Nakon brojnih međunarodnih nagrada i prikazivanjima na festivalima, onog premijernog na 79. međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, film »Najsretniji čovjek na svijetu« Teone Strugar Mitevske imao je nedavno svoju riječku premijeru u Art-kinu, a prikazan je i na ovogodišnjem 70. pulskom filmskom festivalu. Film je bio i sjevernomakedonski kandidat za ovogodišnju nagradu Oscar.

Nakon filmova »Kada dan nije imao ime« i »Bog postoji, zove se Petrunija« redateljica i scenaristica Elma Tataragić i redateljica Teona Strugar Mitevska ovim filmom nastavljaju dugogodišnju suradnju. Direktorica fotografije je Virginie Saint Martin, a montažer Per K. Kirkegaard. U filmu, između ostalih, glume Jelena Kordić Kuret, Adnan Omerović, Izudin Bajrović, Ana Kostovska, Mona Muratović, Vedrana Božinović, kao i naša poznata glumica te novopečena nacionalna dramska prvakinja zagrebačkog HNK-a Ksenija Marinković.

Radnja filma donosi priču o grupi ljudi koja odlazi na takozvani »speed dating event«, a u toj masi različitih, po spolu, dobi, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, ističe se Asja, sredovječna pravnica koja, kao i ostali članovi organizirane grupe, na događaj dolazi ne bi li pronašla koga. Međutim, sudbinskim scenarijem ona susreće Zorana, četrdesettrogodišnjeg bankara koji joj se na prvu čini pomalo neobičan. Prva od osmišljenih aktivnosti za grupu jesu unaprijed osmišljena pitanja na koja svaki sudionik u paru muško-žensko, s ciljem boljega upoznavanja, odgovara. Sama pitanja intimne su prirode, pa se kreću od onih koja preispituju nacionalnost, vjersku pripadnost, seksualne preferencije, do potencijalne privlačnosti spram osoba koje nemaju iste ili slične preferencije. Nizanjem pitanja, Zoranovi odgovori postaju neobični, a i on sam djeluje uznemireno. Odgovaranjem na pitanja, no i drugim aktivnostima, Asja će shvatiti da je sa Zoranom povezuje – bolna prošlost.

Točnije, u pitanju je nesretan trenutak 1993. godine u kojem je protagonistica bila ustrijeljena, što je očigledno u nje izazvalo prvo šok, kasnije i dobro zapečaćenu traumu koju nosi još i danas. Dakle, u osnovici, žena susreće osobu prema kojoj cijeloga života osjeća mržnju, osobu koju s punim pravom može nazvati neprijateljem.

Kao što protagonistica stupa u kontakt sa svojim partnerom, tako i ostali članovi grupe stupaju u kontakte s ostalim partnerima, s ciljem da pronađu srodnu dušu. U fokusu je cijelo vrijeme Asja, no mi temeljem prikaza Asje sa Zoranom čujemo i odgovore ostalih sudionike te »speed dating« grupe, iz kojih saznajemo njihove poglede na svijet, život, vjeru, seksualnost, saznajemo koliko su moralni i/ili koliko mogu biti vjerni svome partneru ili partnerici.

Srodna duša

Ono što od samog početka karakterizira protagonisticu jest suzdržana emocija, mogli bismo reći čak i flegmatičnost glede svega što se oko nje zbiva, a tek kasnije otkrivanjem prave istine o svojem partneru, njezin nastup zadobiva jednu posve drukčiju notu, te dobivamo onu sirovu emociju koja pokazuje suštinu traume i (nekad) prouzročene boli. Iz toga, jasno je, proizlazi činjenica da je gluma Jelene Kordić Kuret u onim dijelovima u kojima se radi o suzdržanoj emociji vrlo sugestivna/suptilna, s malo je dano mnogo, u čemu posebice pomažu krupni planovi kamere, no gluma je izvrsna i u kasnijim dijelovima, napose u trenucima kad nadvlada emocija. Jednako je izvrsna gluma Adnana Omerovića koji izvrsno portretira bankara Zorana koji u sebi također nosi traumu, zatim je izvrsna i gluma naše Ksenije Marinković, kao i ostalih glumaca.

Da Zoran također nosi traumu, jasno je vidljivo iz njegova trzavog ponašanja čiji je uzrok kakva neuroza, anksioznost, unutarnji strah zbog učinjenoga, a posebno je glumački dojmljiva gluma pred kraj filma u središnjoj istaknutoj sceni kolektivne histerije u kojoj se toliko naglašeno trese da gledatelj očekuje kakav negativan ishod, no i on sam već očigledno ima mehanizme kojima se može smiriti. Scena kolektivne histerije krucijalan je trenutak u propitivanju traume, jer upravo ta situacija uznemirenosti pokazuje sve različitosti pojedinaca u grupi, no i načine na koji su ratni trenuci, ratna sjećanja ili samo ratne priče utkani u njihove živote.

Hamartijski vihor

I sama kamera nije posve mirna, što doprinosi projekciji unutarnjeg stanja dvaju protagonista, kao i umnogome većinski krupni planovi i planovi blizu. Ritam je odmjeren, linearan s asocijativnom vezom u formi sjećanja koja (d)označava snagu traumatskoga, a dijalozi su protočni, logičnoga slijeda te u pokojem dijelu donose i notu humornog.

Radnja filma smještena je dominantno u jednome hotelu ili odmaralištu, u kojem se odvijaju različite aktivnosti grupe, no u različitim prostorijama. Iako je Asja vođena traumom tinejdžerske dobi u kojoj je bila ranjena, zbog čega je bila i u komi, saznajemo i to da je u njenoj prisutnosti jedan njen poznanik također ustrijeljen, od čega je i preminuo. Iako se gledatelj, jasno je, poistovjećuje sa žrtvom, jer ona trpi posljedice ratnih događanja, a traumu nosi zapečaćenu u sebi i tako ide kroz život, film intencijski u opoziciju postavlja Zorana koji je pucao sa samo osamnaest godina, i to na način na koji mu je puška dana u ruke te je stavljen pred gotov čin. I takva akcija, dakako, stvar je odluke pojedinca, no film uz traumu koju nosi protagonistica, propituje i drugu stranu priče, onu agresora, napadača. U cjelini su ratna zbivanja pričom dvoje likova predstavljena kao nezaustavljivi hamartijski vihor koji ih je doslovno usisao, na što nisu mogli utjecati, kao što nisu mogli utjecati ni na igru sudbine kojom su postavljeni kao nesuđeni par koji se mora upoznati. Da su oba lika, i Asja i Zoran, prožeti traumom, možda najbolje pokazuje početna simbolična scena u kojoj nejasno vidimo u krupnom planu osobu na vrhu nebodera, kao i na mjestu gradnje drugu, žensku osobu – Asju. Moguće je stoga da se radi o mjestu nesretnog događaja, Asjinoj nekadašnjoj zgradi u kojoj je bila ustrijeljena, mjestu na koje se oba lika vraćaju. Dok je ona ipak naučila živjeti s traumom te jede sendvič dok bageristi odrađuju posao, Zoran se još uvijek na vrhu nebodera bori sa svojim nedjelima, ili možda razmišlja o tome da okonča život.

Jedno je sigurno, drama »Najsretniji čovjek na svijetu« izvrstan je prikaz različitosti, naše sposobnosti da razumijemo postupke onoga drugog, zatim (idejno) zanimljiva projekcija ratnih zbivanja temeljena na sučeljavanju žrtve i napadača te propitivanje sudbinskih karata. Film je to koji zaista ne odiše patetičnošću, nego nosi snagu historijske traume te još jednom skreće pažnju na svu težinu ratnih zbivanja, odnosno na to koliko ona mogu utjecati na pojedince i njihove živote, kao i na suštinsku banalnost naših odabira te težinu koju kasnije mogu imati.