Ima Dražen Kokanović, čudotvorac koji pitaj svevišnjeg kako u Hrvatsku dovlači ponajbolje svjetske jazz glazbenike, običaj da svaki koncert najavi uz šalu i pošalicu, spomen sponzora bez kojih se ne bi moglo ništa te gdjekoje mudrosti koja publiku namah učini spokojnom. Šala i pošalica najčešće idu put tvrdokornih pripadnika onog nazovi desnog političkog spektra, ali onako meko i znakovito kako to Slavonci znaju, među sponzorima je i firma koja naočale prodaje taman da te Kokanović ‘tjera’ da kupiš nove ne bi li dogodine gostovali sjajni glazbenici, a rečenica utjehe na ovom zadnjem koncertu ovogodišnjeg 15. Zagreb Jazz Festivala bila je ona koja otprilike kaže: „Nitko zapravo ne zna što je jazz. Bitno da je dobro.”

Eto nam poslanice po Kokanoviću, rečenice koja posve fino definira s čim se taj čovjek vodio kada je birao tko će mu kroz godinu svirati glazbu koju se kadikad i teško da razumjeti, o kojoj realno i ne znamo puno, ali je baš zato voljeti tako lako. Jer pustiš da ti se svirka zavuče pod kožu, pa ako to glazbenicima uspije više ništa nije važno, ni koji je žanr, ni koja je formacija na pozornici, ni je li se svira, ni je li se pjeva. Bitno je da je dobro. Svega je u ovoj godini bilo, od milozvučnih vokala do teških improvizacija, od onog što je budućnost do onog što se lijepo naslanja na prošlost. Ajde kad pohrli čovjek na kvartet Cyrille Aimee, tu je sve jasno jer žena pjeva da je milina i pri tom se daje publici cijela. Ali tko je osim vrsnih znalaca mogao znati da kvartet Avrama Fefara udara na svaki mišić. No, da se kome i nije svidjelo baš sve misija je uspjela, jer vidjeli smo štošta i naučili štošta da bi zadnji koncert sezone potvrdio da smo se i sjajno zabavili. Ono što je odradio Emmet Cohen Trio u srijedu navečer u Kinu SC bila je naime čista zabava, čista emocija, čista radost, kako trija na bini tako i svih tih duša u publici.

A taj jazz trio, kojeg kritika smatra jednim od ponajboljih danas, ušetao je dobro raspoložen na binu, udario prvi takt i bi isti tren veselje. Bi veselje jer su noge poželjele plesati, bi veselje jer se komotno moglo zakašljati a da nikom ne ide na živce, bi veselje jer sve zvuči tako nekako prijateljski i poznato makar znaš da nikog bliskog nemaš da zna tako maestralno svirati.

Emmet Cohen na klaviru, Philip Norris na kontrabasu i Kyle Poole na bubnjevima bili su na trenutke nalik kakvom opjevanom veznom redu što ga samo najveće nogometne ekipe imaju, k’o recimo Xavi, Iniesta, Messi, potpuno posvećeni onom što rade i posve na usluzi onima što su ih došli slušati. Sve to pa još da se čini krajnje opušteno, jer tako to radi Cohen. Tako to radi onaj iz čijih usta spomen humanosti, dobrote, čovječnosti ne zvuči poput kakve fraze već kao suština jazza kao takvog, suština glazbe koju velikani pronose svijetom da bi isti taj svijet bio bolje neko mjesto.

Dalo bi se sada nabrajati što su sve momci svirali, no za to ipak treba potražiti koji tekst majstora glazbene kritike. Ovo je neka slobodnija forma pisana iz barem dva dobra razloga. Prvi je onaj da se puku Pule šapne koliko bi bilo dobro i lijepo i važno da danas pohitaju na koncert Emet Cohen Trija. Drugi je potreba da se prizna kako Kokanovićev trud da nam prikaže štošta ne bi li naučili štošta ispravan put. Nižepotpisanom se tako donedavno činilo da nema bolje od ženskih vokala, onda je požalio i opet što ne svira kakav saksofon, a sad se divi majstorima na kontrabasu i žali što koncert sjajnog trija nije trajao još koju uru. Na vrijeme je stoga krenuti sa slatkim iščekivanjem onog što nam nosi 16. Zagreb Jazz Festival. Neka počne kako je ovogodišnji završio i eto čiste radosti.