RIJEKA – U sklopu projekta »Kino magistrala« kojim se nastoji potaknuti masovniji povratak publike u kina nakon pandemijske krize, u riječkome je Art-kinu najavljen početak perioda u kojem će gledatelji moći uživati u filmskim poslasticama, kao i brojnim gostovanjima autora, redatelja, glumaca ili ostatka filmske ekipe. Prvi u nizu takvih filmova započeo je kosovskim filmom »Košnica« mlade redateljice Blerte Basholli. Film je dosad osvojio tri nagrade na Sundance Film Festivalu – za najbolji film, za najbolju režiju te nagradu publike.

Uz te značajne nagrade, film je također prikazan na filmskim festivalima u Varšavi, Hamburgu, Zürichu i dalekom Busanu na kojima ja također bio vrlo zapažen. Ono što posebno valja istaknuti jest činjenica da je film bio i kosovski kandidat za Oscara, a ta kandidatura je prošla prilično uspješno, s obzirom na to da je film bio u užoj selekciji za Oscara. Dakle, neka mikronijansa odlučila je da ipak ne bude službeni kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Kako god bilo, nadamo se da će film doprijeti do što većeg broja publike.

Inspirirano istinitim događajima

Film donosi priču o ženi Fahrije, u zrelim, moguće u kasnim dvadesetim ili ranijim tridesetim godinama, koja ostaje sama s dvoje djece i s ocem svojega nestalog muža. Već u prvoj sceni saznajemo kako Fahrije provjerava među pristiglim leševima i posmrtnim ostacima je li ondje i njezin muž. U njezinom je životu, dakle, prisutna životna i egzistencijalna neizvjesnost koja se ogleda u činjenici da je njezin muž nestao u sukobima na Kosovu potkraj 90-ih, a možda je i mrtav. Gubitak i nestanak glave obitelji u maloj sredini posebno je značajan te negativno utječe i na ostatak obitelji, a osim budućnosti općenito, koja nije obavijena velom optimizma, također je i pod znakom financijskoga upitnika.

Radnja filma inspirirana je istinitim događajima, no ne u cijelosti jer neke situacije nisu izravno ono što se dogodilo stvarnoj osobi – Fahrije Hoti – no ubačene su s ciljem podcrtavanja posve realistične i vjerne slike jednog mikrokozmosa u kojem su se određene situacije dogodile nekoj od osoba iz neposredne okoline stvarne osobe.

S obzirom na samu radnju i priču o udovici Fahrije, koja pod utegom neimaštine počne kuhati ajvar, jasno je kako se radi o žanrovskim obrascima drame, a kosovska sredina malog mjesta između gradića Prizrena i Đakovice prikazana potkraj 90-ih godina znak je posvemašnje socijalne tematike zaustavljenog vremena koja se ogleda u izgledu tog mjesta, njegovih interijera, ljudskih odnosa te ekonomske situacije. Simboličan naslov filma, naime, upućuje na košnice koje su prestale biti izvorom zarade, te su tako napravile velik zaokret u životu protagonistice. U tom smislu o košnicama možemo govoriti kao o simbolu promjene i signalu novog smjera života.

Lik snažne žene

Fahrije je, naime, lik snažne žene koja uspijeva ostati pribrana, jaka i staložena nakon nestanka muža te pokušava osigurati svojoj obitelji ono nužno, kruh na stolu, kao i ljubav i podršku koja ipak nije toliko prikazana. U svojim nastojanjima ona je donesena kao lik koji nije previše glasan, radi sve što treba, ne žali se, a pritom želi više i bolje, jer zna da može. No, prije svega, ništa joj nije teško, čak i onda kad je prozivaju kojekakvim imenima i kad navuče loš glas na cijelu obitelj. Njezin tast je prikazan kao autoritet, nekadašnja glava obitelji koja mora i dalje ostati glas razuma, muški glas, kao i u toj obitelji posljednja iskra patrijarhalnog shvaćanja muško-ženskih odnosa i uloge (kosovske) žene u obitelji i društvu.

Ostale žene u mjestu, za razliku od Fahrije, ipak se boje i posustaju pred očekivanjima okoline i uzusa koji su unaprijed određeni. Fahrije ipak ne razmišlja toliko o ustaljenim okvirima u koje žena mora stati – ponašanjem i djelovanjem – pa polaže vozački, vozi auto te prostorno izlazi iz sela u grad koji je, neupitno, implicitno konotiran kao mjesto mogućnosti, mjesto slobode i/ili poroka, dok je patrijarhalno selo simbol čistoće, morala i ispravnoga ponašanja. Upravo osude, napad i fizički kontakt zbog njezina djelovanja (no s ciljem pronalaska posla/zarade) pokazuju koliko je to selo zapravo primitivna sredina u kojoj žena ima (samo) reproduktivnu ulogu i svoje mjesto u kuhinji. U takvome društvu žena se smatra objektom, a dužnosti koje su joj predodređene mora obavljati svjesno i odgovorno, prema (društvenim) pravilima te sredine.

Simbol borbe i ustrajnosti

Između žena koje na kraju i odluče slijediti primjer Fahrije, koja je simbol borbe i ustrajnosti, također postoje stanovite razlike. Naime, Fahrije uspijeva u svojim naumima, no konkretna je i djeluje, dok se ostale žene pribojavaju onoga što će selo reći ili vidjeti, a samo jedna starija žena djeluje kao glas mudrosti koji u usputnim replikama daje dijagnozu ženine sudbine u toj sredini, kao i određene savjete.
Čvrst lik Fahrije izvrsno je poslužio kao sredstvo ocrtavanja sredine kosovske poratne atmosfere i raspoloženja, pa ona tako usred svih nedaća biva rastegnuta na sve strane – s financijske strane, u odnosu s tastom, u odnosu s djecom, u odnosu s ostalim ženama iz sela, u odnosu s njezinim unutarnjim psihičkim stanjem vezanim za nestanak muža te sa strane sredine koja je psihički i fizički zlostavlja.
Eksterijeri i interijeri kosovskoga sela označili su pesimističnu i dobrim dijelom tmurnu fotografiju koju je dodatno naglasila glazba koja posebno nagovješćuje neku zloglasnost, negativitet i opće stanje duha toga mjesta.

Vrlo dobro kadrirana fotografija često prikazuje/stapa protagonisticu s tmurnom prirodom mjesta, a kamera dominantno donosi planove blizu i krupne planove ne bi li se prikazale protagonističine kretnje ili pak facijalne ekspresije. Planovi u totalu koriste se kad se želi naglasiti njezino unutarnje stanje i/ili trenutne emocije koje je prožimaju – primjerice u scenama kod rijeke ili kod identifikacije posmrtnih ostataka. Bitno je naglasiti i da se planovi blizu koriste jer je naglasak na protagonistici i njezinome proživljavanju svih situacija, stoga se radi o unutarnjoj fokalizaciji. Ipak, s obzirom na to da cjelokupno ne vidimo previše njezina proživljavanja, jasno je kako je to znak intencionalnosti s ciljem pečatiranja njezine snage i hrabrosti koja ju je dovela do toga da sakupi više seoskih žena te pokrene cijeli posao s ajvarom.

Filmska i stvarna Fahrije

Kao i filmska Fahrije, i stvarna Fahrije pokrenula je biznis, a danas zapošljava pedeset osoba u poslu s proizvodnjom ajvara, a u sezoni još stotinjak. Te kosovske vrijedne ruke s posebnom ljubavlju rade Krushe ajvar, a time i (još jednom) dokazuju da je ovo ipak svijet ženske dominacije, a ne svijet dominantnih muškaraca.

Kosovska drama »Košnice« realan je, dirljiv i vješto izveden prikaz kosovske žene te dijagnoza kosovskoga društva (i društva općenito) devedesetih godina. Scenarističkim i režiserskim umijećem, izvrsnom fotografijom, izvrsnim glumačkim ulogama ostvareno je slojevito i nepretenciozno ostvarenje koje u ovome mjesecu koji je u znaku žena još jednom podsjeća na važnost isticanja ženskih tema, na važnost ženske borbe i na važnost emancipacije, samostalnosti i generalne ravnopravnosti žena u društvu, a time i u obitelji.