Devetnaesti Liburnia Film Festival svečano je otvoren 23. kolovoza na Ljetnoj pozornici u Opatiji, a tijekom pet festivalskih dana bit će prikazana 22 filma u konkurenciji te najveći broj filmova izvan konkurencije dosad. U prva dva dana festivala prikazano je jedanaest filmova u konkurenciji, od čega šest filmova otpada na prvi dan festivala, a na većinu filmova prikazanih prvoga dana festivala donosimo i autorski osvrt.

Trafika

Prvi film koji je na festivalu prikazan je kratkometražni dokumentarac »Trafika« Dore Slakoper. Već sam naslov filma sugerira o čemu je riječ; trafici, to jest kiosku, kako ga svi još zovemo, koji je predmet obrade tog dokumentarca. S obzirom na sam naziv, jasno je da je riječ ne samo o objektu, već i onome tko čini taj objekt, a to je osoba koja ondje radi.

Pozicija kamere daje nam pogled iz kioska prema van, no ne vidimo jasno lica onih koji dolaze na kiosk, već pratimo detalje, odnosno rad osobe u kiosku. Montaža postupno i gradacijski ide od sporije prema bržoj, a temelji se na broju kupaca i radnjama koje osoba zaposlena na kisoku mora brzo obaviti – brojiti novac, pisati, uzimati kutije cigareta te druge predmete i tako dalje.

Montaža u ovome filmu služi kao sredstvo naglašavanja repetitivnosti i brojnosti radnji koje vidimo da osoba svaki dan obavlja, a nakon montažnog ubrzavanja, osoba u mraku, s tamnom pozadinom nabraja i druge, za javnost nevidljive, dijelove toga posla.

Također, kraj i zatvaranje nekoliko kioska izvedeno je znakovito, kao oznaka odmora ili spomenute pauze, predaha u sedmosatnom radnom danu osobe zatvorene u »kutiji« kisoka, u kojoj se grije na mali električni radijator, a pokraj koje prolazimo svakodnevno. Nekad od osobe na kisoku nešto i zatražimo, no uvijek u brzini i usput, baš onako kako je i u ovom kratkom, ali izvrsnom dokumentarnom filmu prikazano.

Kadar iz filma »Trafika«

Bijeli Božić

»Bijeli Božić«, dokumentarni film Josipa Lukića, nastoji dati širu društveno-političku sliku vremena u kojem je sniman, kao i kritiku raznih patogenih pojava u današnjem društvu.

Dokumentarac je napravljen tako da osoba prolazi maglovitim parkom i zaustavlja se pored prolaznika, a od njih doznaje onoliko koliko sami kažu i koliko ih on pita, da bi se stvorio zanimljiv i slojevit društveni komentar naše svakodnevice. Kamera koja nije blizu čini se tako da podsjeća na onu skrivenu koja prati osobu koja intervjuira i intervjuirane u seriji razgovora. Park u kojem se sve odvija i maglovito vrijeme u dogradnji su atmosferičnosti i same tematike, iako ton razgovora nije toliko tmuran. Intervjuirane osobe su redom mladić sportaš, osoba treće životne dobi koja je bila pravnica, zatim još jedna mlađa osoba i sredovječan muškarac.

Svaki od razgovora započinje pitanjem te nekim osnovnim potpitanjem, da bi kasnije potpitanja išla u onome smjeru u kojem su i prvi odgovori dani. Saznajemo tako od starije žene od čega boluje, što je radila u životu te čujemo i kritiku mlađih osoba koje danas nisu dovoljno društveno angažirane i aktivne, kako sama napominje. Čujemo i od mladića sportaša njegovu trenutnu zdravstvenu tegobu, što radi, gdje živi i koliko zarađuje, od drugog mladića pak politički komentar o odnosu desnica-ljevica, a od muškarca na kraju također saznajemo o njegovu životu kao i psu kojeg ima. Sam kraj i početak izvedeni su gotovo poetično s naglaskom na osobu koja je intervjuirala, tako da se gledatelju može učiniti i kako nije posve jasno rodovsko određenje filma.

Devetnaesto izdanje LFF-a

Martin Torpedo

Također, prvoga dana festivala prikazani su i »Martin Torpedo« i »Plejade«. »Martin Torpedo« crtica je iz riječkoga života Martina s Torpeda. Prikaz je to života Riječanina kojeg život nije mazio, a iznoseći svoju životnu priču koja ga je dovela do siromaštva i života u napuštenim prostorima nekadašnje tvornice, daje i svojevrstan panoramski generacijski zahvat.

Njegova je priča ona prošlog, no ne tako dalekog, radničkog vremena u kojem su ljudi imali znatno manje, toliko da su s prvom plaćom mogli kupiti roditeljima nešto simbolično – dvije kutije cigareta i čokoladu. Iz Martinove priče doznajemo detalje iz njegove prošlosti, djetinjstva, njegove ljubavi te vidimo koje su njegove dnevne aktivnosti.

Sam Martin djeluje kao posredni narator koji izravno govori u određenim kadrovima, no i kao onaj koji govori neizravno, odnosno čiji je glas naknadno dodan. Kutovi kamere su dobri, akcentirajući, a glazba prati sam »ton« naracije, ovisno o surovosti životne priče ili pak dijelovima koji odišu kakvom pozitivnošću. »Martin Torpedo« je surova priča o životu na ulici, siromaštvu i neimaštini te o nadi koje još uvijek ima, ali i o lažnim obećanjima koja običnim smrtnicima oni iznad prečesto daju.

Film »Martin Torpedo« crtica je iz riječkog života

Plejade

»Plejade« je film koji obrađuje vrlo ozbiljnu tematiku u ruhu suvremenosti, na jedan svakodnevni, neuobičajen, ali i poentirajuće običan način. Na samome početku ovog dokumentarca vidimo prikaz Mjeseca ili koje druge svemirske površine, a nakon toga cijelo vrijeme pratimo kompilaciju arhivskih snimaka, slikovni prikaz, to jest videoprikaz pretraživanja na Googleu, uz prisutan videoprikaz razmjene poruka na aplikaciji WhatsApp.

Prateći tako dopisivanje i promjenu videa i slika, nije posve jasno što je točno predmet obrade, da bi kasnije, logikom slijeda putem dopisivanja saznali kako osoba koja se dopisuje i koju vidimo zapravo boluje od dobroćudnog raka dojke, fibroadenoma. Naime, radi se o djevojci u svojim, po izgledu sudeći, srednjim godinama koja u jednom »utišanom« tonu i raspoloženju prebrojava kvržice koje ima i uspoređuje ih s promjerima ili veličinama kratera na Mjesecu, da bi ih potom imenovala, simbolično, onako kako i film nosi naziv – kao Plejade.

Naime, Plejade su inače otvoreni zvjezdani skup u zviježđu Biku, a te su zvijezde dobile naziv prema sedam sestara iz grčke mitologije. Kombinacijom arhivskih snimaka te tekstualnog i slikovnog prikaza pretraživanja, kao i videa oboljele osobe, obrađena je složena i aktualna tematika u maniri crtice iz života ili isječka iz života oboljele osobe, čime je još jednom stavljen naglasak na ovu goruću i od iznimne važnosti bitnu javnozdravstvenu problematiku. Vrlo sugestivno, kao što mlada oboljela djevojka pipa svoju dojku, dan je signal onoga što bi sve ženske osobe trebale raditi – raditi samopregled dojki.

»Plejade« je film koji obrađuje vrlo ozbiljnu tematiku