Ansambl Acoustic Project će 8. ožujka, s početkom u 20.30 u Laubi održati koncertnu promociju svojeg novog albuma »Furious Dance« u izdanju talijanske diskografske kuće Velut luna. U povodu objavljivanja CD-a o njemu, djelovanju ansambla i svojem stvaralaštvu, za Novi list govori vođa sastava Dubravko Palanović. »Lauba je izvrstan prostor za dobar koncert i druženje s publikom nakon toga«, tvrdi. »Predstavit ćemo projekt onako kako to i inače radimo.

Tijekom koncerta opušteno ćemo govoriti o programu, ideji i ljudima koji sudjeluju te o specifičnim okolnostima koje nas dovode u neko mjesto ili grad, ovaj put s fokusom na naš novi album i izdavačku kuću s kojom smo surađivali. Takav pristup publici djeluje opušteno i automatski se ugodnije i prisnije osjećaju s nama i našom glazbom. Tako će i u Laubi netko od nas objasniti ideje i smjernice, kao i estetiku naše glazbe. Publika će moći opušteno razgovarati s umjetnicima. Uvijek se nadamo da će publika otići nabijena emocijama i duhovno ispunjena.«

Junaci našeg doba

Palanović je diplomirao kontrabas i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i to u razmaku od devet godina. Obje su mu aktivnosti jednako važne. »Što se tiče kontrabasa, čini mi se da ga sviram oduvijek, iako ga sviram od dvanaeste godine«, rekao je. »Usporedno me jednako, ili čak više, zanimalo skladanje. Kontrabas je plodno tlo za skladanje jer ima jaku ritmičku i harmonijsku komponentu, a kad je u pitanju virtuozni svirač i onu melodijsku, to jest onaj dio gdje je kontrabas solo.«

Dubravko Palanović
Foto Davor Hrvoj

Zapravo, on svira dva glazbala: kontrabas i Acoustic Project, ansambl koji ispunjava sve njegove umjetničke maštarije. No, uspio je uspostaviti idealnu ravnotežu između tih dviju aktivnosti i one se sjajno nadopunjuju. »Kada je Acoustic 2008. krenuo s radom u formaciji s gudačkim kvartetom, puhačima i ritam sekcijom, s povremenim bojanjem vibrafona i harmonike, bili smo zaista specifični. Za mene, ali i ostale članove koji su bili voljni kreirati program, uvijek je bio izvrstan poligon za glazbenu kreaciju bilo koje vrste. Imali smo širok raspon interesa u stilovima i estetici. Bili smo voljni istraživati i eksperimentirati, kao i nanovo postavljati poznate skladbe na novi – naš način.

Tako smo se dotakli jazz standarda Chicka Coree, Billa Evansa, Dizzyja Gillespieja, predstavnika argentinskog tanga Astora Piazzole i Carlosa Gardela, hrvatskih suvremenih skladatelja kao što je Boris Papandopulo, Led Zeppelina, orijentalne glazbe. Na neki način više smo sličili na rock ili jazz bend nego ansambl klasične glazbe, no zapravo nismo bili ni jedno ni drugo. Imali smo puno gostovanja i, s obzirom na tadašnji noćni život i aktivnost ekipe koja je tada svirala, često smo dočekivali jutra u noćnim klubovima i kafićima te sličnim mjestima. To mi se danas iz ove perspektive, kad ništa ne radi iza ponoći, čini kao znanstvena fantastika. Moje je glazbeno putovanje, a tako i Acousticovo, bilo uvijek na »granici glazbenih svjetova« u smislu estetike. Neki su nas kritizirali zbog toga te nas nisu uopće shvaćali ozbiljno, dok su nas neki zbog toga voljeli i cijenili. Uvijek mi je izazov raditi nove stvari jer je Acoustic izvrstan pogon za nove stvari.

Kad dođe gotov notni materijal, svatko na svoj način tumači notni tekst, te daje ideju što bismo i kako trebali izvoditi. Ansambl posjeduje veliku glazbenu energiju te nam nije problem ubaciti se u različite atmosfere koje pruža ova glazba, »od mističnih predjela tame i noćnih snoviđenja preko egzotike, melankolije, meditativnih stanja do intime, uzbuđenja i strasti«. Moram reći da se radi o izvrsnim glazbenicima, pravim virtuozima. Svi oni imaju zasebne karijere i uspjehe. Bez njih, ovakvih kakvi jesu, ovaj projekt ne bi bio ni približno takav.«

Zamisao o ovom projektu rodila se prije šest godina i otada se polako »kuhala«, a u međuvremenu su se razvijale nove teme. Glavna ideja bila je obuhvatiti sva »blaga«, prvenstveno hrvatske tradicijske glazbe. »Trebalo je iskoristiti karakteristične napjeve i ritmičke obrasce za pojedine krajeve Hrvatske, ali ne na način da se citiraju i obrađuju, nego stvoriti potpuno novi glazbeni sadržaj te pritom upotrijebiti moderne skladateljske tehnike«, kaže Palanović. »Što se tiče nadahnuća u pisanju glazbe, to je kod mene vrlo široka tema. Nadahnjuje me puno toga: ono što mi se dešava u životu, odnosi s bliskim ljudima, priroda, svaka vrsta ljepote, unutarnja promišljanja i nemiri, a svakako i tradicija koja je kod nas vrlo bogata. Mogu me nadahnuti i snažni ljudi s velikom energijom – junaci našeg doba. I traume mogu biti inspiracija. Zapravo svaki proživljeni trenutak može biti nadahnuće za nešto napisati. Nadahnjuju me i djela drugih autora glazbe, književnika, slikara… bez obzira na žanr.«

Želim tišinu

U izvedbama uvrštenim na album »Furious Dance« stječe se dojam da na stvaranje Palanovićeve glazbe snažno utječe njegovo unutrašnje duhovno stanje. Dakle, ona je odraz njegove osobnosti. »Ne mislim da moja glazba mora izražavati neke striktne osjećaje ili da mora opisivati neki događaj, stvari, ljude ili prirodu, onako kako sam ja to zamislio«, rekao je. »Isto tako, nekad je teško i nepotrebno glazbu pretvarati u programski sadržaj i opisivati je riječima jer ona često ima svoj vlastiti jezik. U velikoj mjeri ostavljam slušatelju da doživi skladbu po svom, da se nađe u njoj na svoj način. Svatko vidi stvari i događaje svojim očima, interpretira ih na svoj način i prilagođuje sebi. Tijekom godina skladanja volim misliti da sve više vladam zanatom, te da moja glazba nije toliko direktna u izričaju kao prije i da ima više tajnovitosti, mističnosti i nedokučivosti.

No, ako ćemo slušati neke od onih koji su komentirali moju glazbu, može se reći da je moj glazbeni izričaj dirketan i da kao takav dobro komunicira sa slušateljima. Dakle, sve je stvar gledišta. S druge strane, moglo bi se reći da moja glazba izražava i moju osobnost, ali sigurno izražava i puno drugih stvari o kojima razmišljam, koje promatram, kojima se divim, koje prezirem. Mogu reći da mi je životna filozofija slična s glazbenom. Mogu se složiti i iznova citirati misao: »Život i svijet u kojem živimo je ujedno i prekrasan i užasan.« Vjerojatno se ta misao može osjetiti na podsvjesni način. Naravno, često se reflektiraju i mračnije misli poput: svijet sam po sebi nije lijep i nekako ga treba uljepšati. Čime ćete ga uljepšati? Jedan od načina je svakako glazba, umjetnost općenito. Osim vjere, a potom i umjetnosti, nema puno opcija za kvalitetan i bogat ljudski duh, a imati bogatu duhovnost je važno, koliko god bježali od toga.

Možemo reći da glazbom imamo i priliku bježati od stvarnosti koja zna biti teška i hladna, ili samo dosadna, i da kroz nju imamo priliku sanjati, makar nakratko. Zato je posebno uzbuđenje i ponos kad imate privilegij kreiranja glazbe. Što se mene tiče, za glazbu je važno samo da je dobra i iskrena, bez obzira na stil i estetiku. Kad me pitaju što slušam, odgovorim da slušam sve ili zbog prirode posla vrlo često ništa jer želim tišinu. Također o meni su govorili da radim kontrastnu glazbu, od vrlo agresivnih i eksplozivnih dijelova do vrlo mirnih, lirskih, idiličnih momenata. Također sam slušao od kolega, prijatelja i poznanika da to sve spada u moju osobnost. Često dobivam komentare da je moja glazba dosta nabijena emocijama, i zaista kad se predam potpuno skladanju i uspijem u tome biti slobodan, prođe kroz mene i moju glazbu svašta, ne nužno samo moje emocije, nego sve. Ponekad mi se čini da su skladatelji zapravo transmiteri energije i emocija ovoga svijeta. Kad radim za naš ansambl, svakako vizualiziram sliku ansambla dok svira skladbu koju pišem. Radim to sa svakim ansamblom za koji pišem, kao i za svakog pojedinca, solista. Nastojim ući u osobnost i specifičnost svakog pojedinog izvođača te mu kreirati glazbeni svijet koji može iznijeti u najboljem svjetlu. A u Acousticu svi imaju jake osobnosti.«

Tajna formula

U skladu s tim nameće se pitanje koliko se prigodom skladanja i izvođenja glazbe uspijeva razotkriti, a koliko svoju intimu zadržava samo za sebe. »Dio intime u glazbi svakako zadržavam za sebe«, tvrdi Palanović. »Postoje stvari koje želim podijeliti sa svima, a postoje i komponente koje zatvorim u sebi te prepuštam slušateljima da ih tumače i razotkrivaju. Primjerice, skladba »Tvoji snovi« je za mene vrlo intimna. Pitaju me čiji su to snovi, kakvi snovi, na koga se odnose. To je jedna od onih skladbi u kojima ne dijelim svoju intimu s drugima. Svakom ostaje da tumači po svojem. Ona je nastala među prvima od onih koje su na ovom albumu. Posebnu boju ove skladbe daje gudački kvartet, koji bi po svojoj kvaliteti mogao nastupati i kao zaseban gudački kvartet, a shvatili smo i da bi cijela skladba mogla ići samo s njima, a mi ostali smo boja.To su sjajni Marco Graziani – 1. violina, Val Bakrač – 2. violina, Aleksandar Jakopanec – viola i Petar Kovačić – violončelo.«

Palanović u svojim djelima uspijeva spojiti klasiku i tradicijsku glazbu u organski amalgam, a da glazba zadrži tu estetiku klasike i vrhunsku umjetničku razinu, kao i autentičnost narodnog nasljeđa. »Od najranijih skladateljskih pokušaja velik mi je izazov bio da spajanjem teško spojivih glazbenih stilova napravim vlastiti«, rekao je. »Mnogi su me pritom kritizirali, ali neki su to i podržali. Skladatelju je u današnje vrijeme teško biti inovativan i revolucionaran, bez obzira na glazbeni žanr, stoga se uvijek treba podrediti novim znanjima, izazovima, stalnim preispitivanjima i unapređivanju vlastitog stila, zanata i estetike. Iza nas su stoljeća prekrasne glazbe, mnoge revolucije u glazbi i avangarde. S tim se nije lako suočiti. Budući da živimo u izazovnim vremenima: pandemija, strah od novih ratova, kao i rat u malo daljem susjedstvu, kod skladatelja je tu ključna unutarnja katarza.

Preko unutarnje katarze proživljenog skladatelj može kroz svoju patnju ili patnju ljudi koje promatra stvoriti djelo puno nade i optimizma. Ne moraju sva umjetnička djela koja prate traumatske ili čak grozne događaje, biti ultradepresivna. Ona moraju i trebaju, između ostalog, ulijevati nadu u svjetliju budućnost. Prije šest godina razmišljao sam na koji način našu tradicijsku glazbu možemo napraviti suvremenom, obogaćenom novijim glazbenim tekovinama. Naša tradicijska glazba zaista je raznovrsna, a na tako malom teritoriju. Tu mi je dijelom idejno pomogao i kolega skladatelj i gitarist Srdjan Berdović, kao i ostali članovi ansambla. Želio sam napraviti prepoznatljiv glazbeni proizvod s područja iz kojeg dolazimo. Pokušao sam dobiti prepoznatljiv zvuk koji se provlači kroz sve skladbe.«

Radili su to mnogi skladatelji klasične, ali i jazz glazbe. Palanović je proučavao njihovo stvaralaštvo, ne samo da bi bio uvjerljiviji u tome što radi, nego i iz puke želje za znanjem i obogaćivanjem svojeg glazbenog izraza. »Moji su glazbeni uzori široki«, objašnjava. »Od klasičnih skladatelja, između svih velikih imena, izdvojio bih Gustava Mahlera i Dmitrija Šostakoviča koji su izvršili presudan utjecaj na mene i moj skladateljski razvoj. Dakako da su tu i drugi možda ne manje značajni: Igor Stravinski, Krzysztof Penderecki, Witold Lutoslawski, ali i mnogi drugi. Volim citat Gustava Mahlera vezan za tradiciju: »Tradicija nije štovanje pepela, već očuvanje vatre«. Svakojako se tumači, no ja ga iščitavam na način da je tradicija blago koje treba čuvati u smislu neke tajne formule gdje se sastojci ne odaju baš lako svakome.

Nedokučive tajne

Mnoge Palanovićeve partiture nose »miris« tla s kojeg potječu, kao što se to jasno može čuti primjerice u skladbi »Stari tanci«, ali on nikad doslovno ne navodi narodne napjeve, već njihova srodnost s izvornim, folklornim pjesmama počiva na melodijskoj imitaciji. Te melodije rabi s ciljem da dobije dojam autentičnih narodnih napjeva, no te melodijske obrasce ipak obrađuje na sasvim osebujan i originalan način. Usprkos hotimičnom i svjesnom folklornom pečatu ta je glazba potpuno izvorna, originalna autorska tvorevina. »Nisam išao baš po svim hrvatskim regijama, nego sam odabrao sebi bliske i interesantne elemente«, objašnjava. »Na ovom CD-u moje skladbe nose pečat hrvatskih mikroregija koje su geografski vrlo blizu, ali su ipak tako posebne, specifične i prebogate različitostima. Primjerice, oduvijek me fascinirala glazba guslara. Ta glazba, kao i pripadajući plesovi, su zaista unikat na ovim prostorima. U »Kamenim zvijezdama« sam pokušao uloviti arhetip tog prostora i unijeti vlastitu energiju u to. Što se tiče skladbe »Sjećam se Plavog trnaca« to je moja uspomena i sjećanje na jednu lijepu zagorsku pjesmu: »Vu plavem trnaci«.

Često sam je slušao u djetinjstvu jer su moji roditelji podrijetlom iz Zagorja. Naravno, u skladbi nema nikakvih citata, to je samo moje glazbeno viđenje trnaca, kao i same pjesme. Drmeš je ritmički karakterističan ples kontinentalne Hrvatske, jedan od najpoznatijih tradicionalnih plesova. U skladbi nisam posebno mislio na slavonski drmeš ili zagorski drmeš. Na glavni glazbeni materijal napravio sam varijacije, ali karakter ostaje, pogotovo na kraju kad se ubace konge i bongosi što je karakteristika ritam sekcija latino glazbe. Tu bih posebno istaknuo flautista Danija Bošnjaka s briljatnim solom. Naslovna skladba albuma, »Divlji tanac«, zapravo je arhaičan naziv, ali u hrvatskoj verziji. Taj ples priziva mistiku prošlih vremena i poprilično je »divlji«. Imao sam potrebu napraviti eksplozivnu skladbu koja je nastala na početku 2020., i to baš kad je krenulo COVID-ludilo. Možda je ta glazba i moj podsvjesni revolt zbog činjenice da se glazbenike prve »eliminira« iz igre u takvim situacijama. Kad je to sve krenulo, glazbenici su se jednostavno počeli činiti nepotrebnima u svijetu koji je stao. Naravno, i u toj skladbi je osim jasne strukture klasične glazbe uklopljen folklorni element, ali bez naglašene regionalne pripadnosti, kao i rock element u groovu bubnja. Treba reći da bubanj ne bi bio takav da ga ne svira Stanislav Muškinja, koji je između ostalog bubnjar heavy metal bendova.

Skladba »Mistični putevi Istre« vrlo jasno asocira na istarsku tradicionalnu glazbu i njezine egzotične sopile, kao i samu ljestvicu. Sama Istra je prekrasna. Kad gledate brežuljke iz daljine, svakako izgledaju bajkovito i mistično. No, sam naziv skladbe, »Mistični putevi Istre«, ne označava nužno neke specifične puteve, nego općenito bajkovita i mistična mjesta u Istri gdje se isprepliće duga povijest i današnje vrijeme. Mistika je i inače
često prisutna kod skladatelja svih glazbenih žanrova. Ona daje neodoljivu privlačnost u pokušaju dočaravanja nedokučivih tajni, magije, čarolije, ali i duhovnosti. Puno takvih elemenata obuhvaća, zato je i privlačna. Tu su svakako sjajni »imitatori sopila«: Branko Mihanović – oboa i Nikola Fabijanić – saksofon, kao i groove u ritam sekciji s Marijom Čoporom – klavir, Stanislav Muškinja bubnjevi i moja malenkost na kontrabasu. Dakako, ima još puno drugih sjajnih virtuoznih sola od članova ansambla.«

Vrijedno iskustvo

Osim Palanovićevih, na ovaj su album uključene i izvedbe skladbi Srdjana Berdovića i Stanislava Muškinje. »Srdjan Berdović je bio uključen u projekt u samim začecima«, sjeća se. »Kako je i sam skladatelj i aranžer, odmah smo se muzički našli i pokušali napraviti nekoliko stvari s jasnom poveznicom. No, kako to već ide, skladatelji ne mogu baš identično razmišljati ni kreirati pa je on u početku napravio dvije skladbe: »Izvor« i »Četiri lita i četiri zime« inspirirane klapskom, dalmatinskom glazbom, i na tome je ostao. Ja sam u međuvremenu prilagođavao »zvuk« i izričaj ansambla prema nekoj optimali. On je svirao s nama prvih nekoliko koncerata, no na kraju se preselio iz Hrvatske pa je bila otežana suradnja s njim. U međuvremenu smo ansamblu pridodali saksofon te nam se i zvuk malo promijenio. Stanislav nije zapravo napravio svoju zasebnu skladbu. To je bubnjarski solo kao uvod u skladbu »Četiri lita i četiri zime« od Berdovića, ali svakako je maštovito i nadahnuto odsviran tako da zaista djeluje kao zasebna skladba.«

U nekim izvedbama uvrštenim na ovaj album osjećaju se i elementi jazza, što nije novo za njegovo stvaralaštvo. Naime, u tome ustraje tijekom cijele karijere. »To je iz razloga što moja glazbena filozofija sadrži i jazz/pop/rock obrasce«, objašnjava Palanović. »Pogotovo latin jazz i njegove strukturalne, te melodijsko ritmičke elemente, ali iznad svega sam groove. Na ovom albumu često se pojavljuju groove elementi, te se često spajaju s klasičnim strukturama, kao i s folklornim elementima. Oduvijek sam se inspirirao jazzom koji je u puno stvari nezamjenjiv i jedinstven, no ono što ja ne radim tipično za jazz, je da drukčije stukturiram kompoziciju. Sola su dozirana i ne pretjerujem s njima, često zvuče kao improvizacija, a nisu. Također, volim naslojavati glazbene ideje, varirati, koristiti razne druge skladateljske tehnike, što je karakterističnije za klasičnu glazbu.«

U vezi s tim čuje se u tragovima i utjecaj Chicka Coreae, posebice kad su istaknuti latino elementi. »U jazzu su mi najveći uzori Bill Evans i Chick Corea«, rekao je. »Latino glazba je također u meni oduvijek, otud vjerojatno i dodirne točke s Chickom Coreaom čiju smo jednu skladbu snimili na našem prvom albumu. Chick Corea je jedan od najboljih jazz skladatelja našeg doba, ali čak i šire od jazza. Utjecao je na mnoge skladatelje, pa tako i na mene. Od drugih poveznica s latino glazbom, tu je svakako projekt Zagrebačke filharmonije »Salsa filarmonica«, za koji sam radio aranžmane. To je bilo vrijedno iskustvo gdje se latino glazba još dodatno ugradila u moj sustav. Vjerojatno nesvjesno, latino elemente sam upotrebljavao u svojim skladbama još od rane mladosti.«

Osjećaj nesputanosti

U kontekstu spajanja jazza s klasičnom glazbom, Acoustic Project je već ostvario suradnju sa Zagreb Jazz Portraitom s kojim je nastupio dvaput: 2012. u dvorani SC-a u Savskoj i 2014. na festivalu Jazz.hr proljeće. Na projektu/programu pod nazivom »Around Jazz« u maloj dvorani KDVL u prosincu 2010. s njima su nastupili Elvis Stanić, Neven Frangeš i Mario Mavrin. Taj je koncert značajan iz više razloga. Izveli su s njima skladbu »A Day in Dubrovnik« slavnog Johna Lewisa u sastavu: gitara, klavir i bas gitara kao solisti s gudačkim orkestrom. »Sa Zagreb Jazz Portraitom sam surađivao na poziv kolega i prijatelja Jure Vrandečića i Maria Igreca. Njima je bilo zgodno kako spajam gudače i puhače s jazz triom u Acousticu te su me molili da prearanžiram njihove skladbe i da s tim aranžmanima zajednički nastupaju Zagreb Jazz Portrait i Acoustic Project. Pritom smo svirali i neke moje skladbe, kao i obrade jazz standarda. Na drugom koncertu skladateljski i aranžareski pridružio se i Saša Nestorović. Radi se svakako o sjajnim glazbenicima, vrsnim improvizatorima. Oni su bili izvrstan spoj s »Acousticom« i svima nam donijeli novo vrijedno iskustvo.

Tu smo naravno obogatili našu postojeću gudačku sekciju. Na tom koncertu smo još izveli i »Waltz for Debby« Billa Evansa u mojoj obradi, moju novu skladbu »Preludij«, novu skladbu Frane Đurovića inspiriranu jazzom, »Nature Boy« Edena Ahbeza također u mojoj obradi, kao i neke druge skladbe. Na taj koncert je došao i Boško Petrović koji je u to vrijeme na malo što dolazio.«
Kad je riječ o rocku, Palanovićev favorit je sastav Led Zeppelin. Obradio je njihovu pjesmu »Dazed and Confused« koju su izveli 2009. na koncertu East West u NSB-u u Zagrebu. »Led Zeppelin je bend koji sam puno slušao od srednje škole nadalje«, kaže. »To je jedan od najvećih rock bendova u povijesti. Fascinira me nevjerojatan osjećaj slobode i nesputanosti koji ulijevaju u slušatelja. Kao da svaki od njih svira ili pjeva zasebni solo i potpuno odvojene linije, a zapravo sviraju zajedno i savršeno štima. Nevjerojatna skladba, vokalna interpretacija, gitarska sola, senzacionalan bubanj…«

To su tek neki od znakova Palanovićevog proučavanja povijesti glazbe, što je iznimno važno za njegovo stvaralaštvo. »Proučavanje povijesti glazbe je za svakog skladatelja esencijalno, no jednako se je važno moći odmaknuti od povijesti, učestalih i prevaziđenih kalupa«, tvrdi. »Problem je kako sebe pronaći u svemu tome. Zato se svaki iskreni umjetnik do kraja života preispituje o načinu kako da napreduje u svojem izričaju.«