RIJEKA – S ciljem predstavljanja autora riječke scene koji su stasali devedesetih godina te u inozemnom okruženju pronašli poticajnije uvjete za rad, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti je otvorena samostalna izložba Nikole Ukića »Zaželi želju«/»Make a wish« koja donosi zidne radove i objekte između skulpturalnih rješenja i arhitekture, otvara dijalog s posjetiteljem i sa samim prostorom te nudi razne mogućnosti tumačenja, od pitanja zajedništva do pitanja materijala.

Kako je uvodno istaknula ravnateljica MMSU-a Branka Benčić, izložba »Zaželi želju« Nikole Ukića progovara o odnosima i interakcijama tijela, prostora i objekata, o uvjetima i kontekstima materijalne i kulturne produkcije, kao međuodnosima društvene okoline i umjetničke proizvodnje.

Izložbene cjeline

– Nikolu zanimaju i materijali i materijalnost tvari, sastavni dijelovi, kvalitete i teksture, poput mekoće, topline, ili hladnog reza betona, zatim odnos prema praznini, a sve te interese Ukić ugrađuje u precizan vizualni vokabular, apstraktne i konceptualne procedure, postupke i umjetničke geste. Tri velike instalacije razvijaju se kao izložbene cjeline, obuhvaćaju i aktiviraju izložbeni prostor muzeja, temama koje su istovremeno aktualne i apstraktne, elementarne i konstituirajuće – od izgradnje i elemenata arhitekture, do ideje rada, radnih procesa, dehumanizacije, automatizacije i zajednice.

Betonska ploča u prvoj sali priziva ideje pararhitekture ili anarhitekture, termina koji je skovao Gordon Matta-Clark, baveći se idejama rada »oko arhitekture«, značenjske demontaže, ogoljavanja elemenata arhitekture, kazala je Benčić, dodajući da referencijalno polje i utjecaje unutar kojih se kreće Nikola Ukić prepoznajemo u širokom luku od arhitekture, do 3D modeliranja, od koncepta zajednice, centripetalnog osjećaja prostora, prostora koji nas uvlači i uključuje, animiranja neživih predmeta, do ideje umorne ovješene forme kao metafore određenog stanja.

Jedna od kustosica, Ksenija Orelj, osvrnula se na proces nastanka izložbe koji je, kako je istaknula, trajao dugo, a sama ideja za izložbu nastala je prije pandemije, još 2017. godine. Tijekom vremena, govori, izložba je mijenjala obličja i mogućnosti, pa je tako odlučeno da se ne koriste radovi koje muzej ima u arhivi, već da se predstavi nešto novo.

Tri umjetničke instalacije

– Odlučili smo se za tri instalacije, gromade, koje drže prostor, odnosno tri prostorije, uvjetno rečeno, a svaku od prostorija zauzima jedna priča, no one su međusobno povezane. Radi se o sličnoj estetici sa sintetski građenim materijalima koji se upotrebljavaju u svakodnevici, posebice građevinskoj industriji, a s njima Ukić često radi.

To nam je zanimljivo kao neka odstupnica od klasične tradicije same skulpture koja je obilježena nekim plemenitim i vječnim materijalima, a u njega je nešto potrošno, grubo, obrađeno dosta neposredno i nešto što na neki način vuče na riječku priču, odnosno postindustrijski karakter grada i na tu njegovu uvijek prisutnu mogućnost, možda neostvarenu, ali optimističnu da će se razviti u neku novu priču, pojašnjava Orelj te dodaje da izložba ima svojevrstan »work in progress« karakter.

Prema riječima kustosice Sabine Salamon, u prvoj je sobi, na iznenađenje mnogih, prva ploča koja je početna faza gradnje kuće ili doma, a otvara niz pitanja o tome što skulptura danas može biti i kako proširiti njezino polje djelovanja. U ovom slučaju, Ukić je, kaže, upotrijebio zvuk koji je generiran kretanjem ljudi.

Druga je prostorija vizualizacija procesa rada s materijalima, konkretno instalacijskih cijevi koje su mijenjane pod velikom temperaturom, a upućuju na automatizam procesa materija, u ovome slučaju taljenja. U kombinaciji s time imamo i dva kolaža koji su stariji, no po problematici su slični, a svojevrsna su intervencija na njegove fotografije kataloga, što je istraživanje automatizma slučajnosti.

Treća instalacija zamišljena je kao lebdeća forma koja se sastoji od niza međusobno spojenih ruku koje su dobivene 3D modeliranjem, a u želji da se taj prostor nadjača, a istovremeno obgrli i prigrli, napravljena je jedna otvorena forma koja je inspirirana kolom kao obilježjem ovih prostora, s naznakama nesavršenstva.