Dopisujete li se s Dragom Glamuzinom, najsigurnije je da to činite noću. Vrijeme nakon ponoći za ovog je višestruko nagrađivanog književnika vrijeme kad je posvećen svom radu i pisanju. U tom razdoblju odgovara na mailove, ispisuje stranice novih romana, uređuje romane, zbirke pjesama… U tim noćnim satima nastala je i njegova zadnja knjiga »Noćni portir« u izdanju Buybooka u kojoj jednostavnom dnevničkom formom prepričava svoje dnevne doživljaje i preokupacije.

Priznaje kako je bio malo sumnjičav kad ga je pozvao urednik Semezedin Mehmedinović i predložio mu dnevničke zapise, jer dnevnik nikada nije ni pisao do tada, a i pitao se hoće li to biti zanimljivo širem čitateljstvu. Ipak knjiga je uspješno dočekala svjetlo dana, a trenutno putuje i predstavlja se pred domaćom i inozemnom publikom.

U razgovoru s autorom saznajemo kako ga je svijet književnosti i pisanje zaintrigiralo već u dječačkoj dobi. Danas osim što radi kao glavni urednik VBZ-a, iza sebe ima već nekoliko knjiga i zbirki poezije. Najpoznatija zbirka mu je »Mesari« za koju je dobio i nagradu »Vladimir Nazor« za knjigu godine i Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina. Višestruko nagrađivani i prevođen autor ujedno je i programski direktor riječkog književnog festivala Vrisak koji će se održati sljedećeg mjeseca.

Pjesma o mački

Dok sam se pripremala za ovaj razgovor, podosta sam pročitala o vama, no dojmljivije su mi bile i vaše fotografije gdje se penjete po liticama. Kad biste uspoređivali pisanje i penjanje po liticama, što biste okarakterizirali opasnijim?

– Opasnije je pisanje. Ono vas može odvesti na nevjerojatna mjesta, dovesti u gadne sukobe, može i zavesti ljude, teško je ovdje pobrojiti sve njegove implikacije, dok sam kad se penjem zavezan užetom i osiguran.

Pisati ste započeli kao tinejdžer, sjećate li se možda svojih prvih stihova, rečenice, osjećaja koji vas je odveo u tu kretnju?

– Sjećam se samo da sam prve pjesme zapisao u bilježnicu još u sedmom razredu osnovne škole, sjećam se i kako je izgledala ta bilježnica, te da je prva pjesma bila o mački, a što sam pritom mislio i s tim želio, nemam pojma. Kao što se ne sjećam ni što me je na to navelo, osim da sam često bio u školskoj knjižnici i puno čitao.

Upravo ste izdali svoje dnevničke zapise »Noćni portir«, a iza sebe imate nekoliko knjiga proze i poezije. Čemu više pripadate kao čitatelj, odnosno pisac: kratkoj formi poezije čija misao nastaje u hipu i gađa pisca i čitatelja ili prozi kojom pisac riječima crta po papiru koncentriran na jednu misao koju širi i plete kao paukovu mrežu s namjerom da oplete sebe, a onda i čitatelja?

– Ja sam zapravo stalno negdje između ta dva svijeta. Uvijek me je jako zanimala ta granica između poezije i proze i često sam je prelazio. Još kad sam pisao prvu zbirku pjesama »Mesari«, palo mi je na pamet da bi se njena priča moglo napisati i u prozi, pa sam to napravio u romanu »Tri« gdje su neke pjesme iz »Mesara« dobile cijela poglavlja. A poslije sam radio i obratno, pa sam neke prozne fragmente u sljedećim knjigama pretvarao u pjesme. Toga ima i u »Noćnom portiru«, jedan zapis iz njega je pretvoren u pjesmu koja je objavljena u knjizi »Crni zec«, a sam »Noćni portir« završava pjesmom.

Najveće tajne

Dok pišete, izmaknu li vam ponekad likovi kontroli?

– Obično imam nekakav plan pisanja i strukturu knjige kad počnem pisati, ali pisanje je otvoren proces i nije mi problem prihvatiti sve što se iznenada pojavi ili skrene u neki neočekivan prozni rukavac. Tako je i s likovima, ponekad se mijenjaju dok ih pišeš.

U »Noćnom portiru« iznosite svoj život, razmišljanja… Ipak, neki smatraju da pisanje u trećem licu najviše otkriva autora i njegove »tajne stranice«?

– Dnevnik svi čitaju kao nešto autobiografsko, vjerno životu, pa su pisci često sputani tim kad ga pišu. Puno je lakše svoje najveće tajne, ili one neugodnije životne situacije, uplesti u roman i pripisati ih nekom liku.

Dok stvarate likove i odnose među njima, pretpostavljam da tražite i odgovore na neka svoja intimna pitanja, bude li to uspješno?

– Ne mogu baš reći da u pisanju tražim odgovor na svoje intimne probleme, niti pisanje doživljavam kao nešto katarzično u tom smislu, ali ponekad se iznenadim rezultatima do kojih me dovede kopanje po psihi nekog lika.

Imate li, kao pisac, ponekad problem s ogoljavanjem pred čitateljima?

– Nemam.

Mislite li da je sve objašnjivo riječima?

– Teško, ali književnost je moćna i može prodrijeti tamo gdje nikakva egzaktna znanost ili filozofija ne mogu. Pogotovo poezija.

Preokupacija su vam ljubavne tematike i odnosi u ljubavi, koji je za vas najbolji ljubavni roman koji ste pročitali i zašto?

– »Aleksandrijski kvartet« Lawrencea Durrella. Sastoji se od četiri knjige, u svakoj je ista ljubavna priča ispričana iz perspektive drugog lika, i svaka potpuno preokrene sve ono što ste mislili o toj ljubavi.

U stvaranju ste imali i veliku proznu pauzu od trinaest godina, izmjenjuju li se razdoblja poezije i proze ili se one kod vas uspješno prate?

– To je zanimljivo, gotovo po pravilu kad završim proznu knjigu, počnem pisati poeziju. I obrnuto. I to je dosta čvrsto odijeljeno, dok radim na pjesničkoj knjizi, ne pišem prozu, dok pišem roman, vrlo rijetko napišem neku pjesmu.

Rukopis koji iznenadi

Urednik ste u VBZ-u pa kako se u vaše stvaralačke faze uklapa uređivanje tuđih tekstova, je li moguće pisati vlastiti roman dok čitate tuđi?

– Moguće je. Nekako sam uspio odvojiti ta dva svijeta, tako da sadržaji tuđih knjiga ili njihov stil ne interferiraju s onim što ja radim. Problem je samo što mi tuđi rukopisi na kojima radim svakodnevno, jer mi je to posao, uzmu puno vremena.

Je li teško donijeti odluku kod izbora djela koja ćete objaviti, a koja ćete odbiti?

– Ponekad. Najteže je kod onih rukopisa koji su solidni, dovoljno dobri da se objave, ali zapravo ne donose ništa novo ni bitno. Vidite da je autoru jako stalo, i da je puno na tome radio, a vi znate da je to samo još jedna prosječna knjiga, a izdavački plan vam je prepun i nekoga morate odbiti. Ponekad objavim takve knjige, ponekad ne.

Kakvom autoru dajete prednost, što presudi u odabiru?

– Onom koji me uspije iznenaditi.

Jeste li ikada imali pogrešnu procjenu pa je nešto što ste odbili kasnije postalo hit?

– Dugo mi je na stolu među hrpom rukopisa koji čekaju na čitanje bio rukopis Ive Balenovića »Metastaze«. Dok je došao na red, autor je već pronašao drugog izdavača, a knjiga je postala hit i po njoj je snimljen uspješan film.

U poplavi drugih medija i mogućnosti, brzom načinu života, koliko danas uopće ima čitateljske publike?

– Publika je različita, čitaju se različite stvari, ali ima je. Inače ne bi opstojale sve te izdavačke kuće, a posljednjih je godina pokrenuto i dosta novih, malih izdavačkih kuća.

Žilavost tiskane knjige

Što mislite o web-izdanjima, nije li to već sad sasvim skora budućnost?

– Pa o tome se priča već dvadeset godina, ali tiskana knjiga je žilava i još uvijek dominantna.

Kako kotira domaće izdavaštvo u odnosu na inozemno tržište?

– Generalno se više čitaju strani pisci, ali uvijek imamo nekoliko domaćih autora koji su u samom vrhu prodaje.

Hipotetsko pitanje: kad biste kao urednik birali između već objavljenih svjetskih književnih hitova, kojeg autora, odnosno djelo biste najradije odabrali?

– Nedavno smo pokrenuli biblioteku Nobelovci, gdje će uz neke neobjavljene naslove izaći i mnoga objavljena remek-djela. Jedno od prvih bit će Hemingwayjev roman »Zbogom oružje«.

Smatrate li da će zbog sve bržeg tempa života biti popularnije kraće forme?

– Ne. Pogledajte što se događa s filmovima i serijama. Serije s više sezona koje zahtijevaju veliki utrošak vremena zadnjih su godina potisnule film. Ljudi vole da ih priča proguta.

Kakav je današnji trend u izdavaštvu, odnosno općenito koji stil najbolje prolazi kod publike?

– Trendovi se mijenjaju, a zadnjih godina i kod nas i u svijetu najbolje prolazi književnost koja se bavi položajem žena u društvu, odnosno raskrinkavanjem različitih oblika njihove diskriminacije.

Što je za vas cilj pisanja?

– Dotaknuti i osvijetliti neka tamna, a važna mjesta naših života.

Moglo bi se zaključiti da živite najbolju verziju svog idealnog života ili…

– Svačiji život je zaguljen, ali recimo da sam ja zadovoljan svojim.

Muha

Sjeo sam uz prozor

uz šalicu vruće kave

i pokušao se prisjetiti cijelog sna

koji me maloprije probudio.

Uglavnom, pokušao sam parkirati

ali nisam imao gdje,

a red za podzemnu nervozno je vijugao ulicom.

Ako stanem u njega,

nikad neću stići tamo gdje me čekaju, pomislio sam

i onda naglo skrenuo prema stubama za pješake

koje se spuštaju duboko

u utrobu garaže.

Ali sa svakom etažom, stube su bile sve uže,

kao da se spuštam u lijevak,

i uskoro sam zaglavio.

Nisam više mogao skrenuti

u novi red stepenica,

a nije, bogami, bilo ni šanse

da se vratim natrag.

Izišao sam iz auta i očajan

gledao u krpicu neba

koja se nazirala iznad »lijevka«,

a onda sam vidio

da ispod stepenica,

podignuti u mrežama

vise automobili.

Kao da su ih zarobili neki divovski pauci.

Znači, bilo je i drugih

koji su ovako zaglavili, pomislim s olakšanjem.

Nemoguće ih je izvući, pa su ih ovako podigli,

da ne smetaju, pokušavam objasniti.

I onda, dok tako začuđen i preplašen

zvjeram pogledom

po automobilima u mrežama,

u oko mi se zaleti muha.

Odmah se sjetim

priče iz djetinjstva

koje se plašim cijeli život,

kad se mom stricu to dogodilo,

nakon nekoliko dana

oko mu je bilo puno ličinki,

upaljeno, crveno i zatvoreno,

i jedva su mu ga spasili.

Ali ja sam ih osjetio vrlo brzo

kako bubre ispod kapka.

Pogledam kroz prozor,

pa otvorim i zatvorim oko

nekoliko puta,

i nadam se da će nestati.

Ali još su tamo.

*pjesma kojom završava »Noćni portir«

Sin kao prvi čitatelj i kritičar

Izjavili ste kako je vaš sin prvi čitao »Noćnog portira«, zašto ste njega odabrali za svoju prvu publiku?

– Goran i sam piše, završio je komparativnu književnost kao i ja, puno razgovaramo pa je bilo nekako logično i da prvi čita ono što napišem. Uz to, uvijek je ciničan i jako kritičan, i zna da mi može sve reći.

Stonesi, Dostojevski, Krleža

U glazbenom svijetu postoji podjela na Stonese i Beatlese, a u književnom na Dostojevskog i Tolstoja, odnosno Krležu i Andrića, gdje biste se svrstali?

– Stonesi, Dostojevski, Krleža.

Pisce se obično zamišlja kao »knjiške buhe« ustoličene za svojim pisaćim stolom ili zavaljene u naslonjaču u polumraku svoje sobe, ali vi ste vrlo sportski aktivni, u čemu ste vještiji u penjanju po liticama ili u košarci?

– U košarci. Košarku igram cijeli život, a penjati sam se počeo tek u kasnim tridesetima.