Drugi zakon termodinamike, sukladno pojašnjenjima iz istoimenog romana Drage Glamuzine, glasi kako svaki uređeni sustav teži entropiji, ali je dovoljan i najmanji pomak da se sve raspadne. Na temelju toga Andrej, jedan od likova ovog romana, zaključuje – »Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose.« Upravo to, rasprava o ljudskim odnosima u središtu je pažnje ovog inteligentno osmišljenog romana koji čitatelju nudi, prije svega, puno motiva za razmišljanje i promišljanje o temama obrađenim u romanu. A njih je puno jer je Glamuzina radnju smjestio u okvire koji jednostavno pružaju bezbroj mogućnosti reagiranja na izneseno.

Druženje s Franzenom

Glavni je lik, ili ga je možda bolje nazvati polazni lik, Goran, zagrebački intelektualac u četrdeset i nekoj. Upoznajemo ga na prvim stranicama romana u trenutku kada gotovo pa kriomice odlazi u stan koji je donedavno dijelio s partnericom s kojom je iznova – ovog se puta čini i konačno – prekinuo.

Namjerno je došao u stan dok je ona na poslu i nakon dva-tri sata boravka uzima neke stvari, neke baca u smeće, ostavlja ključ na stoliću i odlazi na književno druženje koje su kod njegovog kolege Zorana priredili neki hrvatski književnici i izdavači u čast gostovanja čuvenog američkog pisca Jonathana Franzena u Hrvatskoj. S tog će se druženja Franzen ubrzo izgubiti u društvu mlade ljubiteljice književnosti, a ostatak ekipe će, potpomognut lijepim količinama alkohola i nešto manje drugih opijata, druženje nastaviti na taj način što će, potaknuti pričom koju im je ispričala jedna od nazočnih, nastaviti redati priče uz pravilo da su istinite i iz osobnog iskustva.

Storytelling festival

I tako je uspješno postavljen okvir koji Glamuzini, odnosno njegovim likovima, pruža šarolike mogućnosti koje oni, naravno, umješno i koriste, pa čitatelj svjedoči brojnim zanimljivim pričama čija raznolikost izvire već i iz činjenice da su svi okupljeni redom već zreli ljudi s puno životnog i književnog iskustva, pa znaju i odabrati i ispričati zanimljive epizode, bez obzira bile one stvarne (kako je zadano) ili izmišljene.

Taj mali storytelling festival, kako ga u jednom trenutku i naziva jedan od likova, najčešće je vezan za ljubavne, to jest odnose između muškaraca i žena ostvarene kroz, najčešće neuspješne, veze, ali uz ljubav nađe se tu i nekih drugih tema (umjetnost, književnost, ratni zločini, nasilje…), a ono što je svakoj od ispričanih štorija zajedničko je to da već pri pripovijedanju izaziva kod ostalih iz tog društva određene polemičke tonove, a to znači da nedvojbeno i slušatelja upućuje na to da promisli o rečenome te, možda, zauzme i svoj stav.

Naravno, takav okvir pruža pripovjedačima i mogućnosti plasiranja tipičnih self-help poruka, ali i niza drugih zanimljivih ideja poput one kako je u ljubavi svaki izbor pogrešan jer prije ili kasnije dolazi do zasićenja što je put u svađe i sukobe, ili pak stava o tome kako je suvremeno društvo lijevoliberalna opredijeljenost vratila u teški konzervativizam.

Povratak u stvarnost

U svakom slučaju, »Drugi zakon termodinamike« od čitatelja traži uključivanje i zauzimanje vlastitog stava, a to je već jedna viša razina književnosti. Da bi ta razina funkcionirala i bila za čitatelja dovoljno motivirajuća, pobrinuo se autor stvorivši uvjerljive i životne likove koje portretira jednostavnim i kratkim opisima, ali im stoga više pažnje posvećuje kroz priču kojom se predstavljaju čitateljima i sudionicima tog druženja.

Osmišljen kao »mala noćna pričaonica«, ovaj roman tako ne nudi nikakvu zamjetniju direktnu akciju sve do samog završetka kad, nakon odlaska s tog druženja, u ranim jutarnjim satima dvoje sudionika »pričaonice« nalete u tramvaju na stupidne nogometne navijače koji ih napadnu i prebiju. To mu, na kraju knjige, dođe kao svojevrsni povratak u surovu stvarnost, zbilju u kojoj ima jako malo intelektualnog promišljanja i zaključivanja. Onog, dakle, čega u ovoj knjizi pak ima sasvim dovoljno da privuče pažnju čitatelja.