Znao sam što znači rat i, gledajući prepune, blistave trgovine, ja sam u intenzivnoj viziji ponovo vidio one trgovine iz 1918., ispražnjene i puste, kao da bulje iskolačenim očima. Kao u nekom snu na javi, vidio sam duge redove ojađenih žena pred trgovinama namirnicama, majke u žalosti, ranjenike, bogalje, sav onaj nekadašnji crni užas vraćao se sad avetinjski u blistavoj podnevnoj svjetlosti… I bilo mi je jasno: opet je prohujala čitava jedna prošlost, opet je uništeno sve što se stvorilo – Europa, naša domovina, za koju smo živjeli, razorena je, i pustoš što će je za sobom ostaviti trajat će duže od života. Počinje nešto drugo, neko novo doba, ali još treba proći kroz pakao i kroz čistilište prije nego se do njega stigne… – ovako u eseju naslovljenom »Agonija mira« u okviru svojeg »Jučerašnjeg svijeta« (1941.) piše austrijski književnik Stefan Zweig, kojem je ove godine 80. godišnjica smrti.

Citirani dio kao da priziva današnje vrijeme, još jedan novi rat na europskom tlu čije posljedice u ovom trenutku i ne možemo sagledati.

U »Jučerašnjem svijetu« Zweig piše i o prvim satima rata 1914., o Adolfu Hitleru, o borbi za duhovno bratstvo… A ovako je opisao vlastiti život:

»Rođen sam 1881. u velikom i moćnom carstvu, u monarhiji Habsburg. Ali, nemojte je tražiti na kartama; pometena je bez traga. Odrastao sam u Beču, dvije tisuće godina staroj multinacionalnoj metropoli i morao sam ga ostaviti poput kriminalca prije nego je degradiran na njemački provincijalni gradić. Moj je književni rad, na jeziku na kojem sam pisao, pretvoren u pepeo u istoj zemlji u kojoj su moje knjige imale milijune čitatelja. I tako sada ne pripadam nigdje, i svuda sam stranac, u najboljem slučaju gost. Europa, domovina koju bi moje srce odabralo kao moju, izgubljena jer se raspala samoubilački i po drugi puta u ratu u kojem je brat išao protiv brata. Protiv svoje volje svjedočio sam najgorem porazu razuma i najvećoj pobjedi brutalnosti u dugovjekovnim kronikama.

Nikada – i kažem to bez ponosa s mnogo više stida – nijedna generacija nije iskusila takvu moralnu retrogresiju od onih duhovnih visina koje je naša generacija imala. U kratkom vremenskom periodu između vremena kada je moja brada tek počela nicati i sada, kada je počela srebreniti, u pola stoljeća nije bilo radikalnijih promjena i transformacija negoli u generacijama ljudskoga roda; i svatko od nas osjeća: previše je. Moje danas i svako moje jučer, moji usponi i padovi toliko su drukčiji da ponekad osjećam kao da sam živio ne jedno, već nekoliko postojanja, a svako drukčije od prethodnih.«

Stefan Zweig odrastao je u otvorenoj i kozmopolitskoj židovskoj obitelji. Djetinjstvo i mladost Zweiga doba je zlatnog Beča. Nije prakticirao vjeru i rekao je kako su njegovi roditelji slučajno rođeni u židovskoj obitelji. On se od mladosti osjećao Bečaninom, građaninom tog grada koji vrvi intelektualnom elitom, ali i građaninom svijeta. U Berlinu i Beču studirao je germanistiku, romanistiku i filozofiju.

Bio je zagovornik duhovnoga jedinstva Europe, a tijekom Prvog svjetskog rata isticao se braneći pacifističke stavove. Nakon Hitlerova dolaska na vlast emigrirao je u Englesku, pa u Južnu Ameriku, gdje si je, izmoren egzilom, 1942. u Brazilu oduzeo život. Književno stvaralaštvo započeo je u duhu novoromantičarskog impresionizma pjesničkom zbirkom »Srebrne strune«, dok je široj publici postao poznat 1920-ih godina novelama (zbirke »Amok« i »Stranputice osjećaja«), pod utjecajem teorije psihoanalize, u kojima je prikazao duševna stanja suvremenoga čovjeka. Drugi dio njegova stvaralaštva predstavljaju književne obrade povijesnih tema u esejima, romansiranim biografijama i biografskim skicama u kojima daje novo viđenje povijesne uloge pojedinca i općih humanističkih vrijednosti. Esejistički duboko proživljenim portretima povezuje književno-povijesnu metodu sa snažnim doživljajem i umjetničkom rekonstrukcijom povijesnih zbivanja i prikazanih likova (»Zvjezdani sati čovječanstva«, »Tri majstora«, »Maria Stuart«, »Magellan«, »Trijumf i tragika Erazma Roterdamskoga«). Napisao je i izvrsne eseje i studije o piscima kao što su Balzac, Dickens, Dostojevski, Tolstoj, a izdvojimo i esej o Nietzscheu. Njegov jedini roman je »Nestrpljivo srce« iz 1938. godine. Spomenimo da je Zweigova odabrana djela 1960-ih godina objavio riječki »Otokar Keršovani«.

U blogu objavljenom na Al Jazeeri, Boris Lalić, pisac i novinar iz Sarajeva, po struci magistar komparativne književnosti, pokušava odgovoriti na pitanje zašto se ubio Stefan Zweig?

»… reći ću da se Stefan Zweig ubio zato što mu se doslovno raspao svijet. Baš kao njegov uzor Erazmo Roterdamski, Zweig je bio svjesni Europejac, čovjek koji je u razlikama između pojedinih naroda vidio samo mnoštvo pozitivnih izraza jednog te istog humaniteta. Činjenica da se jučerašnji slobodni svijet, po kojem je hodao bez straha, pretvorio u mrežu iscjepkanih teritorija na čijim te granicama dočekuje policija, kojoj moraš pokazivati pasoš kao da si nešto skrivio, za Zweiga je bila previše.

Dokument s fotografijom mu se čini posebno sramotnim, jer u vrijeme njegove mladosti počast da te fotkaju en face bila je rezervirana samo za kriminalce.

Nažalost, požurio je da se rastane od svijeta u jeku divljaštva Drugog svjetskog rata, ne dočekavši da mu vidi kraj i doživi ako ništa satisfakciju da je isti okončao kapitulacijom njegovog palikuće i tvorca najveće svjetske katastrofe u kategoriji ratovi. Popio je otrov radije nego da gleda taj jad i bijedu, koji je do kraja odnio šezdesetak milijuna ljudskih života.

Iz današnje perspektive znamo da su Zweigova strahovanja u pogledu budućnosti Europe bila pretjerana. Još od pedesetih godina prošlog stoljeća pametniji dio Starog kontinenta započeo je proces stvaranja unije koja je do danas zahvatila skoro sve europske države.

Ipak, nije se sasvim prevario u svojim crnim prognozama. Zahvaljujući Bosni i Hercegovini, koja već četvrt stoljeća s uspjehom njeguje kulturološke tekovine s kojima se obrukao Hitler, u današnjoj Europi zaista postoji zemlja čijim nespokojnim građanima konstantno iznad glave visi rat, taj surovi kralj svih ljudskih nesreća, poznat po tome što narodima donosi strašnu štetu neovisno o tome jesu li na strani pobjednika ili gubitnika«, zaključuje Lalić.

»Novela o šahu« je posljednje djelo Stefana Zweiga u čijem se središtu radnje nalazi sučeljavanje nezamislivih psihičkih ponora, koje bivši zatvorenik Gestapa nosi u sebi, s površnim načinom života bogatih putnika. To je priča o ludilu, uzrocima nacizma i strahotama koje su proizašle iz ove čudovišne ideologije. Napisana tijekom autorova boravka u brazilskom azilu, i završena samo nekoliko dana prije negoli je počinio samoubojstvo 1942. godine, ova knjiga pruža kritički i psihološki osvrt na jedan od najužasnijih perioda ljudske povijesti.

U »Noveli o šahu« svi su se čudili kad je neugledni doktor B., austrijski emigrant na putničkom parobrodu od New Yorka do Buenos Airesa, gotovo slučajno zaigrao protiv aktualnog svjetskog šahovskog prvaka Mirka Čentovića te zaigranom lakoćom pobijedio protivnika koji je igrao mehanički, rutinirano. No partija šaha budi sjećanja na teror zatočeništva u nacionalsocijalizmu i ponovo otvara ranu u duši koja iznova prijeti duševnomu zdravlju doktora B.-a. Partija šaha u početku je samo obična zabava, tek isplativ sport, ali u liku zatvorenika, doktora B.-a, koji se tijekom zatočeništva intenzivno bavio šahom, dobiva dublje značenje.

Ovo pripovjedačko remek-djelo objavljeno je na mnogim jezicima, dvaput je filmski ekranizirano, a prema njemu su nastali i balet i opera. Ova nesvakidašnja priča, kao i glazba Straussa i Šostakoviča, potaknule su jednog od najuspješnijih, ali i najzahtjevnijih jazz koreografa u Francuskoj Razu Hammada da postavi »Šah-mat« balet u riječkom Baletu 2016. godine.

Kako je za Express napisao književnik Miljenko Jergović, »Novela o šahu« bez sumnje spada među najuzbudljivije i najsnažnije pripovjedne prozne tekstove o nacizmu. »Novela o šahu« istodobno je najbolji prozni komad koji je napisan o šahu, ali i novela o ljudskoj prirodi, te o prirodi i stvarnom podrijetlu čovjekove genijalnosti«, napisao je Jergović u tekstu pod naslovom
»Novela o jedinom načinu da se časno preživi fašizam«.