedenih pjesnika-suvremenika direktno komunicirao, dobivajući dodatne uvide o njihovim pjesmama.
Nažalost, to je to od poezije u planu za ovu godinu, a pitanje je što nas čeka u sljedećoj, jer i Fraktura, kao svi, trpi posljedice ove strašne krize, koje je ekonomska samo jedan od ružnih posljedica. No jedno je sigurno; olovna vremena rađaju dobru poeziju, pa nam sigurno prijeti i poplava sjajnih knjiga kada se svi skupa, i pjesnici i čitatelji, ponovo centriramo barem toliko da nam hirovito decentriranje donese i nove pomake u pjesničkom (od)gonetanju. Fraktura će nas, za nadati se, u tome čekati, jer bez dobre poezije nema dobre književnosti, a bez dobre književnosti možemo i natrag na stabla.