RIJEKA – Popularna opera »Cavalleria rusticana« Pietra Mascagnija, pod dirigentskim vodstvom maestra Paola Bressana i u režiji Dražena Siriščevića, bit će premijerno izvedena u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca u srijedu 27. siječnja s početkom u 19.30 sati. Nacionalna prvakinja Kristina Kolar nastupit će u ulozi Santuzze, a u izvedbama ove operne priče o ljubavi, strasti, žudnji i smrti pridružit će joj se Domagoj Dorotić u ulozi Turiddua te Robert Kolar kao Alfio. U ulozi Lole nastupit će mlada Emilia Rukavina, dok će u ulozi mame Lucije alternirati Ivanica Lovrić i Sofija Cingula.
Uoči premijere razgovaramo s Draženom Siriščevićem, ravnateljem Koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu, redateljem, producentom, urednikom i voditeljem.

Nakon Puccinijeve »Madame Butterfly« prije dvije godine, koju je prepoznala i nagradila riječka publika, sada se u HNK Ivana pl. Zajca vraćate režijom Mascagnijeve jednočinke »Cavalleria rusticana«. Ova predstava nastaje u specifičnim, rekli bismo protupandemijskim uvjetima. Kakav vam to režijski izazov predstavlja i kako ste »Cavalleriju« prilagodili novim okolnostima?

– Nagrada riječke publike za mene je doista posebno priznanje. Kakvo uzbuđenje je bilo raditi tu predstavu. Moja prva režija u rodnom gradu. Sjećam se da sam sa zborom, orkestrom i solistima na sceni »Ivana pl. Zajca« proslavio i svoj rođendan na jednom od pokusa. Grlili smo se i ljubili, a sada smo svi na distanci i pod maskama. Kao i za vrijeme »Butterfly« i sada se osjećam sa svima, uključujući i tehniku i marketing i upravu, kao s obitelji kojoj sam se vratio. Doista je lijepo biti kod kuće. Naravno da nije jednostavno u novim okolnostima, ali i uzbudljivo je na svoj način. Zbog epidemioloških mjera zboru nije dopušteno pjevati na pozornici. Njihovo mjesto na sceni zauzimaju orkestar i dirigent. Zbor ćemo slušati ozvučen iz nekog udaljenog prostora u kazalištu, što je nužan kompromis koji s druge strane otvara dramski prostor samo i jedino za soliste. Velik izazov za sve njih. Ukratko, a da se ne pravim previše važan, jer za ovakvo uprizorenje nisam zaslužan samo ja, nego i COVID, mogu istaknuti da ćete gledati »Cavalleriju rusticanu« kakvu još nikada niste vidjeli.

Opera je uvijek suvremena

Jeste li sami izabrali režiju »Cavallerije rusticane« ili je to bio prijedlog riječkog kazališta? Zašto vam je ova opera privlačna?

– Još u studenome prošle godine javio mi se intendant Marin Blažević s ponudom za ovu predstavu. Odmah sam je prihvatio gladan kazališta i Rijeke. Prihvatio bih i neki drugi naslov bez razmišljanja. Volim operu, volim glazbu, volim pjevače, a o pjevačicama da i ne govorim… »Cavalleria rusticana« se rijetko izvodi samostalno. Uz ovu jednočinku često ide još jedno djelo. U budućnosti ga možda i dodamo. Ipak, neovisno o tome, nešto više od sata glazbe Pietra Mascagnija, glazbena drama koju je stvorio sadrži takvu eksploziju strasti, toliku količinu energije i napetosti da je doista dovršeni koncentrat najboljih opernih vrijednosti. Može stajati i samostalno u jednoj kazališnoj večeri. Uostalom, trudimo se uprizoriti je tako da premda traje relativno kratko, ostane u sjećanju publike dugo.

Danas je, odnosno već podulje vrijeme, prisutno osuvremenjavanje klasičnih opernih djela i njihova aktualizacija. Kakav je vaš stav o tome i u kojem ste vi smjeru interpretacije krenuli?

– Prva opera je nastala krajem 16. stoljeća. Danas smo u 21. Opera sve vrijeme jednako oduševljava i umjetnike i publiku, ne silazi s pozornica, puni gledališta i blagajne kazališta. Prisutna je na filmu, na radiju, na televiziji… Dakle opera je danas suvremena jednako kao što je bila i prije više od 400 godina. Da, svijet se mijenja, mijenjaju se tehnologije, mode. Naraštaji različito čitaju, pjevaju i odijevaju Orfeja, Don Giovannija, Figara, Normu, Traviatu, Elektru… Ali sve te nove krpice i izmišljeni trikovi ne znače osuvremenjivanje ili aktualizaciju. Operi to nije potrebno. Ona je suvremena, moderna i aktualna u svojoj srži. Treba joj samo ostati vjeran.

Iz Torpeda na pozornicu

Vaša majka je poznata operna pjevačica Nada Ruždjak. Kako čitamo u biografiji koju je za Operu.hr napisala Marija Barbieri, vaša majka je kao dijete s roditeljima otišla u Sušak. U Rijeci se školovala i radila kao daktilografkinja u tvornici Torpedo. Nastupala je na Radiju Rijeci te dvije godine djelovala u operi Narodnog kazališta »Ivan Zajc«. Rano djetinjstvo proveli ste u Rijeci. Pamtite li nešto iz tog perioda?

– »Iz Torpeda na pozornicu«, sjećam se tako je izgledao naslov jednog novinskog teksta o mojoj mami kada je otvorila svoju opernu karijeru. Moja mama je Zagrepčanka. U Rijeku je došla živjeti kada je moj dida, njezin tata, kao strojovođa dobio premještaj u Rijeku. Ondje je upoznala mojega tatu Vinka, Splićanina koji je studirao u Rijeci. To je bio početak moje sretne priče. Živio sam s roditeljima, bakom i didom na Piopi, na kraju Industrijske ulice, danas Milutina Barača. Za mene je to i danas čarobno mjesto, premda to nekima tako ne izgleda. Miris nafte iz obližnje rafinerije, miris radionica u kojima su se servisirale lokomotive…

Sve je to za mene ono što su za Prousta mirisni kolačići i napitci u pariškim salonima. Kupanje u moru kod Piope na plaži koja se sastojala od izgorjeloga ugljena parnih lokomotiva ili grudanje na krovu vagona, koji su pred našu kući dolazili pokriveni snijegom iz Gorskoga kotara… To su slike koje ne blijede. Ne smijem zaboraviti ni Tizianu, svoju ljubav iz prvog razreda osnovne škole. Ona je u drugi razred otišla u Italiju kao mnogi u ono vrijeme, a ja u Zagreb. Tako je prekinuta naša romansa. Rijeka je otvorila moje prve životne stranice. Rijeka je bila moj prvi susret s operom, gledao sam mamu na pozornici »Zajca«… Rijeka je ostala nepresušno nadahnuće i utočište do danas. A i moj dragi ujak Milo s obitelji uvijek me čeka u Frančićima.

Tako ste se već od malih nogu susreli s operom. Što vas u njoj posebno fascinira?

– Ja sam odrastao u kazalištu. Čuvale su me frizerke, garderobijerke, družio sam se sa scenskim radnicima dok je moja mama imala probe. U kazalištu sam pisao domaće zadaće za školu. Sjećam se kako sam u Zagrebu, na blagajni kazališta Komedija, u Oktogonu s tetom Zdenkom koja je ondje radila, rješavao zadatke iz matematike. Premda sam učio na pravome mjestu, na blagajni, matematiku nisam nikada svladao. Kazalište, opera, to je za mene virus puno jači od korone i nikada ga se nisam oslobodio. Bogu fala! A i kako bih? Moja definicija opere je jednostavna: Opera je umjetnost svih umijeća. Ona je najvažnije što je u umjetnosti stvorio ljudski um. Sve umjetničke vrste i podvrste, sve vještine zajedno žive samo i jedino u operi. Ona je čarobni zagrljaj svih umjetnosti i vještina i kao takva superiorna svakoj od njih posebno. Jedino film na sličan način u sebi okuplja: riječ, pokret, glazbu… Ali u odnosu na operu ima veliku manu. Ne događa se uživo. Zato je opera bila i ostala nenadmašno umjetničko čudo.

Opera box

Na Hrvatskoj radioteleviziji počinjete raditi sredinom 80-ih kao scenarist i voditelj, a onda i kao urednik i redatelj. Autor ste brojnih emisija o glazbenome kazalištu. Najpoznatiji je bio serijal posvećen opernoj umjetnosti Opera box. Danas, čini mi se, kao da nedostaju emisije takvog tipa. S kojom ste idejom i namjerom pokrenuli tu emisiju? Postoji li mogućnost za neki sličan projekt?

– Na Hrvatskome radiju surađivao sam još kao student pišući operne eseje za emisije legendarnog urednika Branka Polića. Pisao sam i za novine… A televiziju sam tada prezirao kao jeftin, populistički i profani medij. Evo ne mogu vjerovati što govorim, ali tako je bilo. Na radiju me ipak nisu htjeli trajno angažirati, jer navodno nemam »radiofoničan glas«, pa sam nesretan, kao radijski otpadak završio na televiziji. Njima moj glas nije smetao. I tada se dogodila ljubav koja traje još i danas. U »Lisinskom«, naime i sad govorim da idem u redakciju, a ne u ured. Zahvaljujem svim televizijskim djelatnicima, od tonaca, snimatelja, urednika, producenata… koji su na mojim počecima imali debele živce i strpljenje u vremenu u kojemu sam učio hodati i misliti televizijski. Prvi samostalni koraci bili su uz urednicu Doru Brajević, kasnije Mariju Nemčić, a posebice ističem Kseniju Urličić, koja mi je hrabro dala mogućnost raditi Operu box.

Eto, a za vladavine njezina zeta Kazimira Bačića mi je emisija ukinuta (smijeh).
Moja jedina misija je bila strast prema operi podijeliti sa što brojnijom publikom. Televizija je za to idealan medij. Uvijek sam govorio, ne zanimaju me operni zaljubljenici, oni će ionako gledati moj program. Moj izazov su oni koji misle da operu ne vole. Njih sam želio zarobiti i osvijestiti. Zato slogan: Za sve ljubitelje opere i one koji će to tek postati. Pitate postoji li mogućnost da se ova priča nastavi? Ja sam spreman, mogu sutra utrčati u studio, samo za sada još ne mogu ni preko porte.

Godine 2014. uspješno ste debitirali i kao kazališni redatelj postavljajući Verdijevu »Aidu« na Peristilu, u okviru 60. Splitskog ljeta. Uslijedile su i druge režije. Jeste li upuštajući se u opernu režiju imali neke dvojbe, strahove? Kakvo je vaše poimanje operne režije?

– Kada sam već mislio da neće biti ništa od mojega sna o opernoj režiji u kazalištu i da ću se morati zadovoljiti televizijskom režijom tuđih predstava, premda je i to uzbudljiv i odgovoran posao koji sam radio više od 25 godina u Hrvatskoj, u Italiji za RAI, u Veronskoj areni, u Beču za ORF… dogodio se Mo. Tonči Bilić, tada intendant splitskog HNK-a. Ponudio mi je »Aidu«. Godinama sam želio kazališnu režiju, a kada je napokon stigla ponuda ja sam ustuknuo. Iskreno, malo sam se bio prestrašio Splita, Peristila i »Aide« za prvi pokušaj. Previše sam toga ondje vidio i doživio da ne bih znao za sve zamke koje me čekaju. Tonči me hrabrio i hrabrio, pa čak i Mo. Bareza i na kraju je »Aida« zasjala. Slijedili su »Butterfly«, »Moć sudbine«, »Rigoletto«. »Aidu« sam ponovio i na Ljubljana festivalu, tako da se već mogu pohvaliti i s međunarodnom karijerom (smijeh). Sve su to ipak još samo počeci, za nastavak daj Bože zdravlja.

Što za mene znači operna režija? Znači poštovati svaku notu i svaku riječ skladatelja ili libretista. To, nažalost, ne čine svi redatelji. Rade se uprizorenja koja nisu utemeljena na partiturama. Maštoviti redatelji imaju svoje drukčije, posebne vizije, a kako sami nisu sposobni napisati svoju operu za svoju viziju, muče glazbu Mozarta, Verdija, Puccinija… Doista sve piše u notama, treba ih samo učiniti vidljivima svjetlom, kostimima, pokretom i gestom umjetnika na pozornici.

Od Trnja do zvijezda

Od 2009. godine ravnatelj ste Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Zbog pandemije koronavirusa neki programi su otkazani ili odgođeni. Kakvi su planovi za dalje?

– Moj put u »Lisinskom« na tragu je jednog od slogana koji smo imali, a odnosi se na općinu Trnje u kojoj je zgrada Dvorane podignuta: »Od Trnja do zvijezda«. Počeo sam mandat zajedno s hrvatskom i svjetskom krizom i recesijom. Iz godine u godinu padala je financijska potpora gradskih i državnih institucija, sponzora. Došao sam u veljači 2009., a već za nekoliko mjeseci bio sam prisiljen zatvoriti »Lisinski« radi velikih radova na uklanjanju azbesta. Tada je nastao slogan: »Lisinski AZtheBEST«. Onda se dogodio i prvi požar u povijesti »Lisinskog«. Uf, mogao bih još nabrajati. Prošle godine dočekala me svjetska pandemija i dva potresa.

Corona i Tremolo sada su naša zbilja, a mi i dalje sanjamo Maestoso. Evo još jednog slogana u kojemu smo se poigrali s glazbenom terminologijom u sudaru s grubom stvarnošću. Trenutno smo zatvoreni i čekamo obnovu. Dvorana je stradala i u novom potresu, koji se dogodio na sam dan svečane proslave dvorane »Lisinski« 29. prosinca. Prvi put u povijesti nije održan koncert Dan dvorane, koji slavi njezino otvorenje 1973. godine. Naravno, i to baš za mojega mandata. Razgovaramo s umjetnicima iz cijeloga svijeta i sa svim hrvatskim umjetnicima. Dogovaramo nove programe i ne gubimo vjeru i nadu.

Za ožujak je najavljena »Priča o vojniku« Igora Stravinskog, pod ravnanjem Ivana Repušića i u vašoj režiji. Zanimljivost vezana za ovo djelo je da su nakon praizvedbe, 28. rujna 1918., sve dogovorene izvedbe bile odgođene zbog pandemije španjolske gripe. Povijest se ponavlja?

– Repetitio est mater studiorum, ali čovjek, nažalost, iz povijesti slabo uči. Zar bi bilo ratova da ima pameti! Nevjerojatna je koincidencija s djelom Stravinskog i našim vremenom. Dobro ćemo uroniti u to ostvarenje. Veselim se radu na tom uprizorenju i prvoj redateljskoj suradnji s Mo. Repušićem. Prvom režijom na pozornici »Lisinskog«. Da probam i to poslije 11 godina ravnateljevanja (smijeh).