Kako to obično biva u trenutnoj krajnje neizvjesnoj koroniziranoj svakodnevici, filmski festivali stalno mijenjaju termine i navlače akreditirane novinare i publiku za nos. Tako je udinski Far East Film Festival (FEFF) najprije prebacio klasični travanjski termin na onaj novi, od 26. lipnja do 4. srpnja.

No kad se i taj novi termin pokazao neizvedivim, festivalska direkcija ponudila je njegovu online varijantu, s pet filmova dnevno koji su trebali ići u redovitom programu u udinskom Teatro Nuovo Giovanni. No taj sistem gotovo se šovinistički strogo ulagivao talijanskim novinarima, jer je odabir filmova s oznakom »Available: Italy Only« bio puno atraktivniji i brojniji u odnosu na one koji su bili dostupni europskim novinarima i ostatku svijeta, iako su za njihov streaming platili identičnu kotizaciju.

Jer, istinski užitak njihova gledanja moguć je tek u kolektivnoj festivalskoj atmosferi, s neuništivom prezentericom Eleonorom Russo i njenim gostima obasjanim light showom, uz zvuke neizostavnih Wham. Tako smo zbog takve nimalo demokratske prakse ostali zakinuti za neke komade koji su puno obećavali, barem na papiru, poput novog Kim Young-hoona (šifra: »Beasts Clawing at Straws«) i Wilsona Yipa (šifra: »Ip Man 4: The Finale«), ali i ovogodišnjeg laureata Hongkonžanina Dereka Tsanga (šifra: »Better Days«) koji se pozabavio naizgled prežvakanom temom školskog bullyinga, te novog Hermana Yaua (šifra: »The White storm 2: Drug Lords«). No zato nam je u toj ograničenoj online verziji barem bila dostupna mini retrostpektiva iznimnog Japanca Watanabea Hirobumija, čiji crno-bijeli minimalizam odskače od standardnih FEFF žanrovskih pucačina, borilačkih komada i horora. Iako je taj iznimni sineast koji je s mlađim bratom Yujijem, inače autorom glazbe za sve njegove komade, osnovao vlastitu niskobudžetnu produkcijsku kuću Foolish Piggies Films, poznat kao veliki radoholičar.

Konstantni refren

Iz Watanabeove bogate filmografije, FEFF je odabrao autorova četiri seminalna komada, koji ne mogu biti više »anti«. Među njima je i možda najpolitičnija autorova lekcija iz cinema veritea (šifra: »Cry«) posve oslobođena od dijaloga, u kojoj on promatra svakodnevicu uzgajivača svinja (otud možda i oni »piggies« u nazivu autorove produkcijske kuće). Jer, njegovi filmovi doimaju se poput konstantnog neprekidnog refrena u nekoj vrsti nedodirljive narativne reiteracije, uranjajući u netaknute japanske provincijske krajolike u koje nijedna autorska noga još nije kročila. U »Party’ Round the Globe« autor portretira grlatog frajera koji u društvu šutljivog prijatelja Honde putuje u Tokio na koncert Paula McCartneyja. Iako je to koncertno putovanje koje igra na genijalne vremenske skokove, tek preludij odlasku na bakin stoti rođendan. Kao da promatramo neku japansku verziju Jarmuscha i Kaurismakija zajedno.

I dok se poluautobiografski »Life Finds a Way« može promatrati kao autorov osobni »Osam i pol«, njegov najnoviji film »I’m Really Good« fokusiran je na dosad neistražene dječje likove, blizak dječjim narativima Hirokazua Kore-ede (šifra: »Nitko ne zna«, »I Wish«). No dok u potonjeg dječji likovi služe tek kao okvir za punokrvnu obiteljsku dramu s naglašenim socijalnim elementima, Watanabe je strogo fokusiran na njihovu dječju svakodnevicu praktički ispražnjenu od odraslih, garniranu dostatnom dozom humornih pasaža i improvizacija bliskih direktnom filmu (sve dječje portrete glume amateri, čija filmska imena odgovaraju njihovim stvarnim imenima).

Političke reference

Poput autorova »Poolside Mana« prikazanog u sklopu jednog od ranijih izdanja FEFF-a, čijeg usamljenog bazenskog spasitelja opsesivno proganjaju vijesti s bliskoistočnih ratišta, tako i u Watanabeovu najnovijem filmu odlazak male Riko u školu biva garniran saslušavanjem japanskog premijera koje dopire izvan kadra, vezanim za kolaps japanskog mirovinskog sistema. Jedini spas krije se u hodanju. Hodati i samo hodati, u smjeru humanosti. Jer, čitav Watanabeov opus jedan je kontinuirani minimalistički »camino«. Čak i kad se hodanje njegovih junaka svodi na povratak tom istom njihovom rutom. Jer, »camino« je jedina njihova terapija. Onaj spasonosni lijek koji nam je toliko potreban da bismo opstali, u malim i velikim dozama.

Zato hodanje ne čini Watanabeove junake zdravijima, već im pomaže da postanu bolji ljudi. U vječnim audio distorzijama, igri prirodnih zvukova, nesavršenim kromatizmima i nipošto manirističkim i forsiranim kadrovima, posve slobodnim i neovisnim. Jer, hodanje je jedino istinsko putovanje. Hodati znači za Watanabeove junake biti u vječnom pokretu. Jer, Watanabe hoda i puno priča, ali nije imun na duge tišine. U njegovu životu kao da se ništa ne mijenja. Ni radiostanice, ni TV kanali na kojima se izmjenjuju vijesti o političkoj, društvenoj i ekonomskoj krizi. Ostaje tek Watanabeova neinvazivna kamera koja promatra autorovu malu heroinu kako hoda prema školi, okružena rižinim poljima.