PULA – »Brod«, dugometražni dokumentarac Elvisa Lenića, koji će u subotu u Areni u 21.30 sati zatvoriti 70. pulski filmski festival, filmski je requiem »Uljaniku« i njegovoj slavnoj industrijskoj, gospodarskoj i društvenoj prošlosti. Film je to koji donosi pogled iznutra iz same utrobe Uljanika, danas ljušture nekadašnjeg brodograđevnog giganta koji je propao nakon 160 godina svoje slavne prošlosti. »Brod« je duboko emotivan film koji od prvog do zadnjeg kadra nosi osjećaj boli i tuge, bar iz perspektive Puljana, u čijoj je osobnoj i kolektivnoj memoriji »Uljanik« uvijek bio simbol grada. Razgovor s Elvisom Lenićem, koji je redatelj, scenarist i autor fotografije filma, otvaram pitanjem koje je i on postavio svojim sugovornicima, bivšim uljanikovcima: Zašto je propao »Uljanik«? Je li se to moglo spriječiti?

– Da citiram jednog protagonista svojeg filma – »Uljanik« je propao zbog više razloga a ne samo jednoga, a ti razlozi ulaze u sferu ekonomskog, političkog, organizacijskog i tako dalje. Jest da su mnogi od tih elemenata danas bitno drugačiji nego što je to bilo na »Uljanikovim« vrhuncima 1970-ih i 80-ih, ali da je bilo dobre volje i pameti mislim da baš do ovoga nije moralo doći.

Topografija

Film ste posvetili svim uljanikovcima i njihovim obiteljima. I sami ste svoju radnu karijeru počelli u Uljaniku? Iz svakog se kadra vidi da »Uljanik« jako dobro poznajete.

– Proveo sam pet, šest godina na početku svojeg radnog staža u »Uljaniku« kao diplomirani inženjer strojarstva, a moj tadašnji posao uključivao je dosta terena i hodanja po radionama, tako da mi je topografija »Uljanika« jako dobro poznata. Međutim, za vrijeme snimanja vizualnog materijala u »Uljaniku« – od jeseni 2019. do ljeta 2020. – upoznao sam ga još i bolje. U tom razdoblju uspio sam se s kamerom i stativom zavući na neka mjesta na kojima nikad ranije nisam bio. Ovom prilikom želio bih se puno zahvaliti Serđu Pajkoviću, Heleni Počekaj i drugim kolegama iz »Uljanika« koji su mi to omogućili. Također, i umjetniku Goranu Škofiću koji je cijeli tjedan u brodogradilištu snimao kadrove dronom.

I cijela je vaša obitelj vezana uz pulsko brodogradilište?

– Pokojni otac je proveo cijeli radni vijek u »Uljaniku«, a tamo su radili i neki od njegove braće i sestara. Moj brat je radio u »Uljaniku« do njegove propasti, tako da možemo reći da smo kao obitelj doista obilježeni »Uljanikom«.

Kada je pala odluka o snimanju »Broda«?

– Odluku sam donio krajem prošlog desetljeća, kad je svima postalo jasno da »Uljanik« nepovratno gubi tlo pod nogama. Tada smo producentica Dijana Cetina Mlađenović i ja zaključili da bi trebalo napraviti filmsko djelo koje će konzervirati uspomene i emocije vezane uz »Uljanik«. Tako je počele ova višegodišnja avantura.

Koliko je trajalo snimanje?

– Snimanje vizualnog materijala i prizornih zvukova trajalo je osam, devet mjeseci, ali onda se oteglo sa snimanjem iskaza bivših radnika. Bilo je to baš u vrijeme najintenzivnijeg vala korone pa smo odlučili ne riskirati i odgodili smo početak snimanja njihovih izjava za ranu jesen 2021. To je i jedan od glavnih razloga zašto su od snimanja prvih kadrova do postprodukcije filma prošle gotovo četiri godine.

Sugovornici

Uz dokumentarne fotografije i filmove, o Uljanku, njegovoj prošlosti i propasti svjedoče i bivši radnici? U filmu su anonimni. Njihov glas doživljavam kao neko opće mjesto, iznose općeprihvaćene stavove o različitim segmentima Uljanikove priče. Je li bilo teško doći do sugovornika? Kako ste ih birali? Je li vas netko od odbio?

– U izboru sugovornika imao sam i puno sreće. Jedan je sugovornik, primjerice, moj rođak, druge sam znao iz svakodnevne komunikacije i vremena dok sam radio u »Uljaniku«. Onda se neočekivano pojavila Gordana Milaković i ponudila mi kontakt s nekoliko sugovornika koji su iznijeli dobar dio filma. Također su mi u pronalasku sugovornika pomogli Igor Šaponja i Sandra Balde. Nitko me nije odbio, iako većina nije znala što inače radim, jer su svi itekako svjesni kolika je bila važnost »Uljanika«. Nažalost, jedan od sugovornika u međuvremenu je preminuo.

Koliko je zapravo bogat arhivski materijal o »Uljaniku«?

– Vjerujem da se u »Uljaniku« nalazi arhiva koja sigurno obuhvaća dosta iz njegove povijesti, a sigurno ima dosta filmskog materijal i u arhivi HRT-a, ali mene to zapravo nije zanimalo. Tek uoči montaže pomislio sam da bi na početak filma dobro sjele neke arhivske fotografije i tu su nam izašli ususret iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre. Zahvaljujem se ovom prigodom ravnatelju Muzeja Gracijanu Kešcu te kustosicama Gordani Milaković i Lani Skuljan Bilić.

Početak filma donosi i svojevrsnu posvetu »Izlasku radnika iz tvornice« braće Lumier. Vaši radnici ne izlaze, oni na početku ulaze u tvornicu, u »Uljanik«. Film i »Uljanik« su vršnjaci. Budućnost im je u jednoj fazi išla paralelno. A onda…

– Zanimljiva je ta paralela između filma kao medija i »Uljanika«. Mislim da je filmski biznis opstao, jer se puno bolje prilagođava stanju na tržištu nego hrvatska brodogradnja. Pogledajte samo kakvi su bili holywoodski filmovi 1970-ih, a kakvi su danas. Došlo je do velikog pada kvalitete, ali se unatoč tome zarađuju sve veći novci. Da su »Uljanikovi« menadžeri kojim slučajem imali nos za trendove kao hollywoodski producenti, mislim da sigurno ne bi propao.

Film je pun finih detalja. Deindustrijalizacija se poklopila sa sveopćom apartmanizacijom. Uz zloglasni kostur Uljanika u jednom se kadru ljujuška velika jahta. Je i to potvrda da »Uljanik« nije mogao izbjeći svoju sudbinu?

– Opet se vraćamo na ono što je prije rečeno, da je bilo više dobre volje i pameti vjerojatno se ovo moglo izbjeći, ali sada je definitivno prekasno. »Uljanik« je prije propasti imao kadrove koji su mogli izgraditi najkompleksnije brodove, a sada je to znanje nepovratno izgubljeno. U našem gradu imamo još samo nekoliko posljednjih mohikanaca, a to su Tehnomont, Tvornica stakla, Tvornica cementa, koji još uvijek nešto konkretno proizvode. Ne znam kakva nas ekonomska budućnost očekuje nego apartmanizacija i turizam pa dok traje – traje.

Glazba ima posebno mjesto u filmu. Djeluje poput poveznice i komentara. Tu je trananakanje, gdje uz ostalo narodni pjevač »Uljanku« pjeva i zahvaljuje »Čuda ljudi si pomoga da ne budu bosi«, sve do elektronike i završne pjesme?

– Pjesmu na dijalektu koja se proteže tijekom prvog dijela filma pjeva jedan poznati istrijanski kantadur i bivši uljanikovac. Inače, autori sve glazbe u filmu žive i djeluju u Istri ili su na neki način povezani s njom. O kojim se točno imenima radi neka ostane tajna do sutrašnje premijere filma.

Zvuk je fantastičan. Tko je radio zvuk?

– Prva ideja bila je da zvuk radi pokojni Martin Semenčić, koji mi je radio i »Meso«. Čak smo se krajem 2022. s njim ozbiljno dogovarali oko toga, on je pogledao radnu verziju filma i dao neke korisne sugestije, ali onda je tragično preminuo i morali smo tražiti dalje. Najzad nam je zvuk napravio Bojan Kondres, koji je za Kinematograf, tj. Dijanu Cetinu Mlađenović radio i zvuk na »Hotelu Puli«, što u ovom slučaju nije bio lagan zadatak, budući da se u filmu stalno miješaju ispovijedi bivših radnika s glazbom i ambijentalnim zvukovima. Uglavnom, jako smo zadovoljni njegovim radom i nadam se da ćemo surađivati i ubuduće.

Suradnja

Montažer je Matija Debeljuh. Ovo nije vaša prva suradnja?

– Da, Matija je prvenstveno vizualni umjetnik i redatelj, ali imam sreće da je meni i montažer. Ako me sjećanje ne vara, prvi film koji mi je Matija montirao bio je »Drug Ferlin«, što znači da na tom polju surađujemo skoro desetljeće i pol. Naš princip rada je da si uzmemo puno vremena, jer vrijeme je u ovom poslu najbitnije. Kad krenemo s montažom nalazimo se jednom do dva puta tjedno u studiju i pustimo da taj proces traje koliko treba. U slučaju »Broda« to je trajalo skoro cijelu godinu, ako računamo čistu montažu, a s postprodukcijom i više od godine dana. Uglavnom, Matijin kreativni doprinos u nastanku »Broda« iznimno je velik.

Jeste li uzbuđeni prije premijere u Areni? Možete li najaviti film?

– Lagao bih da kažem da mi je svejedno. Vjerojatno svaki čovjek koji se bavi filmom u Hrvatskoj želi da mu se film prikaže u pulskoj Areni, a u mojem slučaju to je još naglašenije. Osim što svojim djelom nastupam pred domicilnom publikom, još je i tema pulska i poklopilo se da je riječ o jubilarnom festivalu. Vjerujem da će se pulska publika odazvati na ovu projekciju, jer je svima nama oduvijek stalo do »Uljanika«. Bez obzira na to jesmo li radili u njemu ili je tamo radio netko od naših ili smo njegove vizure jednostavno doživljavali kao neizostavni dio našega grada.

O autoru

Elvis Lenić rođen je 1971. u Puli. Diplomirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci, neko vrijeme radio u Brodogradilištu »Uljanik«, a sada predaje strojarsku grupu predmeta u Tehničkoj školi Pula. Režirao više kratkih i srednjemetražnih filmova. Bio je filmski kritičar Glasa Istre, povremeno piše za Hrvatski filmski ljetopis, te vodi blog »Tko gleda zlo ne misli« na kulturistri.hr. Objavljivao je u kulturnom dvotjedniku Vijenac i filmskom časopisu Hollywood.