Gatsby je vjerovao u zeleno svjetlo, u opojnu budućnost koja iz godine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je onomad, ali ništa za to – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke… A jednoga lijepoga jutra… I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost – ovo su završne rečenice romana »Veliki Gatsby« američkog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda, čija se 80. godišnjica smrti navršava ove godine.

Kako u pogovoru hrvatskog izdanja »Velikog Gatsbyja« (Znanje, Zagreb, 1991.) navodi prevoditelj s engleskog Šime Balen, atribut »izgubljena generacija« s najviše se opravdanja može primijeniti upravo na F. S. Fitzgeralda. Naime, ostali pisci te generacije, Ernest Hemingway, John Don Passos, E. E. Cummings, William Faulkner i drugi – lijepo su se snašli, poneki postali i najpoznatiji pisci Amerike i svijeta, pa čak i nobelovci, dok se Fitzgerald, nakon blistavog ali kratkotrajnog uspjeha, zaista izgubio. Premda se osobno nije smatrao pripadnikom »izgubljene generacije«, bio je njezin najbolji i najdosljedniji predstavnik.

Rođen je 1896. godine u St. Paulu u Minnesoti, odrastajući u osiromašenoj otmjenoj katoličkoj obitelji irskog podrijetla. Godine 1913. započeo je studij na Sveučilištu Princeton, ali ga 1917. napušta radi loših rezultata. Tijekom Prvog svjetskog rata javio se u vojsku kao dobrovoljac, ali je rat završio prije nego što je on dospio u Europu. Dok je boravio u oficirskom vojnom logoru u Alabami, upoznao je lijepu i ćudljivu južnjakinju Zeldu Sayre, koja je pristala na udaju tek nakon velikog uspjeha njegova prvog romana. Živjeli su raskošno i ekscentrično u New Yorku, Rimu, Parizu, na Francuskoj rivijeri, pa je Fitzgerald veći dio svojih novela napisao za velike honorare koje su plaćali pomodni žurnali i časopisi, a cijelog je života ostao tragično razapet između vlastitih, često iznevjerenih visokih umjetničkih standarda i prevelikih životnih troškova, sve više tonući u alkoholizam. Posljednje je godine života proveo kao scenarist u Hollywoodu. Preminuo je 21. prosinca 1940. u Los Angelesu, a 1948. Zelda je izgorjela u ludnici za vrijeme požara.

U povijest književnosti F. S. Fitzgerald je ušao kao predstavnik »doba jazza«, stanja duha mladeži u 1920-ima koje je odlikovalo oslobađanje od puritanske stege i uspomene na ratna stradanja, kao i nove, slobodnije društvene i seksualne norme. U kratkim pričama i romanima bilježio je sukob između blistavoga i samozaboravnoga poratnoga karnevala i »američkog sna« o sreći i uspjehu te stvarnosti kao obmane koja izdaje taj san. U hektičnom pogonu vječitoga »slatkog života«, uza svu sentimentalnost i laž osnovne drame sebe i svojih likova, Fitzgerald zadržava trajno zrno skepse: i on i njegovi likovi nemoćni su promijeniti zacrtanu sudbinu; videći stvarnost, ne odriču se »sna«. Zbirke novela i romani »S ove strane raja« (This Side of Paradise, 1920), »Priče iz doba jazza« (Tales of the Jazz Age, 1922), »Lijepi i prokleti« (The Beautiful and Damned, 1922), »Svi tužni mladi ljudi« (All the Sad Young Men, 1926) te njegova romaneskna remek-djela »Veliki Gatsby« (The Great Gatsby, 1925) i »Blaga je noć« (Tender Is the Night, 1934) opisuju poražene koji su htjeli »pobijediti život«. Posmrtno su mu objavljeni nedovršeni roman »Posljednji tajkun« (The Last Taycoon, 1941) i zbirka kraćih proza »Slom« (The Crack-Up, 1945).

Nakon početnih velikih uspjeha, ali i zanemarenosti nakon Drugog svjetskoga rata, kritika danas u njemu vidi izvrsnog pisca koji je socijalno-psihološki zabilježio trajne sastavnice američkog karaktera. Fitzgerald je prvi među velikim književnicima svoje generacije postigao silan uspjeh; preko noći je postao slavan, a kad je preselio u New York i vjenčao se sa Zeldom, postali su prvi ‘celebrities’ u današnjem smislu riječi. Najmodernije odjeveni odlazili su najatraktivnijim automobilima na najluđe zabave, ili ih sami priređivali.

U međuvremenu je Amerika doživjela gospodarski slom. Kako piše Šime Balen, »velika pijanka« završila je katastrofalnim krahom i krizom koja je opustošila zemlju – bezbrojne tvornice, banke i trgovine su zatvorene, milijuni nezaposlenih lutali su ulicama ili se okupljali oko »soupline« – dugačkog reda izgladnjelih u vrijeme Velike depresije (ovo pomalo priziva današnju Ameriku pogođenu pandemijom koronavirusa). Nastupilo je razdoblje socijalne književnosti, u kojoj Fitzgerald sa svojom tematikom izgleda sasvim nesuvremen.

Roman »Veliki Gatsby« smatra se vrhuncem Fitzgeraldova književnog stvaralaštva, a to je i jedan od neospornih vrhunaca cjelokupne američke književnosti. »Gatsby« je poetična priča o romantičnom, misterioznom bogatunu, opsjednutom neuslišanom ljubavlju i »američkim snom«. Hrvatska Moderna vremena preporučuju ovaj roman novopečenim tajkunima i moćnicima, uz opasku: »Šteta je što zbog svoje prezauzetosti ozbiljnijim stvarima nikad neće imati vremena za knjigu, pa da uvide kako novcem ipak ne mogu kupiti sve.«

Prije i poslije »Gatsbyja« njegov je autor živio životom svojih junaka: zanosio se njihovim idejama i idealima, doživljavao njihova razočaranja i razdore, bančio i prosipao talent, novac i snagu poput njih, borio se skupa s njima i sa samim sobom. Fitzgerald nije morao svoje likove tražiti oko sebe – nalazio ih je u samome sebi, pa je tako Gatsbyja nazivao svojim »starijim bratom«.

Na listi 100 najboljih romana s engleskog govornog područja, objavljenoj 1998., koju su sastavili najugledniji engleski književni kritičari, »Veliki Gatsby« zauzeo je drugo mjesto, iza »Uliksa«, kao najbolji američki roman 20. stoljeća.

Inovativni Baz Luhrmann 2013. na velika platna donosi novu filmsku adaptaciju romana F. Scotta Fitzgeralda »Veliki Gatsby«, s Leonardom DiCapriom u ulozi Jaya Gatsbyja. Ekranizaciju je doživjela i »Neobična priča o Benjaminu Buttonu« prema Fitzgeraldu, u režiji Davida Finchera i s Bradom Pittom u naslovnoj ulozi.