Drago Kekanović jedan je od najosebujnijih hrvatskih pisaca; budući da je etnički pripadnik srpskog naroda, većina kritičara i(li) tumača njegova bogata književna opusa ne izostavlja naglasiti ovu činjenicu, koja dakako ima smisla i važna je u njegovu stvaralaštvu, ali više se radi o izvanknjiževnim refleksima, iznuđenim nacionalnim podjelama, negoli o bitnim sastavnicama za razumijevanje njegove literature. Uostalom, to zorno potvrđuje u književnim počecima i njegova pripadnost tzv. hrvatskim borgesovcima (uz Irfana Horozovića, Stjepana Čuića, Gorana Tribusona i Pavla Pavličića), s kojima je za vrijeme trajanja bivše države krčio neke nove književne putove koji nisu isuviše marili za tradicionalne narative, već su puninu izričaja tražili u novim i drukčijim, modernističkim stvaralačkim postupcima, otvarajući do tada u nas nepoznate prostore umjetnosti.

Kekanović (rođen 1947. u Bratuljevcima, školovao se u Požegi, Osijeku i Zagrebu, gdje je studirao jugoslavistiku i književnost na Filozofskom fakultetu) duhovno je posvema uklopljen u hrvatsku kulturnu sredinu, do pred raspad Jugoslavije bio je daleko prisutniji na »rodnoj« javnoj sceni, a nakon toga se nekako povukao, u dragovoljnu anonimnost ili iznuđenu izolaciju, to on najbolje zna; međutim, to nije značilo da je prestao s pisanjem. Dapače, ali se više okrenuo izdavačima u Srbiji (»Kairos«, Sremski Karlovci), koji su imali više sluha za njegova književna ostvarenja od onih u Hrvatskoj. Svojim romanima, pričama, dramskim tekstovima upravo zarad privrženosti prvenstveno literaturi, a tek potom »nacionu«, jednako je (p)ostao »skrajnut« i u hrvatskoj i srpskoj kulturi, a tematski njegova djela dodiruju gotovo podjednako i hrvatske i srpske obzore, govore o rasapu univerzalnih vrijednosti o kojima se malo ili nimalo vodilo računa na obje tako često suprotstavljene, a opet tako bliske, povezane i čvrsto isprepletene strane.

Zajednička povijest

Ispisujući u svom posljednjem romanu »Privrženost« (SKD »Prosvjeta«, Zagreb, 2021.) svojevrsnu kroniku doseljavanja Srba od 15. stoljeća na prostore Hrvatske, on je zapravo progovorio o zajedničkoj povijesti i svim onim mijenama koje su te složene odnose pratili i koje još i danas žive i opterećuju ih, naravno u drukčijim formama, ali suštinski se malo toga promijenilo. Ili kako piše Kekanović pri kraju svog romana »Privrženost«: »Beščašće jednog vijeka, slično (je) hronikama beščašća vijekova koji su mu prethodili, a za sve ove godine nisam našao nijedan dobar razlog da pomislim kako se ona neće produljiti u vijekove koji će tek doći, pa onda ne vidim nikakve potrebe da je posebno opisujem, tim prije što (je) ni povijest kao nauka i državna sluškinja nikako neće moći zaobići…«

A upravo za roman »Privrženost«, Kekanović je proglašen laureatom novouspostavljene književne nagrade Beogradski pobednik (dodjeljuje ju od 2021. ugledna beogradska Gradska biblioteka, svojevrsna nacionalna kulturološka institucija), koju su tamošnji »kulturni poslenici« gromoglasno najavili kao svojevrstan pandan do sada neprikosnovenoj NIN-ovoj nagradi za roman godine, a koja je do raspada Jugoslavije slovila kao svakako najuglednije književno priznanje bivše države. Ali, o pozadini pojave ove nove nagrade, sukobu na tamošnjoj književnoj sceni i svemu ostalom što je pratilo spomenuta zbivanja ne treba previše trošiti riječi jer u suštini s Kekanovićevim romanom nemaju nikakve veze, osim što je žiri, sastavljen od uglednih znalaca literarnog posla, procijenio upravo njegovo ostvarenje najboljim tekstom napisanim na srpskom jeziku tijekom prošle, 2021. godine.

Naime, dio kritičara i književnika prije tri godine »osuo je vatru« na članove NIN-ova žirija, tvrdeći kako pri izboru laureata ne poštuju estetske kriterije, već pokušavaju, iako se Jugoslavija davno raspala, forsirati nekakvu nepostojeću jugoslavensku književnu scenu, ne vodeći računa o interesima nacionalne kulture. Da bi se to »popravilo«, gradske su vlasti prihvatile inicijativu nezadovoljnika i pomogle osnivanju novog književnog foruma koji je osmislio i inaugurirao novo književno priznanje Beogradski pobednik s istim nagradnim iznosom (10.000. eura), kao i kod konkurentskog NIN-ovog priznanja. Paradoks je u tome što je nagrađen autor iz Hrvatske; istina, uklapao se u sve zadane kriterije (tekst je izvorno napisan i tiskan na srpskom jeziku), ali je žiri postao »žrtvom« upravo onog što je i sam prigovarao NIN-ovcima, proširio se izvan matičnog kulturnog prostora, što samo pokazuje i dokazuje kako je komično i koliko je »opasno« inzistirati na nekakvom ispraznom purizmu u stvarima koje po prirodi svog bića naprosto izmiču svakoj umjetno diktiranoj kvalifikaciji i klasifikaciji.

Radnja smještena u srednji vijek

Zagrebačka je Prosvjeta Kekanovićev roman »Privrženost« tiskala na ćirilici, što naravno nije nikakav problem, ali bilo bi dobro da u uredništvu razmisle, sada kada je knjiga nagrađena i sigurno će pobuditi širi čitateljski interes, da je tiskaju i na latinici, jer nažalost mlađe generacije Hrvata ne znaju azbuku, što je velika šteta, glupost i odgovornost prosvjetnih vlasti koje su se na pogrešan način obračunavale »s velikosrpskim kulturnim kolonijalizmom«, zakinuvši u školama (izuzev naravno u onima u kojima se školuju učenici na jeziku nacionalne manjine kojoj pripadaju) pravo na (u)poznavanje pisma koje itekako ima i vrijednost i značenje i za hrvatsku, ali i našu opću kulturu i naobrazbu.
Radnju romana »Privrženost« Kekanović je smjestio u razdoblje kasnog srednjeg vijeka, prostorno pokrivajući velika područja Balkana, ali i rubove Srednje Europe i Mediterana.

Prateći životni put sokolara Damjana (kasnije, postavši pravoslavnim monahom uzima ime Gerasim) od Stona i Dubrovnika, preko Smedereva, pa sve do Grčke i Male Azije i potom natrag do Celja, Varaždina, Zagreba i Beograda, mi ujedno pratimo jedan od glavnih političkih, društvenih, trgovinskih, kulturoloških i inih krakova središnje »žile kucavice« tadašnjeg svijeta. Sve se to događa, što autor u Epilogu i naglašava, upravo u osvit Kolumbova otkrića Amerike, Novog svijeta, a da se zapravo i nije znalo kako se radi o novom, do tada nepoznatom kontinentu koji je stoljećima prije toga budio maštu svih avanturista, pomoraca i tragača koji su snivali obećanu zemlju, »ljepšu i od samog sna«. Upravo o ljepoti novog, nepoznatog, neviđenog i nedoživljenog koje se neće, niti se u potpunosti može spoznati bez ljubavi i to one velike, iskrene, slijepe, idealne ljubavi, nadahnuto je u svom romanu pisao Drago Kekanović.

Umijeće riječi

Na impresivan je način ovim romanom potvrdio svoje visoko kultivirano umijeće riječi i upravo ga stoga s pravom možemo uvrstiti međa najznačajnije hrvatske, odnosno srpske pisce, ili hrvatske pisce srpskog podrijetla, kako god već, jer sve te etničke odrednice i konotacije uzmiču pred njegovim velikim spisateljskim talentom. Dakako, kada Kekanović priča (i) o usudu srpskog naroda kroz povijest na ovim hrvatskim prostorima, izvan vlastite nacionalne i geografske mat(r)ice, kada prikazuje kalvariju kroz koju je »njegov rod« stoljećima prolazio, zla koja su mu drugi činili, ali i zla koja je i sam drugima činio, onda nam se pred očima zapravo »odvija film« o univerzalnosti zla i beščašća koje nema(ju) granica i kako je to zajednička priča svih »malih« balkanskih naroda u kojoj se nepodnošljivom lakoćom svi možemo prepoznati.

Iskušenja su nam (bila) zajednička i svatko se s njima »nosio« kako je znao, često pogrešno i na svoju štetu, ali od (ne)učinjenog se ne može pobjeći, ma koliko god nam se to u pojedinim povijesnim fazama (u)činilo nužnim, ili čak jedinim izlazom iz opasnosti koja se nadvila nad nama. Procesi asimilacije (milom ili silom) su uvijek na dnevnom redu svake manjinske zajednice; (o)graditi i (o)braniti svoj identitet u takvim graničnim okolnostima moguće je samo kroz interferirajuće procese, nadograđujući i obogaćujući se vrijednostima i utjecajima svojih susjeda, svijeta s kojim se i u kojem se živi. Ta sudbinska odrednica »pripadnosti« nacionalnom stadu, u konkretnom slučaju »hrvatskom« i(li) »srpskom« prije svega Kekanoviću služi da nam uokviri jednu sliku, preciznije rečeno, pozadinu povijesne slike svijeta bez koje nije moguće razaznati univerzalnost (za)danog okvira, okosnicu bez koje bi nam njegova priča bila otežana za cjelinu razumijevanja.

Podtekst je kontekst za poimanje individualne razine ponašanja Kekanovićevih junaka, s čime su se morali na svom životnom putu suočavati, s kakvim vanjskim, ali i unutarnjim silama i demonima (iz)boriti kako bi opstali i sačuvali svoj moralni integritet, kao i emocionalnu »inteligenciju« koja im je često bila jedinom (Arijadninom) niti spasa pred ponorima (duhovnim i fizičkim) na koje su tako često nailazili. »Privrženost« nije samo priča o jednoj nemogućoj ljubavi, a utoliko većoj i uzvišenijoj, to je ujedno i priča puna simbolike, značenja i tumačenja; Kekanović kao »stari borgesovac« nije mogao odoljeti zovu vlastite mladosti, poslužio se literarnim iskustvom »slijepog argentinskog Homera« kako bi nam kroz svoj roman »provukao« jednu metafizičku nit, bez koje bi ovo djelo bilo osiromašeno, a upravo »čarolija maštanja« širi horizonte njegova rukopisa; lokalno tako i time postaje globalno, a globalno se ogleda u lokalnom. Velika sinteza unutar, naizgled jedne po obimu teksta, male i skromne knjige.

Kronika burnog (ne)vremena

Kako su to već istaknuli i drugi (bolji) poznavatelji Kekanovićevog uistinu respektabilnog opusa, odabir povijesnog kazivanja (pred)odredio je i vrstu i način rukopisa, a to je sjajno elaborirala dr. Nataša Anđelković, članica žirija: »Pisac kao da se opredelio da ovu priču ispriča stilom srednjevekovnih žanrova – hagiografije, hronike, avanturističkog, viteškog romana, menipeje, a svi ovi žanrovi ukršteni i međusobno prožeti, tvore jednu izrazito modernu naraciju sa čitavim spletom mogućih značenja i tumačenja…Ovaj je roman ispripovedan kao dobijeni rukopis uspomena sokolara gofice Celjske, Katarine Kantakuzine Branković, a koje on kada postane monah Gerasim diktira inoku Dimitriju, za svog prijatelja iz detinjstva Hijacinta, arhivara dubrovačkog arhiva. Rukopisna ispovest ovog junaka predstavlja ujedno njegov životopis i svedočanstvo o prelomnim vremenima na našim prostorima pred konačni pad Vizantije i srpske despotovine pod otomansku vlast i o političkim igrama ugarskih kraljeva i naporima njihovih grofovskih namesnika da održe samostalnost i izbore se za jurisdikciju nad posedima u Slavoniji, Zagorju i Celju.«

»Privrženost« je dojmljiva priča o dvoru despota Đurđa Brankovića, odnosno o usudu njegove kćeri Katarine Kantakuzine koja se udala za grofa Ulrika II. Celjskog; to je ujedno i kronika jednog burnog (ne)vremena, stihije koja se ciklički na ovim prostorima ponavlja kao vječno vraćanje istog, čemu i sami danas, sada i ovdje svjedočimo. Opterećeni brojnim društvenim, političkim, povijesnim i inim kontroverzama u kojima se svatko, pa bio on i moćnik teško snalazi, Kekanovićevi se likovi pokušavaju snaći i prilagoditi kako znaju i umiju. Ispisujući kroniku beščašća i beznađa koju je maestralno uklopio u rasap svih vrijednosti epohe, jedino još što svijet i čovjeka može spasiti jest ljubav. Ona je sila koja nas pokreća u besmislu života, osmišljava obesmišljeno; ljubav čini čuda, pokreće planine, ona je toliko moćna da uvijek nadilazi i pobjeđuje svaku tragediju, nesreću i(li) katastrofu. Ljubav ima veliku iscjeliteljsku moć.

Upravo je ljubav između Katarine i sokolara Damjana, alias monaha Gerasima, okosnica romana; Kekanović o njoj govori kao o dubokoj posvećenosti drugoj osobi, privrženosti do kraja i bez ostatka, ona je tolika da iza sebe mora ostaviti trag, mora biti zapisana i sačuvana i stoga je inok Dimitrije i donosi dubrovačkom arhivaru Hinku, autorovom prijatelju iz mladosti, znajući da će on kroniku, povijest jedne ljubavi na najbolji način pohraniti, ali tako da ih ne zavodi u katalog Arhiva Republike, niti u Testament, bez obzira što je naslovljen na njegovo ime, već ga odnosi u franjevačku knjižnicu samostana Male braće, računajući kako tamo nikada nitko neće posegnuti za Uspomenama jednog sokolara kako ih je zaveo u protokol knjižnice. Svima će biti na dohvat, ostat će sačuvane za vječnost, a opet tako vješto skrivene da kod nikog neće izazivati pozornost ili želju da u njih zaviri. Prava ljubav drugo i ne traži do snagu vječnosti, omame skrivenošću i tajanstvom (ne)prolazne ljepote.

Vječna ljubav

Damjan/Gerasim se Dimitriju uoči njegova puta u Dubrovnik obraća riječima: »Ne znam kakva me to sila goni da povjerim pergamentu ono što nije ni za uši hilandarskog iskušenika, a ni za papir, ali ne mogu zaspati dok ne kažem i ono što su me sve ovo vrijeme pristojnost i obziri spriječavali da izgovorim. Vjerovao sam, kažem, da nikada neću progovoriti niti riječ o mojim mukama s onim časovima između polusna i sna, između zaspivanja i spavanja. Nema većih muka od tih… Samo mi jedno nije dalo da utonem u san: nebrojeno mi je puta, ometajući molitvu, kao da me bez prestanka probada strijela, prolazilo kroz glavu suvišno pitanje: Šta bi bilo sa mnom i Kantakuzinom da su carigradski bedemi odoljeli turskoj navali… Jer tada ne bi došlo do opsade Beograda…

I ne shvati ovo, Dimitrije, sada se tebi obraćam, kao prenemaganje i zakašnjelu kuknjavu jednog starca koga je njegova jedina ljubav pozvala da se s njim oprosti na samrti i čiju dušu, iako ona, kako se monahinje kunu, ne razaznaje više nikog i ništa oko sebe. Gospod uporno odbija da je uzme…već me proganja da iskažem i posljednju tajnu koja mi je dana…pa makar me On gurnuo u posljednji krug pakla…A, moj odgovor na Njegovo pitanje: da li bih ovako izmučen postovima tonuo u obeznanjenje i ovako blizu Njemu i Smrti, poželio Raj, njegovo krilo, ili bih radije još uvijek udisao lavande njenih halja, glasi svaki put isto: da naslonim glavu na njena koljena. A ti, Gospode, poslije radi sa mnom što te volja… Zato ne čekaj da se pojave sokolovi na nebu, već pomno motri na vrata konaka i čim te dozove igumanija, odmah me probudi da pohitam Njoj, u posljednji zagrljaj. I da joj odgovorim na ono njeno davno pitanje: postoji li između muškarca i žene vječna ljubav. Postoji, da.«

Slojevita vizija prošlosti

Damjan je s ocem još kao dječak došao iz Dubrovnika u Smederevo na dvor despota Brankovića, gdje je i sam postao sokolar, a ljubavni par sokola (Niko i Nika) o kojima brine (i koji ga prate kroz život) otjelotvorenje su ljubavne privrženosti koja se u ljudskom obličju (p)ostvaruje kroz odnos Damjana i Katarine. Kekanović ju je opisao kao ženu koja je imala snage oduprijeti se različitim, prije svega političkim utjecajima, obraniti i održati svoju samostalnost u celjskoj grofoviji kojom je upravljala bez muža i koja je zadržala tijesne veze s očevim dvorom. Nijanse kojima se iz vizure njezina sokolara, odanog sluge i nesuđenog ljubavnika, »njen lik vaja od nestašne, kapriciozne princeze, preko sticanja samosvesti o dužnosti udaje i vršenja državničke uloge, te tragičnosti majke koja ostaje bez deteta i nevoljene i ostavljene žene«…a koja usprkos svemu istrajava u svojoj privrženosti (i) dužnosti, Kekanović je sa zavidnim umijećem (iz)gradio i zapravo ovim je romanom podigao svojevrstan spomenik jednoj ljubavi, ljubavi kao takvoj uopće, kojoj ništa više i ne treba osim da postoji.

Obrazlažući odluku žirija, njegov predsjednik Predrag Petrović je naglasio: »Nagrađeni se roman izdvojio rafiniranim stilom, bogatom jezičkom građom, pažljivo izvedenim pripovedačkim postupkom u kojem se sustiče nekoliko glasova, gradeći na taj način raskošnu sliku poznog srednjeg veka na prelazu u renesansu…Poetička samosvest Kekanovićeve knjige oslanja se na iskustvo predanja i žitija i na inovativan način preispituje osetljive pozicije pamćenja i zaborava u individualnom i kolektivnom trajanju. Roman oblikuje slojevitu viziju prošlosti u kojoj se prepoznaju i obrisi savremenog Balkana na razmeđu Istoka i Zapada, rastrzanog, ali u isti mah i identitetski određenog i premreženog različitim vremenima i kulturama. Dok se u ravni istorijskih događaja povremeno ukazuje kao univerzalna hronika beščašća, dotle se na intimnom planu roman uspostavlja kao priča o ljubavi i odanosti u kojoj se izdvaja lik Kantakuzine Katarine Branković. Pripovedač Kekanovićevog romana osenčen skorim dolaskom smrti veruje da svet tek u priči postaje vredan da se u njemu živi, hoda i diše.«

Tko (više) ne vjeruje ili je izgubio povjerenje u čaroliju ljubavi, neka uzme Kekanovićev roman u ruke; onaj tko ne vjeruje u ljubav, ne može ni doživjeti čudo. Ili što bi vjerojatno dodao praški mag Franz Kafka: »Zvijezde se danju ne vide«.