Dunju Matić imali smo prilike upoznati kao autoricu dvaju romana, a sada nam donosi i zbirku eseja »Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima«. Matić, magistra kulturalnih studija na kojima je danas asistentica, u esejima istražuje suvremena uvjerenja, društvenu fragmentaciju, klasizam u kulturi i pesimizam kao izgovor za pasivnost, pozivajući pak na dijalog i preispitivanje stavova koje usađuje dominantna kultura.

Autorica je također i članica neformalne književne skupine Ri Lit, a trenutno pohađa Interdisciplinarni doktorski program humanističkih i društvenih znanosti u Ljubljani. U povodu objave zbirke s Dunjom Matić razgovarali smo o Rijeci i njenom rodnom Splitu, formama pisanja, novim generacijama i još mnogo toga.

Prostor hibridnosti

Do sada smo vas upoznali kao autoricu kratkih priča i romana, a sada ste nam se predstavili i kao autorica zbirke eseja. Kako je i zbog čega došlo do promjene forme i što biste rekli da vam forma eseja nudi ili dopušta?

– Forma eseja omogućila mi je određenu dozu eksperimenta i slobode koju, barem do sada, nisam uspjela postići u prozi. Mogućnost da se prozni paragrafi povežu s kritičkim čitanjima kulture i umjetnosti, koji se onda kombiniraju s analizama stručne literature i nadopunjavaju nalazima istraživanja, ne bi li se sve opet zaokružilo lirskim dionicama, jako me privlačila. Željela sam izaći iz okvira strogog akademskog jezika, teme koje inače pripadaju struci pokušala sam približiti malo široj publici. Taj mi je čin prijevoda izuzetno važan.

Stručna literatura ima svoju stručnu publiku, a ja se pitam što je s prostorom između krajnjih kategorija »ozbiljnog« i »trivijalnog«, kako obraditi teme koje bi mogle zanimati i ljude izvan akademskog kruga, ali im zbog specifične terminologije nemaju pristup. Privatno još uvijek nalazim užitak u čitanju tvrdokorne teorije, ali sam sve više sigurna u to da treba isprobati i drugačije načine komunikacije. Uostalom, bavim se kulturom, a kultura je širok pojam, njezini fenomeni ne tiču se samo nas koji se kulturom profesionalno bavimo.

Premda sam svjesna da je nemoguće stvoriti tekst koji se obraća »svima«, mogu barem pokušati proširiti čitateljski prostor. Čitateljice i čitatelji kažu mi da je taj pokušaj bio uspješan i to primam kao najveći kompliment.

»Previše truda. Eseji o rodu, radu i rasporedima« nisu pak klasični eseji pisani akademskim znanstvenim diskursom, dapače, u esejima ima puno vas, to jest crtica iz vašeg života. Zbog čega vam je bilo važno uključiti i ovu osobnu perspektivu i kako se na takve radove gleda u akademskoj, a kako u književnoj zajednici?

– Da, to je taj prostor hibridnosti koji sam željela istražiti. Intimne crtice tu igraju nekoliko uloga. Prvo, one mogu omekšati tekst, učiniti ga stilski pristupačnim. Drugo, tu su da ponude primjere i tako učine teorijske dijelove opipljivima, živima. Treća funkcija je malo složenija.

Naime, lirski dijelovi nisu tu samo kao stilski omekšivač nego odrađuju zadatak neutraliziranja autoriteta. Svaka autorska pozicija je pozicija autoriteta. Čim pomisliš »ovo bih trebala zapisati«, ti ocjenjuješ da je to što pišeš na neki način dovoljno važno da se dijeli, da netko to treba vidjeti i čuti. Međutim, putem smo postali malo više kritični prema toj poziciji one koja nešto zna i razumije pa se na razne načine od te pozicije ograđujemo, o čemu sam također u zbirci pisala.

Doduše, čak i autorice i autori koji naizgled i nominalno odstupaju od uloge autoriteta zadržavaju je u nekim drugim segmentima: u referencama s kojima raspolažu, u jeziku kojim se služe, u tonu kojim se obraćaju publici. I onda ta izjava »ja nisam autoritet« može djelovati neuvjerljivo, da ne kažem smiješno, kad je sve ostalo što izražavaš ogrnuto velom nepristupačnosti.

Zbog toga – lirski pristup, zbog toga – sustavna autoironija, ukazivanje na svoje greške i slabosti, otkrivanje i pokazivanje odakle određeni zaključci dolaze, koliko su duboko premreženi s mojim osobnim. Kada nudim intiman kontekst, subjektivno polazište svojih teza, one prestaju biti stroge tvrdnje i postaju nešto s čim se može pregovarati.

Odmicanje od svjetonazora

Ako u knjizi ima vas, onda ima i rodnog Splita, ali i puno Rijeke. Kako i sami pišete u jednom eseju, odrasli ste u Splitu, u obitelji koja je zadržala ljevičarska uvjerenja unatoč vremenu i okolnostima. Koliko su ti rani obiteljski stavovi utjecali na formiranje vaših stavova, kao i na put kojim vas je to odvelo, posao kojim se bavite?

– Svjetonazor uz koji sam odrasla jako me odredio i dugo mi je trebalo da se od njega odmaknem i sagledam ga kritički.

Duboko vjerujem da je to – to, što se sa svim nasljeđima i autoritetima treba učiniti, staviti ih pod povećalo. Ne nužno kako bismo ih bespovratno odbacili, već kako bismo sami sebe, svijet, i sebe u tom svijetu bolje razumjeli, razvijali se, odrastali.

Pritom, to što sam kritična prema svom ljevičarskom nasljeđu ne znači da ne pripadam lijevom političkom spektru, već da pojedina uvjerenja i teze na kojima ta uvjerenja počivaju dovodim u pitanje. Kad smo već kod »počivanja«, nema ili barem ne bi trebalo biti »počinka« u političkom, intelektualnom i/ili društveno angažiranom radu, uljuljkanosti, spavanja, a čini mi se da je veliki dio ljevice upravo zaspao, postao trom i posljedično plemenski, stravično isključiv i zatvoren krug istomišljenica i istomišljenika koji će dočekati na nož sve što odstupa od njihove perspektive. Rekla bih da me užasava to »jednoumlje«, ali ako upotrijebim tu riječ, op! – odmah sam desničarka ili liberalka, jel da?

Uostalom, rekla sam da pripadam određenom političkom spektru. Spektru. Ne zatvorenom krugu.

Zbog toga sam napisala esej »Vrijednosti«, na koji se u svom pitanju referirate, on je proizašao iz potrebe da progovorim protiv te klaustrofobije kruga koju ne mogu i ne želim prihvatiti i od koje mi dođe da kažem: Nisam vaša, ničija sam! Onda se smirim i sjetim da je to, ma kako glasan, samo jedan dio ljevice i on me, bojim se, ne može ni čuti. Premda su možda u manjini, čujem i drugačije glasove, otvorenije i spremne na razgovor.

A ako dolaze s neke druge strane političkog spektra – tim bolje. Ova jeka koja odzvanja unutar naših zidova ne donosi nam ništa dobro, samo daljnje zaoštravanje tenzija, dublju društvenu polarizaciju, radikalizaciju. Pa dok se tapšamo po ramenu, čestitajmo si i na tome.

S obzirom na to, zanima me u kojoj je mjeri taj Split iz 90-ih još uvijek prisutan u vašem radu i koliko utječe na vas, a što ste iz Rijeke, kao novog doma, usvojili?

– Split iz 90-ih pojavljuje se i u romanu »Mirovanje«, ali kroz skice jednog sitnog obiteljskog svemira. U Rijeci sam našla ono što mi je u rodnom gradu nedostajalo, tišinu, smirenost i samoću u kojoj mogu čuti samu sebe. Zanimljivo, taj gorljivi i grleni, inatljivi Split, njegov dišpet, polako se počeo buditi u meni tek kada sam Split napustila.

Čini mi se da se ta dva utjecaja daju osjetiti i u ovoj zbirci, s jedne strane je ta grlenost, potreba da se kritički progovara, s druge joj strane protutežu pruža pokušaj pažljivosti, mekoće. Oštrinu, rešetanja i pljuvanja voljela bih izbjeći, od urlanja druga strana može samo oglušiti. Premda mi to očito neće uvijek uspjeti, nastojim naći nježnije načine konfrontacije.

Rad sa studentima

Kao asistentica na Odsjeku za kulturalne studije imate priliku raditi s novim generacijama studenata. Kako biste usporedili njihovu percepciju svijeta i angažman s onim vaše generacije, nazvat ću je »generacijom blokade«? Primjećujete li promjene u njihovom pristupu učenju, aktivizmu i očekivanjima, jesu li spremnije preuzeti inicijativu ili su možda opreznije?

– Što se aktivizma tiče, ne mislim da su nove generacije opreznije, niti pasivnije, niti manje angažirane. Nema »blokade fakulteta«, ali sjajno je koliko su toga kroz godine ti ljudi organizirali i stvorili: od ponovnog pokretanja fanzina Drugost koji sada izgleda puno bolje nego onda kada smo ga radili mi (i divno je što se uopće sve ovo vrijeme održao), preko raznih projekata poput svojedobno Nezrelog filma, do kvizova i filmskih večeri koje je vodila udruga Briješ, a tu su još bile i tribine, predavanja, druženja.

Ne znam kakva je njihova percepcija svijeta, ali vidim da ih rad u kulturi zanima malo više od teorije o njoj. Tu čuči i jedan problem.

Ne u tome što ih zanima praksa, s tim je sve u redu. Ali to što im teorija često bude suviše teška, tu se kriju nevolje, naime, studenticama i studentima nedostaje strpljenja, vještina, znanja, došli su do fakulteta, a da nisu naučili učiti.

Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje učinilo im je medvjeđu uslugu, učitelji, učiteljice, nastavnici, nastavnice, prije svega roditelji, olakšavaju im i ono što se olakšati ne treba, pojednostavljuju gradivo, reduciraju obaveze i zadatke, a opet prenapuhuju očekivanja, svi moraju imati petice, upisivati gimnazije, biti najbolje i najbolji u svemu, realizirati sve svoje potencijale odmah, a to je veliki pritisak. Jednom kada dođu do studija, šteta je već poprilična i te je greške teško ispravljati. Riječ je o globalnom, ne o lokalnom problemu. Sto puta sam o tome pisala i govorila, ali od tog mog pisanja i govora nema ništa, potrebne su konkretne sistemske promjene.

Promijeniti kurikulum, dostojanstveno platiti i dodatno educirati nastavni kadar, i konačno (ali prvenstveno) roditelji trebaju prestati pisati zadaće svojoj djeci. Odmah.

Time rade veliku štetu, toj djeci prvenstveno, a indirektno i društvu koje će oni sutra graditi.

Sa studenticama i studentima često provodite manja kvalitativna istraživanja, a o nekima od njih pisali ste i u ovoj zbirci. Zanimljivo je bilo čitati kako je, prema njihovom istraživanju o umjetnosti i umjetnicima, doista zastupljeno mišljenje da se, da bi bili inspirirani i dobro stvarali, mora patiti, da se najbolje pjesme pišu i slike slikaju uslijed velikih tuga. Je li ovo zapravo iznenađujuće s obzirom na profile velikih umjetnika koji i jesu podrazumijevali patnju kao dio svoga rada, no još važnije, ako je patnja uzrok dobrog rada, gdje je onda mjesto trudu?

– Ideju da se mora puno patiti kako bi se dobro stvaralo, ustoličio je romantizam i ona je preživjela do danas. Neoliberalnom sustavu to zgodno dođe, jer kroz tu nas priču potiče da prihvatimo loše radne uvjete i posljedično težak život kao prirodno stanje stvari, stvaralačku sudbinu. U toj vezi između patnje i stvaranja puno je prostora za trud, ali trud koji postaje toksičan, koji vodi u izrabljivanje i samoizrabljivanje, koji može postati kontraproduktivan. Dobar rad nemoguć je bez dobrog odmora, kreativnost se hrani i dokolicom.

Fetišizacija autodestruktivnosti

Problematizirate i tu fetišizaciju autodestruktivnosti, kao i romantiziranje uspjeha kroz patnju. U kojoj mjeri društvo potiče ovu estetiku autodestrukcije? Kako književnost i popularna kultura mogu pružiti alternative tim narativima?

– Društvo sigurno potiče autodestruktivnost, ali ne samo na estetskoj razini nego i na onoj praktičnoj, pogotovo u domeni kulturnog i kreativnog rada, ali vjerujem ni da druge profesije nisu toga pošteđene. Ako vam je stalo do svog posla, a nedostaje vam vremena, prostora, financijskih sredstava, ljudi… naravno da se morate »ubiti od posla« da bi stvar funkcionirala, raditi prekovremeno, preuzimati zadatke za koje niste niti educirani niti plaćeni, biti i kreativka i menadžerica i administratorica u jednom i sve to za nikakve novce. Ljubav prema poslu je dodatno opravdanje da se ti grozni uvjeti podnose. A uvjeti su grozni jer se kulturu i umjetnost na široj društvenoj razini ne cijeni. Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine sastoji se od 13 strateških ciljeva, i nijedan od njih se ne odnosi na područje kulture (kultura je u tragovima raštrkana, ona se sporadično spominje). Na novu strategiju kulturnog razvitka grada Rijeke čekamo četiri godine, ona ne postoji od 2020. Dakle, s jedne strane očekujemo da kultura odradi sve: obrazuje nas, uzdigne, oplemeni, poboljša opću kvalitetu života i riješi velike društvene probleme, a s druge strane, za nju nemamo plan, viziju, strategiju. Popularnost imidža mučenog umjetnika sigurno ne pomaže, ali izvori (auto)destruktivnosti nalaze se i ovdje.

Da se vratimo ipak na temu. Što po pitanju estetike autodestruktivnosti može učiniti književnost? Može preispitivati, rušiti ili se barem rugati stereotipima, biti drska, pametna, razigrana, po mogućnosti i zbunjujuća, ponuditi drugačije likove, narative, ideje kojima se možemo inspirirati. Književnost, ili bilo koja druga umjetnost, ne može riješiti ovaj problem, ali može nas potaknuti da o njemu (drugačije) mislimo.

Novi ženski glasovi

U svojim esejima ocrtavate sliku pasivnih žena koje ne razvijaju filozofske teorije o svojoj pasivnosti, kao što to čine muški likovi. Kako prema vašem mišljenju književnost i kultura danas reflektiraju stvarne živote žena, njihov rad i društvene obaveze? Možemo li književnim likovima mijenjati uvriježene stereotipe?

– Umjetnost općenito, pa tako i književnost konkretno, može održavati postojeće društvene stereotipe, a može ih i prokazivati, provocirati, ponuditi nešto drugačije. Ovisi o tome kakve (stilske, sadržajne) odluke kao autorice i autori donosimo, ali i kakva djela se promoviraju u javnom prostoru. Međutim, čak i kada umjetnost nudi neke drugačije perspektive i suprotstavlja se društvenim konvencijama, ta promjena koju može potaknuti posredna je i spora, traži stalna pojačanja i nikako nije pravocrtna.

Veseli me što je u našoj književnosti, i tu mislim na regiju, puno novih ženskih glasova, kao i onih etabliranih autorica od kojih smo učile i još uvijek učimo. Na tome sam zahvalna prvenstveno kao čitateljica, a onda i kao spisateljica, jer bez njihove spretne ruke i rečenice, i moje bi bile puno siromašnije. Dakako da se tu onda otvara prostor i za nove teme i za drugačije reprezentacije koje odstupaju od ustaljene dihotomije svetica –kurva, a koje se, kao pijan plota, drže pojedini cijenjeni autori. Ne svi, pojedini.

Od reprezentacija ženskih likova u književnosti više me brinu okolnosti stvaranja i probijanja na scenu, problem centralizacije, gatekeepera, čuvara koji revno paze koga će i kako propustiti u svoj krug, na koji način i pod kojim uvjetima. Likovi u književnosti će biti i ovakvi i onakvi i to je u redu, ali likovi u stvarnom svijetu književnog i kulturnog rada, oni mogu biti strašni. Strašni, a sa svih strana zaštićeni. Što ćemo s njima?

Teorija je, kako ste izjavili u jednom intervjuu, vrijedna zbog svoje moći da nas nauči strpljenju i promišljenosti. No, koliko smo danas, usred brzog ritma života, još uvijek voljni posvetiti se toj strpljivoj, promišljenoj analizi? Može li teorija danas biti politički relevantna i što joj je za to potrebno?

– Možemo joj se posvetiti ako za to imamo uvjete, a onda vrijeme, volju i interes koji iz tih uvjeta proizlaze. Ako nemamo, onda uglavnom ne možemo. No, zato mi koji sve te resurse donekle posjedujemo, možemo razmišljati o tome kako tu teoriju približiti, podijeliti, kako specijalizirano znanje prevesti, u kojem formatu i na koje načine ga ugraditi u druge segmente svakodnevnog života koji su ljudima dostupni. Demokratizaciju znanja možemo samu po sebi razumjeti kao politički čin, pogotovo u eri fake newsa, alternativnih istina i opće medijske nepismenosti.