Ugledni hrvatski dramski pisac, scenarist i glumac Elvis Bošnjak svojim je prvim romanom pokazao kako i na području proze može biti kvalitetan, zanimljiv i provokativan. Naime, »Gdje je nestao Kir« sjajan je roman rađen po istinitom događaju, ali uz bogatu fikciju prepunu simbolike. Tragedija na kojoj je utemeljen je ubojstvo Josipa Reihl-Kira, načelnika osječke policije, koji je ubijen 1. srpnja 1991. godine na Tenjskoj cesti prilikom pokušaja da sudjeluje u pregovorima hrvatske i srpske strane. Ubojice su bili pripadnici hrvatskih postrojbi koji su ga željeli ukloniti jer im je svojim upornim zalaganjem za mir smetao pa su odlučili sva njegova pacifistička nastojanja pobiti rafalima iz kalašnjikova. Uspjeli su, a nakon Kirove smrti rat koji je u Slavoniji već trajao, dodatno se rasplamsao.

Ove povijesne činjenice Bošnjak je na literaran način obradio tako da roman počinje činom atentata, a nastavlja se prateći život Kira prije no što je ubijen, odnosno njegovog ubojice, izmišljenog lika Marka Šutala, nakon tog čina pa do njegovog samoubojstva. Da bi priča čitatelju bila što zanimljivija, Bošnjak radi otklon od realnosti i to na taj način da, nakon masakra na Tenjskoj cesti, Šutalo u automobilu, iako ga je tren prije no što je počeo pucati vidio jako dobro, ne nalazi Kira. Tu je troje ostalih, ali Kira nema. Kir je nestao! Šutalo ga panično traži jer je jedina bitna žrtva u tom pokolju trebao biti baš i jedino Kir! U međuvremenu Kirov se duh riješio tijela i podigao na stablo uz tu cestu, promatra što se zbiva i počinje se sjećati svog ranijeg života, od onog što je neposredno tog dana prethodilo njegovom ubojstvu pa do sjećanja na svoju suprugu i kćer i veliku ljubav prema njima.

Kirova priča

Čitatelj dalje, u radnji kroz koju se naizmjenično mijenjaju Kirova i priča Marka Šutala, prati njihove živote. Šutalo prenosi svojim naredbodavcima kako je Kir nestao. Oni mu ne vjeruju, smatraju da je nešto sakrio te počinje batinjanje i mučenje kroz koje Šutalo proživljava ono što su njegove žrtve znale proživljavati. Nakon teških batina njegovi naredbodavci odustaju od ideje da ga ubiju, puštaju u javnost priču kako su ga pretukli Srbi, a njemu organiziraju bijeg iz Hrvatske, najprije u Budimpeštu do njegove sestre, potom u Čile gdje počinje živjeti kod jedne obitelji hrvatskih iseljenika. Iako ima status nacionalnog heroja gdje god se u hrvatskim krugovima Čilea i Mađarske pojavi, Šutalo pati od grižnje savjesti pa utjehu pokuša pronaći u vjeri, ali u jednoj od ključnih scena romana iz crkve izlazi »obuzet istom prazninom, istom tupošću s kojom je živio cijeli život«. I zbog toga je logičan završetak njegova života suicid negdje u pustinji Atacama.

Kroz Kirovu pak priču svjedočimo kaotičnim zbivanjima prvih dana rata, danima kad je sve obojeno mržnjom, nepovjerenjem i lažima. Tragika njegova položaja je činjenica da je u tom trenutku bilo i među Srbima i među Hrvatima premalo ljudi koji su zaista željeli mir. Kako iz jedne epizode jasno vidimo, to je bilo vrijeme kad gotovo svi Hrvati ni slučajno nisu željeli da im djeca odrastaju u državi zvanoj Jugoslavija, a gotovo svi Srbi nikako nisu htjeli da njihova djeca odrastaju u državi zvanoj Hrvatska. U takvim uvjetima Kirov je pacifizam bio ne samo osuđen na propast, već po njega i vrlo opasan. Jer, rečenica koju je izgovorio za tadašnje TV-medije, a glasila je »Dok sam ja živ, rata u Slavoniji neće biti«, bila je praktično smrtna osuda koju si je potpisao sam. Mrtvim su ga željele obje strane. Opterećen bremenom izdajništva (za Hrvate) i ustaštva (za Srbe), Kir nije odustajao, a to je značilo da će, prije ili kasnije, izgubiti život.

Užasavajući svijet laži

Sve to čitatelju je pojašnjeno i prikazano kroz likove Kira i Šutala, njihove postupke, razmišljanja i ponašanja. Snažna, razarajuća i užasavajuća količina mržnje velikom brzinom tih dana gradi čvrste temelje za rušenje države koja je već bila na izdisaju. Sukobljene strane za onu drugu tvrde da laže i svaki se čin baš tom »filozofijom laži« nastoji okrenuti u svoju korist pa je tako Šutalo u Mađarskoj i Čileu junak jer je ubio »velikog Srbina«, a istina je da je ubio hrvatskog načelnika policije. Šutala prebiju Hrvati, ali službena je verzija da su to učinili Srbi. Šutalo podivlja jer mu je prenesena lažna priča kako su mu majku silovali Srbi, koji su potom njegova oca objesli na zvonik pravoslavne crkve. Na kontrolnim punktovima čuje se pucnjava za koju Srbi tvrde da je napad hrvatskih dragovoljaca, a Hrvati da pucaju četnici…

Taj užasavajući svijet laži utemeljen na mržnji i strahu Bošnjak koristi kako bi demistificirao jeftinu nacionalističku patetiku po čijem su prihvaćanju Srbi i Hrvati prava braća i zbog koje Kirov pacifizam jednostavno nema ni miligram mogućnosti za uspjeh, ali baš zahvaljujući njegovoj upornosti i žrtvi opstaje kao ideja potvrđujući, godinama kasnije, kako je trebalo slušati njega, a ne mržnju.

Dramski elementi

Upravo stoga literarna konstrukcija Kirova »nestanka« s mjesta masakra jasna je i uočljiva poruka o tome kako djela i postupci poput njegovog ne blijede i ne nestaju jer je na njima, a ne na sveopćoj mržnji utemeljen razvoj čovječanstva i društva. Uz tu čistu simboliku Bošnjakov roman nudi i jako puno lirskih elemenata, posebno pri opisu smrti oba glavna lika, kao i sjećanjima na Kirovu ljubav prema ženi i kćeri. Naravno, zbog teme koju obrađuje, ovo je djelo istodobno i antiratni i društveni roman, a s obzirom na već jako dobro znano Bošnjakovo nasljeđe dramskog pisca, logično je da kratke epizode pršte dramskim elementima, a to znači da je izmjena radnje dinamična, odnosno dijalozi brzi i britki, pri čemu uz hrvatski, autor koristi i engleski, španjolski, mađarski i srpski jezik, što svakako pridonosi kvaliteti literarne transformacije povijesnih činjenica u moćnu i dojmljivu književnost koju nam pruža ovaj roman.