RIJEKA – Dugoočekivani film Juraja Lerotića »Sigurno mjesto« konačno je došao u hrvatska kina, a u sklopu domaće promocije imao je i svoju riječku premijeru u Art-kinu. Film je to koji je došao u fokus javnosti nakon što je odabran da bude hrvatski kandidat za nagradu Oscar, i to nakon što je dobio vrijedne i velike nagrade, poput onih na festivalu u Locarnu i Sarajevu. Na prvom je festivalu, 75. filmskom festivalu u Locarnu, u sklopu programa »Concorso Cineasti del presente« dobio nagradu za najbolju režiju, nagradu za najbolji dugometražni film festivala te nagradu za najboljeg glumca, koja je pripala Goranu Markoviću, što je veliki uspjeh hrvatskog filma, jer je prvi hrvatski film koji je u posljednjih trideset godina na takvome festivalu A-kategorije osvojio čak tri nagrade.

Također, ništa manje vrijedne nisu ni nagrade na filmskom festivalu u Sarajevu na kojem je osvojio nagradu za najbolji igrani film, za najbolju mušku ulogu, nagradu CICAE, koju dodjeljuje Međunarodna konfederacija umjetničkih kina za najbolji film u kategoriji igranog filma te nagradu Cineuropa, koju dodjeljuje istoimeni portal posvećen europskoj kinematografiji i njezinim stvaraocima. Uz to, na nedavno završenom 20. Zagrebačkom filmskom festivalu film je osvojio i posebno priznanje žirija.

»Pokleka san«

Radnja filma »Sigurno mjesto« vrti se oko tročlane obitelji, dvojice braće i njihove majke, koji se nađu usred teške situacije zbog pokušaja samoubojstva jednoga od članova, točnije jednoga od braće. Ta situacija, dakako, mijenja dotadašnji bezbrižni način života i rutiniranu svakodnevicu, jer taj obiteljski ožiljak značit će da je obitelj od tog krucijalnog trenutka nadalje usmjerena isključivo na tog člana obitelji, brata i sina, koji je pokušao učiniti samoubojstvo – na njegovo očuvanje i njegovu dobrobit, za dobrobit njega samoga i za dobrobit ostalih članova.

Već uvodna scena i one koje slijede jasno pokazuju što je pokušaj samoubojstva značio za obitelj i početak čega je označio – početak zajedničke borbe. U prvoj sceni izvrsna duboka mizanscena s u sredini postavljenom statičnom kamerom tako pokazuje donju polovicu zgrade i ulicu te sva zbivanja u njoj, od ljudi i psa koji prolaze u sasvim običnome danu, sve do muškarca koji doslovno ulijeće i zalijeće se u vrata zgrade, no s razlogom, ne bi li priskočio u pomoć svojem bratu s kojem se čuo telefonski i koji je zvučao – »čudno«. Razvalivši vrata zgrade i vrata stana, susret braće odvijao se u znaku spašavanja onoga koji si je pokušao oduzeti život, no ne zna zašto, već kasnije kaže – »pokleka san«.

Tematski je film usmjeren na pokušaj samoubojstva te prikazuje posljedice tog, za sve strašnog čina.

Jedan u nizu

Situacija je to, vidimo u filmu, s kojom se ne nosi svatko na isti način, jer majka i brat ipak je drugačije (d)(pr)oživljavaju. Brat je vidljivo uznemiren od samog trenutka kad ga je nesretni brat nazvao, te trči u želji da ga spasi, a kasnije uzima i tabletu za smirenje od medicinske sestre koja mu je onako, usputno daje. Majka pak djeluje smirenije, u trenucima čak flegmatično, no ipak to nije, pokazat će se pri kraju filma. Bez obzir na razliku njih dvoje u intenzitetu pokazivanja zabrinutosti/uznemirenosti, oboje rade sve što mogu ne bi li pomogli voljenoj osobi. Koliko je pokušaj samoubojstva tragičan čin, u kojoj mjeri može uznemiriti te kakve ožiljke može ostaviti najbolje pokazuje razlika obitelj-sustav, odnosno način na koji obitelj osobe koja pokuša suicid percipira taj čin i načina na koji ga percipira zdravstveni sustav.

Tako vidimo zdravstvene djelatnike kojima je to samo još jedan pacijent u nizu, sve obavljaju rutinski bez previše stresa te posvete pacijentu i obitelji pacijenta, a policija će mu se posvetiti, tražiti ga, no bez žurbe, jer prije treba završiti s trenutnim poslom i prije se treba pozabaviti administracijom. Ipak, on je za njih dobro, izvan životne opasnosti i bit će dobro.

S obzirom na radnju filma, linearne naracije s malim asocijativnim dodatkom, jasno je da se radi o drami, i to onoj velikoga intenziteta, razornoj, bez glazbe, sporoga ritma i dugih, uvijek sugerirajućih kadrova, čime se želi uputiti na unutarnje/a stanje/a likova, kontemplaciju života i njihova trenutnog psihičkog stanja i njihovih odnosa. Što se tiče planova kamere, nijedan plan nije postavljen slučajno, već intencionalno, promišljeno, precizno, tako da uvijek sugerira više te dodatno zaokružuje značenjsko jedinstvo trenutka, dijela, scene i cijeloga filma.

Uspjeh ne liječi

Od planova likova ističu se, dakle, planovi blizu i polublizu, jer se gledatelja želi bolje uputiti u likove i njihova psihička stanja, pa su likovi tako prikazani nerijetko do prsa, do pojasa, s leđa, često kamera pruža pogled kroz prozorsko staklo, bolnice, auta, u retrovizoru auta, a sliku vrlo često okomito presijeca okvir kojih vratiju. Od planova prostora ističu se oni izdaleka, total i polutotal, koji imaju svrhu opisa, narativnosti, suodnosa lika i prostora, a ponajviše psihološku funkciju. Također je često prisutna dubina, i u interijeru i eksterijeru, primjerice u bolnici, stanu, kao i u trenucima trčanja glavnog lika ulicom. Osvjetljenje također igra važnu ulogu u dograđivanju atmosfere, jer većinski radnja otpada na prostore bolnice i stana koji su mračni ili zatamnjeni, a tek manji dio radnje odvija se danju, u Zagrebu i u Splitu, s time da su oni u interijeru, u Splitu, opet s prigušenim danjim svjetlom, onim koje proviruje. Od scena, posebno se ističu, vizualnošću, značenjem i sugestivnošću, uvodna scena ispred zgrade, zatim početna simbolična/asocijativna scena braće u bolnici s paljenjem cigarete i pidžamom koja poprima naličje upućivačko-stilskog, scena majke i sina na balkonu, u automobilu, mizanscena kod napuštenog građevinskog objekta te posljednja scena »flashback« tipa, kako razgovorno znamo reći, »život mi je proletio pred očima«.

Juraj Lerotić, koji je režiser filma, kao i scenarist, film je snimio na temelju vlastita tragičnog iskustva i životnog događaja koji ga je obilježio, jer taj događaj, bez obzira na dosadašnji uspjeh filma, kao i onaj koji mu se tek predviđa, na temelju nagrada i pozitivnih domaćih i svjetskih kritika, zasigurno ne liječi bolne rane, što je uostalom i sam kazao u jednome od intervjua. U ostalim se ulogama, majke i suicidalnog brata, pojavljuju Goran Marković i Snježana Sinovčić Šiškov. Svi su glumci likove koje tumače donijeli izvrsno, minuciozno, valja istaknuti bez glazbene podloge, svojim izvedbama tako ocrtavajući razna unutarnja stanja koja netko može proživljavati u trenucima agonije, brige, rastresenosti i općeg stanja uznemirenosti.

Dijagnoza društva

Ipak, u tom se smislu najviše ističe Goran Marković, koji je principom »manje je više«, s vrlo malo teksta, facijalnim ekspresijama i pogledom uspio posve dočarati ono što je nekad njegov prijatelj, Lerotićev brat, u sebi mogao proživljavati i kontemplirati nakon pokušaja strašnoga čina. Na tragu toga je i njegov brat kojeg tumači Lerotić koji je, zbog prirode događaja koji je sam proživio, uspio u potpunosti dočarati osjećaj brige, nemoći i velike želje da pomognemo voljenoj osobi. Uz njih, i Snježana Šiškov također je izvrsno donijela lik majke koja se nekad čini protuteža raspoloženju/ponašanju sinova. Generalno gledajući, izvedbe su uvjerljive i suptilne i uvlače gledatelja u novonastali svijet tročlane obitelji.

Film »Sigurno mjesto« sjaji svojim intenzitetom, svojom težinom, autentičnošću, izvrsnim kadriranjem, minimalizmom, razvijenim dijalozima, kao i izvrsnim glumačkim izvedbama, te tako tvori jedinstvenu i složenu sliku, panoptikum suvremenosti i psihogram pojedinca, obitelji te zdravstvenoga sustava. Film je, dakle, i dijagnoza današnjega društva koje premalo vremena i fokusa stavlja na problem mentalnih oboljenja koja su u sve većem porastu i kojima sva češće svjedočimo.

Film je također mali podsjetnik na to da nikad ne znamo što se zbiva u tuđim životima, kakvu traumu nosi tko te što i kada može biti okidač za ono što će izazvati novu i/ili pak težu. Suočeni s težinom života koju je ovaj film nedvojbeno uspio približiti, zbog čega se mnogima zasigurno steglo grlo, negdje iz daljine dopire krik majke koji je jasno dao do znanja da je ovo vapaj i pojedinca i društva, ali i jednostavna poruka – budimo dobri i/ili bolji jedni prema drugima!