Gradić Zrin, smješten u Banovini, nedvojbeno je jedan od simbola Drugog svjetskog rata i poratnih godina na području Hrvatske. Naime, na samom početku ratnih zbivanja davne 1941. godine svi su mještani toga gradića stali na stranu Hrvatske te se raspodijelili po domobranskim ili ustaškim postrojbama, a glavni im je cilj bio obraniti svoje naselje. Činili su to dugo i uspješno te postali trn u oku partizanskim jedinicama koje su pri kraju rata, nakon što su napokon slomili otpor i ušli u Zrin te ubili gotovo 300 od 800 stanovnika, cjelokupno stanovništvo natjerali na danas svima znani Križni put.

​Višednevno pješačenje do Austrije te povratak u Zrinj donijeli su nove žrtve, a povratak nije bio i kraj martirija jer su nove vlasti u rukavu imale još jedan adut – raseljavanje. I tako su gotovo svi stanovnici tog područja iznova krenuli izvan granica svog zavičaja. Ovog puta vlakom, u dva smjera – ili Kosovo, ili Slavonija. Tamo ih je, pak, čekala nova borba za preživljavanje jer i u tim su sredinama dočekani kao pripadnici poražene strane, simpatizeri fašista…

Već i ovako navedene pojedinosti naslućuju kako je riječ o iznimnim temama za umjetničku obradu, a ona se, na svu sreću, dogodila krajem prošle godine kad je mlada zagrebačka studentica arhitekture, 24-godišnja Ena Katarina Haler, objavila roman »Nadohvat«.

​Bakina priča

​Ena Katarina unuka je jedne od žena koja je kao četrnaestogodišnja djevojčica iz Zrina, noseći cijelo vrijeme jednogodišnjeg sinčića svoje starije sestre, prešla sav put od Zrinja do Austrije te natrag, da bi potom s ostalim ženama iz svoje obitelji morala na vlak za Slavoniju. Tamo će u malom selu nedaleko od Đakova četiri hrabre žene s dva djeteta početi novi život, život koji će Katarina oplemeniti brakom u kojem će biti rođeno četvero djece, a jedno od te djece bit će i majka Ene Katarine Haler, danas djevojke koja je na najljepši i najsnažniji način vratila dug svojoj voljenoj baki imenjakinji te ispričala divnu i bolnu priču koja je, govori nam autorica, nastala na temelju priča koje je u djetinjstvu slušala od svoje bake.

– S njom sam provela puno vremena u djetinjstvu i uz nju sam bila jako vezana. Radilo se o stvarno izuzetnoj osobi u svakom pogledu, prvenstveno zbog toga, bilo bi mi krivo da ne ostane ‘zabilježena’ na neki način. Pričala mi je o svom djetinjstvu i ranijoj mladosti na mahove, kroz svoje osobne anegdote, koje ja tada naravno nisam mogla smjestiti u povijesni kontekst, niti povezati što se zapravo događalo. S vremenom mi je postajalo sve jasnije da se radi o jednoj tragediji i kada je preminula, htjela sam to zabilježiti, omogućiti njezinoj priči da ne ostane samo u mojoj glavi. Nisam tada razmišljala o opsegu, niti o samoj formi, napravila sam neke inicijalne zapise, nakon kojih je uslijedilo istraživanje i povezivanje tih fragmenata u jednu cjelinu. Tada sam shvatila da se radi o zaista vrijednoj priči, da tu ima toliko graničnih i ‘sivih’ povijesnih momenata – da se ono što sam ja primala kroz kratke crtice nalazi unutar nečega puno većeg. Širenjem perspektive priče s one osobne na društvenu razinu, došlo je do toga da radim na povijesnom romanu, dogodilo se spontano i prirodno.

Glavna priča iz romana je nastala na temelju obiteljske, odnosno osobne priče, no to je samo osnova kojom sam se vodila. Glavna junakinja je oblikovana prema stvarnoj osobi, no ona je ipak prvenstveno književni lik. Većina likova njezine uže obitelji nastala je prema stvarnim ljudima, neki od likova u knjizi su i svojevrsna sinteza više ljudi ili više sudbina koje sam smatrala važnima, ili su pak nastali prema nekim dosta šturim pričama koje nisam mogla povezati s konkretnom osobom, a imala sam ih potrebu uvesti u roman, kaže Ena Katarina, pa nastavlja:

​Stvarnost i fikcija

​- Glavna fabula prati povijesni tijek događanja, trudila sam se držati se prvenstveno povijesnih činjenica i kronologije, pa onda i toka stvarnih događanja na ovoj osobnoj ili obiteljskoj razini, uvesti što je više moguće trenutaka za koje sam znala ili mogla odrediti točno vrijeme i okolnosti događanja. U više navrata radnja je povezana logičkim spajanjem nekih činjenica ili događaja koje nisam znala smjestiti, bilo je tu puno ‘popunjavanja rupa’. No izvan te povijesno činjenične sfere, kada se radi o situacijama i odnosima na razini obitelji, uže zajednice, prijatelja, tih međuljudskih stvari – to je naravno uvelike fikcija.

Likovi koji su nastali prema stvarnim ljudima imaju neke njihove karakteristike, barem one za koje sam ja mogla saznati od starijih članova obitelji (s obzirom na to da sam dospjela upoznati tek njih troje o kojima pišem), nose uglavnom i njihova stvarna imena, imaju njihove godine, preuzimaju što je više bilo poznato od stvarnih okolnosti. Namjera mi je bila na neki način ispoštovati te ljude, kada im već uzimam živote, zabilježiti ih što preciznije i što iskrenije sam mogla. Ima nečeg pomalo voajerskog u tome, kada malo razmislim. Naposljetku ulaziš u glave ljudima koje ne znaš, stavljaš ih u situacije koje bi se možda dogodile, možda i ne, upravljaš njihovim karakterima, emocijama, daješ im replike koje oni možda ne bi izgovorili; dosta si toga uzimamo za pravo pri stvaranju, mada polazi iz najljepše namjere.

Iz istog razloga, htjela sam napraviti određeni odmak, jer ne znam bi li oni na to uopće pristali i kako bi reagirali na te literarne verzije sebe – zato u romanu nema nijednog prezimena, osim na jednom mjestu, gdje opet služi kao neka vrsta dokumenta, poentira jedno vrijeme i jednu regiju. Ali želim napraviti tu distinkciju – to je priča nastala na temelju stvarne, obiteljske priče, ali je ipak tek priča; to jesu likovi koji izrastaju iz sjećanja na stvarne ljude, ali su prije svega likovi i voljela bih da ih se tako čita i doživljava.

Ena Katarina Haler / Foto: M. KRMPOTIĆ

​Dugotrajno istraživanje

Kako ste i koliko radili na tekstu? Je li bilo sugovornika, istraživanja dokumentacije i sličnih postupaka?

– Sveukupno je pisanje, uz istraživanje, trajalo nekih osam godina, ali naravno da nisam cijelo vrijeme radila istim intenzitetom – nekad bih bila puna kreativne energije i svaki dan pisala, a nekad mjesecima ne bih ni otvorila taj dokument, dolazilo je u naletima i uglavnom sam se trudila ne forsirati. Neki prvi izvor, osim mojih sjećanja na kratke crtice koje sam slušala od bake, bili su članovi obitelji, prvenstveno moja majka i njezine sestre i brat, koji su i generacijski bliži razdoblju u koje je radnja romana smještena, pa čak i kada mi nisu mogli pomoći s čistim činjenicama, značilo mi je puno da mi netko približi barem ambijent, mentalitet ili govor. Obitelj mi je također omogućila da dođem do dokumenata koji su na kraju i uvršteni u roman te služe i kao pokretači radnje i kao trenutak ‘zakucavanja’ priče za konkretno mjesto i vrijeme.

Nakon tih prvih zapisa, koji su došli dosta intuitivno, krenula sam čitati prvo zbornike koji su se intenzivno tiskali krajem 1990-ih i okupljali su uglavnom osobna svjedočanstva slična onima koja su usmeno došla i do mene. Osim toga, tu su se pokušavali uvesti i neki statistički i demografski podaci, kao što su popisi kućanstava, popisi poginulih. Zbog toga su mi bili od velike koristi, no problem je s tim izvorima, većinom povijesnih izvora o tome općenito, što su jako ideološki obojeni, bilo na jednu ili drugu stranu, i nekad je bilo teško ocijeniti gdje postaviti ravnotežu, što je zapravo sredina. Kako je tekst napredovao i kontekst se širio, čitala sam sve više literature, i o hrvatskoj politici, o Bleiburgu, nevjerojatno je i koliko se toga (i kakvog sve karaktera) može pronaći i samo guglanjem, znala bih noćima listati po raznim forumima, često samo u nevjerici. Dio informacija tražila sam i u Uredu za katastar u Zagrebu, sjedila sam i u Arhivu Grada Zagreba, išla sam za informacijama kada bih shvatila da ima nešto što ne znam ili ne mogu povezati, paralelno s pisanjem, pa onda prepravljanjem, dopisivanjem, premještanjem… I sam proces istraživanja za priču bi mogao biti priča za sebe.

​Sklizak teren

Snažna priča, po mojem mišljenju, posebno na dojmu dobiva stoga jer nema politiziranja ni ideoloških »navijanja«. U prvom su planu žene i njihova sudbina. Jeste li namjerno željeli pisati baš na taj način, ili Vas je »povukla« priča?

– Kao prvo, hvala puno, ovo je velik kompliment i stvarno mi puno znači. S obzirom da je krenulo od obiteljske priče, kao što sam već navela, moje polazište nikako nije bilo biti ideološko jer ni meni samoj ta priča nije dana kroz ideološku prizmu. To što sam slušala bile su zaista osobne crtice, sjećanja jedne djevojčice/mlade djevojke, njezine male svakodnevne situacije. Nikada nije bilo govora o ikakvim pripadnostima, još manje animozitetu prema ijednoj naciji, pa ni sistemu i dugo uopće nisam znala o kojim se točno tu odnosima radi.

Imala sam tu sreću, da sam odrasla u obitelji neopterećenoj politikom i povijesti na toj ideološkoj razini, nisam naučena na isključivosti, nisam bila prisiljena birati ikakve strane niti sam se morala izboriti da moje mišljenje bude prihvaćeno – svjesna sam koliko mojih vršnjaka u Hrvatskoj ne može reći isto. Tako da, uz ogromnu zahvalnost za takav odgoj, moj način gledanja ičega u životu, pa tako i literature, nije onaj koji bi sadržavao bilo koj.

Osobna, a ne apsolutna istina

– Srž je dokumentarna, ona je jasna i čvrsta kroz cijelu knjigu, ali sve ono što se grana oko nje je imaginacija. Po meni je bitnije ono što oni predstavljaju u tekstu; kada se okupe sve karakteristike tog razdoblja i datih okolnosti te se iz njih izvuku pojedinosti, likovi nastaju kao njihovi nositelji. Oni su razne varijante prikaza muško-ženskih represivnih odnosa, obiteljskog ili vršnjačkog nasilja, šovinizma, tradicionalnosti, indiferentnosti, klasnih razlika, pa onda i empatije, krivnje, dvojbi i trauma… svega onog što mi je bilo bitno ispričati i čemu je bilo potrebno dati glas. Ovo nije i ne može biti apsolutna istina, niti je moja obiteljska istina, već tek jedan pokušaj zabilježavanja neke moguće osobne istine.

Tošine fotografije ključne

– U konačnoj realizaciji romana svakako je značajnu ulogu odigrala i moja struka i studij, možda se ne bi reklo na prvu, ali kroz učenje o povijesnoj arhitekturi i urbanizmu 20. stoljeća, puno toga mi se otvorilo u smislu oblikovanja ‘duha vremena’. Jedna od sretnih okolnosti bila je i kada sam slučajno naišla na fotografsku radionicu u sklopu Dana Arhiva Toše Dabca. Gospođa koja je vodila arhiv bila je susretljiva i omogućila mi da nakon završetka radionice pregledam materijale, od Tošinih fotografija ratnog Zagreba do knjiga u koje su one uvrštene, a govore o tom vremenu. Puno ljudi mi je reklo da su im upravo poglavlja o Zagrebu najsnažnija u knjizi, mislim da je taj segment istraživanja bio ključan da ispadnu na kraju takva. Općenito sam naišla na izuzetno susretljive ljude u tom cijelom procesu, na tome sam zahvalna. Iako uglavnom ne bih rekla da pišem knjigu, općenito je jako malo ljudi znalo za to, pa će se vjerojatno iznenaditi ako negdje nalete na intervju.

Nijanse povijesnih nepravdi

– Što se tiče socijalizma konkretno, prvenstveno bih htjela odvojiti tu ideologiju od sistema, što nije moguće učiniti kada se govori o fašističkim društvima, gdje ideologija nužno stvara represivni režim. Ovdje je režim, u pogledu njegovih zločina koji su povijesno jasni i dokazani, devijacija ideologije i ona time nije prostor osude. Nisam pisala ovaj roman kao obračun niti s jednom ideologijom, tu je to odsustvo ‘oštre kritike’. Ne tiču me se društveni sistemi sami po sebi, već pojedinci unutar njih, njihove intimne borbe. Ako se već dotičemo Križnog puta, kritika tu ide na oba sistema. Izravan je ratni zločin onaj od strane Narodnooslobodilačke vojske, no zločin je počinjen i od strane Ustaške vojnice prema civilima, za koje je jasno da nisu bili odvedeni na put prema Bleiburgu zbog njihove osobne sigurnosti, a na kraju krajeva, nije se nitko iz te strukture vlasti pobrinuo da do pokolja i raseljavanja uopće ne dođe. I to pripada povijesnom i novinarskom diskursu, progovaranje o svim nijansama povijesnih nepravdi na razini društva i države, u književnosti ih možemo promatrati tek na razini pojedinaca, to je naš prostor osude i obrane.

Odrastanje uz moderne klasike

– Moje književno odrastanje odvilo se u većem dijelu uz moderne klasike, tako mi uvijek prvi napamet padnu Hemingway, Salinger, Hesse, Carver, Kafka, Duras… To su uglavnom autori koji su me oblikovali kao osobu i čitateljicu. Najčešće posežem za romanima, oni su mi u svakom pogledu najbliži, ali imam i faze kada čitam samo kratke priče, nekad mi odgovara više poezija. U zadnje vrijeme trudim se sve više čitati i suvremene hrvatske autore, imamo stvarno sjajnih knjiga, a svi su uglavnom skeptični prema domaćoj literaturi, to je taj naš stalni kompleks da je sve strano uvijek bolje. Zadnje što sam pročitala da me oduševilo bile su nove knjige Julijane Adamović, Olje Raičević i Martine Vidaić, baš sam nekako zaredala dobre autorice, govori Ena Katarina. Ena Katarina Haler rođena je u Osijeku 1996. godine gdje završava OŠ Vladimira Becića i III. Gimnaziju (prirodoslovno-matematički smjer). Trenutačno živi u Zagrebu, studira Arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu i radi u jednom projektantskom uredu. »Nadohvat« je njezin prvi objavljeni književni tekst.