Ima romanopisaca koji se nametnu svojim prvijencem, ima onih koji to učine drugim romanom, a ima i onih kojima su prva dva romana zagrijavanje, stilska vježba i vježba discipline pisanja, pa u trećem donesu ono najbolje od sebe. U treću kategoriju spada Dunja Matić Benčić, koja je svojim trećim romanom, naslovljenim »Mirovanje«, objavljenim u izdanju VBZ-a, u kratkom roku od objavljivanja zaslužila značajnu pažnju i kritike i čitatelja.

Ako bi jednim odlomkom trebalo predstaviti roman, a pogotovo njegov drugi, »društveniji« dio, onaj koji je Riječanima vezanim za kulturu svakako zanimljiv, bio bi to odlomak koji naznačava uvod u dan otvorenja Rijeke – Europske prijestolnice kulture, projekta na kojem je autorica radila, što joj je dijelom poslužilo kao inspiracija za ovaj autofikcijski roman.

– On će ustati prvi, njegov radni dan počinje ranije, s probama, jednom svirkom pa drugom, a pada kiša, padat će cijeli dan. Kako će na otvorenoj pozornici po kiši? Je li uzbuđen, je li umoran, je li ponosan što sudjeluje? Nisam stigla pitati, posljednjih dana kružimo jedno oko drugog, približimo se pa odmaknemo. Večeras će u trlišu, u uniformi radnika koji nestaju, svirati »Bella Ciao«. Svoj grad predstavit ćemo industrijom, rockom i partizanima, a ne zna se što je u tom trojstvu više mrtvo. Koliko god zazivali duhove, taj golub neće poletjeti. Ni to mu ne govorim, ne govorim mu ništa. Uzviknula sam samo jedno sretno i sve će biti u redu dok je odlazio. Razmišljala sam o kiši i njemu na otvorenoj pozornici sa svom tom strujom – pripovijeda D.

D. je pripovjedačica, kada je u prvom licu, a »on« iz odlomka je Luka – utemeljen na »stvarnom« Luki, autoričinu suprugu – u mnogim segmentima jedan od simpatičnijih likova suvremene hrvatske književnosti.

O romanu, njegovu prijemu, autofikciji, EPK-u, pisanju i koječemu drugome razgovaramo s autoricom.

Pitanje imena

Krenut ćemo pitanjem imena. Nadam se da ga nećete doživjeti zločestim, jer nije tako mišljeno, ali razgovaram li sada s Dunjom Matić ili s Dunjom Matić Benčić, ako u vidu imamo da je povod ovom razgovoru roman Dunje Matić »Mirovanje«? Kako je došlo do toga da »zaniječete« to svoje drugo prezime?

– Odluka da se potpišem samo jednim prezimenom došla je na sugestiju urednice Vanje Kulaš. Dva prezimena čine ime težim za upamtiti, ovako je jednostavnije, elegantnije. Poslušala sam iskusnije od sebe, jer što ja znam o izdavaštvu i marketingu? Baš ništa. Stalo mi je do kvalitete knjige, recepcije, njezine komunikacije s publikom, a na koricama može pisati i Mirjana Mirjanović što se mene tiče.

Sam izlazak vašeg romana naznačio je pojavu vaše knjige koja će najvjerojatnije imati veći doseg od vaših dosadašnjih dvaju romana. Predstavljanje na Vrisku to je dodatno potvrdilo; uslijedile su kritike, intervjui… Kako ste zadovoljni prijemom romana i njegovim životom, sada odvojenim od vašega? Što mu se sve lijepoga, ali možda i ne tako lijepoga dogodilo, na javnom ili privatnom planu?

– Samo lijepa iskustva su uslijedila, divne kritike, ali i dirljivi doživljaji prijatelja, poznanika, kolega. Čini mi se da je dosta ljudi osjetilo knjigu, onako dubinski i osobno, a to mi puno znači. Sigurno ima i drukčijih čitanja, ali do mene još nisu došla.

S obzirom na to da je roman, kako ste jednom istaknuli, i ljubavno pismo obitelji, iako bih možda malo doznačio ovaj izraz »ljubavno pismo« i jednom dekonstrukcijom obiteljske mitologije, kako je obitelj, odnosno familija, s obzirom na kompleksnost i nejednoobraznost izraženih obiteljskih odnosa, doživjela roman? Pogotovo me to zanima u kontekstu proteka vremena od izlaska, pa do reakcija na roman.

– S obzirom na to da je knjiga prošarana crticama iz majčinog života i našeg odnosa, bojala sam se njezine reakcije. Taj tjedan kada sam čula da je roman dospio u njezine ruke kružila sam oko telefona, smišljala opravdanja, isprike. (To što se nisam sjetila strahovati dok sam o njoj pisala, isto je jedan zanimljiv podatak, no dobro.) Drame je, po običaju, u mojoj glavi bilo više nego u stvarnosti. Kada me konačno nazvala, rekla mi je: »Lijepo ti je to. Rečenica ti je sada puno urednija«.

Dvije l/Luke

Roman je, u matrici pseudodnevničkih kratkih zapisa, i ljubavno pismo jednoj ljubavi. Kažem jednoj, iako ta ljubav ima dva objekta na koja je usmjerena, jedan je Luka, a drugi je luka, ili luka različitosti kako je gradu na Rječini tepao projekt EPK, koji zauzima drugi dio vašeg romana. Što je za našu junakinju D. ta ljubav, ili te ljubavi, ako ih baš želimo odvojiti, a što za vas? Ima u ovom pitanju i želje da porazgovorimo malo o odnosu vas i vaše junakinje D., odnosno pretežne pripovjedačice romana.

– Obje su l/Luke upravo to – luke; pristaništa, sigurna mjesta, dom. I privezane barke poznaju nevrijeme, ali ga lakše podnose, čak i ako ih vode preplave neće u njima potonuti. Nadam se.

Idemo ipak još malo na pripovjedačicu. Roman je, naime, pretežno ispripovijedan u prvom licu, iako ima dijelova koje pripovijeda treće lice. U jednom tumačenju romana to je treće lice pogrešno interpretirano kao sveznajući pripovjedač, iako je to klasični pripovjedač unutarnje fokalizacije, koji se, zapravo, iznimno lako prenosi u pripovjedača u prvom licu. Osim jednog jedinog dijela kada je fokalizator Luka, ovakvo zamišljeno treće lice ne odaje neku svrhovitost. Shvaćam da vam je trebao neki odmak od pojedinih izraženih kompleksa, no jeste li ga doista postigli fokaliziranom pripovjedačicom?

– Roman se velikim dijelom bavi i depresijom. To je stanje djelovalo na mene kao dokidanje osobnosti, poniranje u prazninu, pasivnost, bespomoćnost. S obzirom na to da sam se osjećala izbrisanom iznutra, da je moje Ja bilo poništeno, činilo mi se smislenim izraziti to poništenje i jezično – pisanjem iz trećeg lica. Ono je korišteno prilikom prikazivanja epizoda koje su bile posebno teške.

Taj se simbolični zahvat dogodio slučajno i spontano, ali mi je u procesu pisanja postao značajan. Ruku na srce, nije baš bio ni samo simboličan. Realan je, dosljedan, odgovara stanjima koja sam proživjela i nastojala opisati. To kako je manevar realiziran i što je njime u konačnici postignuto ne mogu sama procijeniti.

EPK

Roman se i fizički, ali i ethosom dijeli na dva podjednaka dijela, u prvom imamo intimno mirovanje uslijed raznih bolesti, ali i razvoj ljubavne priče dvaju likova od kojih ona redom i disciplinom kompenzira kaos u glavi, a on se u kaosu i nedisciplini odmara od reda u glavi, dok u drugom imamo društveno mirovanje uslijed pandemije. Kako komuniciraju ta dva mirovanja?

– Nijedan lik nema »reda u glavi«; oba raspolažu samo s različitim defanzivnim mehanizmima od kojih je jedan (uživanje u druženju i alkoholu) naprosto društveno uobičajeniji pristup od drugog (radoholičarstvo), dakle laž kojoj lakše povjerujemo. Zabavljam se, dakle dobro sam.

Što se tiče osobnog i kolektivnog, pandemijskog mirovanja, oba mogu odvesti u više ili manje burne introspekcije ili retrospekcije. No bez tog poniranja, bez tog rovanja koje mirovanje u sebi sadrži, ne bi bilo ni ovog romana. Tako da su na kraju, burama unatoč ili zbog njih upravo, zaustavljanja bila plodonosna.

Riječanima, pogotovo onima koji se na ovaj ili onaj način bave kulturom, zasigurno je zanimljiv drugi dio romana, koji oprezno, ali ipak dekonstruira i neke odnose unutar organizacije koja je vodila projekt EPK-a. Kakve su reakcije došle do vas od vaših bivših kolega, ali i ostalih kulturnjaka po tom pitanju? Ja sam stekao dojam da ste napisali manje nego što ste mogli, kao da je tu bilo i malo kočnice. Ako se slažete s time, je li razlog literarne naravi ili leži negdje drugdje?

– Reakcije, iako su stigle tek od nekolicine kolegica, uglavnom su bile pozitivne. Dotične bi se složile s vama, znale su mi reći, ma mogla si još! No taj roman nije zamišljen kao mjesto obračuna ili vješanje prljavog rublja, u njemu nije bilo mjesta za spektakl i žutila. To je stvar poštovanja, ne samo prema bivšoj firmi i suradnicama/icima, nego i prema vlastitom tekstu.

Treba uzeti u obzir i predmet analize. Jer rad u kulturi zaslužuje upravo to, analizu, i to onu sistematičnu, znanstvenu. Zato sam tu temu odabrala kao predmet svog doktorata i nisam željela brkati registre, akademski i umjetnički, nepotrebno opteretiti književni tekst.

U kontekstu »Mirovanja«, EPK mi je bio zanimljiv zbog »identitetskih markera« kojima smo se kao grad odlučili predstaviti (industrija, rock, partizani), a koji svi od reda pripadaju riječkoj prošlosti više nego sadašnjosti. S obzirom na to da se roman bavi upravo prevlastima prošlosti, nemogućnošću da stvorimo svoj sadašnji trenutak, takvo se brendiranje Rijeke lijepo uklopilo u njegov širi okvir. Zato je bio znakovit i moment prekida projekta koji se dogodio s pandemijom. Prilike koje ostaju nerealizirane proganjaju nas kao tužan refren ljudske sudbine na ovim prostorima. Prozivanje tog problema zamišljeno je i kao pobuna protiv njega.

Puno prakse, puno čitanja i pisanja

S obzirom na autofikcijski moment cijele priče, zapravo i nema puno pisanja o pisanju. Naznake postoje, ali ne doznajemo puno. Što je za vas pisanje, što možete u pismu, a što ne možete u životu? Zašto pišete?

– Pisanje je potreba. Imam puno toga za reći, ali u razgovorima uživo lako se spetljam, rijetko ću na licu mjesta iznijeti zadovoljavajući odgovor. Za tipkovnicom sjedim sama, nema pritiska, mogu se potruditi pronaći dobro rješenje, to mi pruža zadovoljstvo, ta alkemija – traženje reda u neredu. Jer misli su uvijek nered, a govor će od pisma biti manje uspješan u raspetljavanju tih čvorova.

Ako promotrimo vaše ukupno objavljeno prozno pisanje, u odnosu spram vaša prva dva romana, »Troslojne posteljine« i »Sinestezije«, primjetna je redukcija, dobrodošlo pojednostavljivanje iskaza, nikako u smislu banalizacije, nego boljega fokusa. Kako vi vidite vaš spisateljski razvoj i čega je vaše sadašnje pisanje rezultat?

– Puno prakse, puno čitanja i pisanja. Dio odgovornosti otpada i na postepenu promjenu preferencija. Još uvijek volim raskošne rečenice, ali samo ako pritom uspijevaju ostati pitke, jasne. Sve slabije podnosim bilo kakvu pretjeranost ili konfuzije. Posrijedi je, dakako, i pažljivije rukovođenje vlastitim emocijama.

Naša junakinja D. se u romanu ostavila doktorata i posvetila zarađivanju za život. Pratila je D. mnoge kote vašega života po tom pitanju, no D. ostavljamo u romanu, a vas pitamo: kako ide doktorat i što vam znači rad sa studentima na riječkoj Kulturologiji?

– Znate kad u atletici trkači napeti na startnoj poziciji čekaju pucanj, signal početka trke. Tako i ja, čekam da mi odobre nacrt istraživanja pa da mogu izaći na teren, razgovarati s ljudima, prikupljati podatke, analizirati ih.

Što se tiče mog posla na fakultetu i rada sa studentima, to je ogromna povlastica. Reći ću klišej: ja učim od njih koliko i oni od mene, vjerojatno i više. Ali taj je klišej u ovom slučaju vrlo konkretna i istinita stvar. Naime mladi me ljudi mogu informirati o društvenim trendovima i promjenama, a upravo se društvenim trendovima i promjenama bavimo. Razgovaramo o njihovim razmišljanjima, doživljajima, navikama, sklonostima i ukusima, i zajednički tražimo načine da ih istražimo, razumijemo. Nastojim s njima graditi dobar odnos, otvorenu komunikaciju, trudim se da posao bude i zadovoljstvo. Puno je lakše raditi kada imate tu sreću da vas vaš rad i zabavlja. A kada primijetim da sam tom zabavom uspjela nekoga i zaraziti, kada mi studentice i studenti kažu: nije to težak zadatak, jer uživamo u njemu – pa ne znam postoji li išta ljepše od toga.

Teorija i književnost

Kako mirite ljubav prema teoriji i prema književnosti u stvaralačkom smislu? Morate li disciplinirati teoretičarku kad ste spisateljica i obrnuto, kako ti dijelovi vašeg autorstva komuniciraju?

– Sjećam se, jednom kada je bio kod nas u Splitu, supruga je nazvao njegov brat. Načuo je galamu u pozadini i pitao ga: »Šta je, neka gužva?« na što mu je Luka odgovorio: »Ma ne, ne, samo smo troje«. Tako je nekako bilo i u mojoj glavi, nema nas puno, ali sve vičemo. Oduvijek su tu barem njih dvije, jedna koja pokušava teoretizirati i druga koja hoće stvarati nekakvu umjetnost, obje gladne, glasne, nestrpljive, upadaju jedna drugoj u riječ. Rezultat tog bučnog suživota bili su nespretni stručni tekstovi i nečitljiva proza. Srećom, nakon godina pregovaranja, buka se stišala. Njih dvije, tri ili koliko ih već ima, sasvim pristojno razgovaraju.

Znam da pripremate knjigu eseja, no zanima me proza. Ima li mjesta za prozu sada, a ako i nema možete li nam otkriti čime biste se sljedeće bavili kada se jednom ipak otvori ta mogućnost?

– U ovom trenutku, ne. Neuspješno multitaskam, doktorat je trenutno prioritet. Proza je u planu, ali tek za neke dalje budućnosti. Mogu samo reći da se želim odmoriti od autofikcije. A sad, što će se zaista dogoditi kad sjednem i počnem pisati – tko zna?

Ne razumijem zašto je Ri litu uskraćena podrška

Uz mogućnost da ću zvučati nepotistički, jer i sam sam dio posustale neformalne književne skupine Ri lit, moram vas pitati: kako je moguće da toliki entuzijazam, ovjerovljen za riječke prilike nevjerojatno uspješnim književnim događanjima, nije naišao na puno institucionalno prepoznavanje, na mogućnost brendiranja grada i kao grada s aktivnom književnom scenom? Možda u odgovor možete uključiti i vaše kulturologijske kapacitete.

– Može li se nepotizme uopće izbjeći u malim, incestuoznim zajednicama poput naše? U narodu za ovu situaciju postoji lijepa i precizna uzrečica: Koliko para, toliko muzike. S tim u vezi, Ri lit nije svojevoljno posustao. Volja, želja, entuzijazam i dalje postoje, pogotovo kod Vlade Simcicha Vave kao idejnog začetnika i vođe družine, a bome i kod njezinih članova. Presudila nam je odluka nadležnih, financiranje je ove godine izostalo.

Nezahvalna je pozicija donositelja odluka. Kolača ima malo, gladnih usta puno. Praksa je godinama takva da se nastoji svakome dodijeliti nešto sredstava, nikome dovoljno da obavi posao kako treba, ali dovoljno da se ne smije požaliti. Ti komadi kolača tako se kasape na komadiće, a nekome ponekad ne ostanu ni mrvice. Ovoga smo puta to bili mi, Ri lit. Doduše, odluku da se podrška uskrati jednom od rijetkih programa koji uživa toliku popularnost – ne razumijem. Ne znam bi li članovi komisije mogli navesti još jedan lokalni književno-umjetnički događaj na kojem publika u prepunoj dvorani sjedi i na podu.

Problem je i puno širi od ovog pojedinačnog slučaja. Recentna najava preustroja gradske uprave kojim se Odjel za kulturu pripaja drugim odjelima, sugerira mi da postojeća vlast ne prepoznaje važnost ovog sektora. Ne govorim samo o simboličkim, estetskim, intelektualnim, duhovnim ili prosvjetiteljskim vrijednostima kulture. Znam da se naši političari ne razumiju u takve »ezoterije«. Govorim o strateškim i razvojnim kapacitetima kulture u socioekonomskom smislu. Onaj koji u 21. stoljeću ne razumije razvojne kapacitete kulture ne razumije ni politiku i ne treba se njome baviti.