O poeziji, kao i o Nešićevim proznim tekstovima, posebice esejima, već sam na stranicama Mediterana pisao i ranije, a to činim ponovo, jer svojom novom knjigom jednostavnog naslova »Strune« (kako sam autor ironično kazuje: asocijacija nisu bile guslarske, već kozmičke strune koje u duhu velikana svjetske znanosti Milutina Milankovića govore o podrijetlu nastanka svemira), u izdanju Centra za srpske studije iz Banjaluke (2022.), iznova je potvrdio sav svoj jedinstveni, raskošni pjesnički talent ispisujući stihove koji plijene izričajem, rimom, melodioznošću, odabirom motiva, dubinom sadržaja i traženjem smisla našeg bivanja, ali i stremljenjima visokim duhovnim i misaonim dosezima koji naš život, usprkos svim tegobama i egzistencijalnim gorčinama čine podnošljivim, a u rijetkim trenucima sreće čak i radosnim.

Upravo na tom fonu, u tom rasponu »dunavskih dubina (Dunav je ishodište, lajtmotiv njegova pjevanja, pisanja uopće) i kozmičkih visina«, Nešić pokušava dohvatiti i otkriti ljepotu koja nas okružuje, a da toga često nismo ni svijesni, uvijek tražeći oslonac i snagu u sadržajima moralnih/kršćanskih vrijednosti bez kojih ništa čemu žudimo, o čemu sanjamo, što želimo (p)ostvariti nema smisla.

Originalnost djela

Đorđa Nešića (rođen u Bijelom Brdu, kod Osijeka, 1957.) teško je »klasificirati«, strpati u nekakvu »jednoobraznu književnu ladicu«, ne samo zbog etničke pripadnosti i mjesta gdje živi i stvara, već još i više u pogledu njegova (ne)pripadanja određenoj »školi« poetičkog stvaralaštva, koje, ma koliko se to u prvu ruku čini samorazumljivim i jasnim, zapravo izmiče svakom, uobičajnom, stereotipnom »rangiranju«. Iako bi se stilom, pjevanjem, narativom, tradicijom, rukopisom… mogao svrstati u različite književne pokrete i pravce, ili usporediti s nizom značajnih literarnih velikana (osobno uvijek me asocira, a da mi je to teško objasniti na Miloša Crnjanskog), upravo tu i dolazimo do prvih, (ne)određenih poteškoća, jer ništa što je u vezi s ovim pjesnikom nije jednodimezionalno; sve što bi rekli, ili mogli reći o njemu i njegovom stvaralaštvu ima poput mitskog Janusa, najmanje dva lica; naravno ne u pejorativnom, nekakvom pogrdnom smislu, već upravo suprotno: ta se multidimenzionalnost u pjesničkom izričaju još dalje širi i račva stvarajući svjetove koji ne postoje nigdje, već samo i jedino u Nešićevim pjesmama, što je očevidan dokaz snage i originalnosti njegova djela.

Nema sumnje, Đorđe Nešić pripada srpskom pjesništvu, ali istodobno moramo znati da je rođen u Hrvatskoj, tu je, u Osijeku, stekao srednjoškolsko obrazovanje, po svršetku studija u Beogradu (Filološki fakultet, grupa jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik), vratio se kući, jedno vrijeme radio kao gimnazijski profesor, zatim je došao rat, potom povratak, reintegracija hrvatskog Podunavlja u sastav Republike Hrvatske i danas on radi kao viši stručni suradnik za društvene djelatnosti u općini Erdut, a od 1999. godine volonterski obavlja i dužnost upravnika u KNC (Kulturno-naučni centar) »Milutin Milanković« u Dalju i sve to čini da ga s pravom možemo (na)zvati, ne samo srpskim pjesnikom rođenim u RH, već i hrvatskim pjesnikom srpskih korijena, srpskog etinčkog podrijetla. Ne radi se tu ni o kakvom nacionalno neprimjerenom (pre)otimanju ili premještanju jednog pjesnika i njegova djela, iz jednog u drugi etnički korpus, već jednostavno o respektiranju svega što ga čini čovjekom u punom smislu te riječi, a što se neminovno potom odražava i na njegovo stvaralačko umjeće u »totalitetu«.

Naravno, prije svega je važno i relevantno Nešićevo »osjećanje pripadnosti«, a ono je nedvojbeno, ali za čitatelja to nije presudno: iščitavajući njegova pjesnička i prozna ostvarenja upoznajemo čudesno lijep i poseban svijet Podunavlja, njegovih ljudi koji su životom na granici, s obje strane granice, podjednako i Srbi i Hrvati, da ne spominjemo Mađare i ono još nešto malo preostalih Nijemaca, po vokaciji bili, morali biti i nacionalno i kozmopolitski opredijeljeni, jer tome ih je (po)učio graničarski topos i etos kao jedino mogućem načinu preživljavanja; to je bio iznuđeni modus vivendi, koji je vremenom, bez obzira na vjerske, tradicijske, kulturološke i nacionalne različitosti, (p)ostao dominanta njihova bića i duhovnosti, ni rat(ovi) to nije pomutio, iako je naravno uvijek bilo onih, s obiju strana, preciznije rečeno sa svih strana, koji su to strasno pokušavali poremetiti.

A, moćni Nešićev pjesnički glas je upravo glas tog snošljivog, kulturom bogatog svijeta; nije se dao ukloniti, niti pokoriti pred predrasudama i ksenofobičnim ispadima, »ni naših, niti njihovih«, jer pripada svijetu uljuđenog građanstva koje u razlikama ne vidi nikakve probleme; dapače, smatra da su one najveće bogatsvo jedne zajednice, dokaz da je vitalna, živa i uređena po mjeri Čovjeka.

Prije svega pjesnik

Nešić je književnik, prije svega pjesnik, Bogom danog talenta i inspiracije koji ima tu (ne)sreću da živi jednom nogom u Hrvatskoj, drugom u Srbiji, sredinama toliko različitim, a opet tako bliskim, u svakom pogledu upućenim jedne na drugu i baštini ono najbolje s obiju strana granice, koja nije samo simbol razdvajanja, već i susreta i suradnje. A, to mu daje jednu specifičnu slobodu »gledanja« na stvari, život i ljude oko sebe, koju mnogi drugi pisci, pa i oni od formata nemaju, ili barem ne na takav način. Odlazeći na studij u Beograd, sa sobom je ponio, uz porodično i znanje i obrazovanje stečeno u hrvatskom obrazovnom sustavu, da bi ga tijekom daljnjeg školovanja bitno (pro)širio i nadopunjavao i tako se duhovno profilirao krećući se stazama bitno drukčijim od uobičajnih, pa je samim time i njegovo poetsko i uopće stvaralačko iskustvo i nadahnuće specifično, drukčije.

Nešić je od 1985. godine, kada je ušao u svijet literature, do danas objavio 11 zbirki pjesama i još nekoliko knjiga proze i eseja za koje je primio niz značajnih nagrada i priznanja u Srbiji, kao i u Hrvatskoj; dakle iako, kako je to u instruktivnom pogovoru zapisao Miroslav Aleksić, »spada u sam vrh srpskog pesništva«, uspoređujući ga s Brankom Radičevićem, Brankom Miljkovićem, Miroslavom Tešićem ili Đorđem Sladojem, on je, iako »nastavljač tradicije stražilovskog pjesništva« usprkos svemu tome, ostao nekako na margini, široj javnosti, posebice u Hrvatskoj nepoznat, ali to kao da mu odgovara, budući se oslobođen pritisaka bilo koje vrste (mediji, književne mode i trendovi, politizirane književne, a zapravo tribine nacionalističkog egzibicionizma…) posvema može posvetiti pisanju. Nema ga u žiži društvenih, javnih zbivanja, u mainstreamu srpske, još i manje hrvatske kulturne scene i s tom ulogom marginalca se saživio, prihvatio kao nešto, ne samo normalno, čak što više poželjno.

Na margini

Srbin u Hrvatskoj, Prečanin u Srbiji, ta mu (o)pozicija daje potrebnu snagu da odoli svakom svojatanju, s bilo koje strane i da ostane svoj, samosvojan, distanciran, jer kako je to zapisao u jednoj od svojih ranijih pjesama: »Uvijek je biti bolje među progonjenima, nego među progoniteljima.« To »držanje po strani, na margini«, u početku možda neželjeno, iznuđeno, ta (za)danost koja navodi na stalne sumnje i preispitivanja, danas su neka vrsta blagodarne »zaštitne povelje« (Boris Pasternak) njegova književnog pisma i jezika s kojom se i u kojoj se bolje osjeća. Anonimnost oslobađa i jezik i misli; činjenica »da nije stalno među nama«, iako je to naravno zabluda, jer njegova pjesnička riječ živi svuda gdje se nalaze njegove knjige, dobro mu dođe kao neka vrsta »samoobrambenog mehanizma«, oaza slobode, osame, tako neophodne da bi (auto)kritički promotrio svijet i o njemu suvislo (pro)govorilo.

U svojoj poeziji Nešić iskazuje istančani osjećaj, »sluh« za mjeru, harmoniju, a to se vidi po odabiru motiva koji ga dotiču i potiču na promišljanja svijeta u sebi i izvan sebe; u njegovim stihovima postoji savršeni sklad stražilovske provenijencije, a upravo te gospodstvene »tanane pjesničke niti« prisutne su u obradi čak i onih najsuptilnijih znanstveno-filozofskih tema kojima obiluju njegove »Strune«, posebice stihovi posvećeni Milutinu Milankoviću, velikanu novodobne znanosti; matematičaru, astronomu, (geo)fizičaru, klimatologu, sveučilišnom profesoru, akademiku, doktoru tehničkih znanosti s izraženim darom za književnost, s čijim je djelom autor ove zbirke više nego dobro upoznat i koje ga fascinira, čak možda i više od samog, u svakom pogledu zanimljivog životopisa slavnog »naučnika« koji je svojim sveukupnim djelo(vanje)m nesumnjivo (po)svjedočio uzvišenost kantovskog načela o »zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama«. Naime, nakon njemačke okupacije Jugoslavije, u kolovozu 1941. godine bio je jedan od rijetkih profesora Beogradskog univerziteta koji je odbio potpisati »Apel srpskom narodu« u kojem se tražila kolaboracija s kvislinškim vlastima; Milanković se povukao iz javnog života, sve do oslobođenja Beograda 1944.

Pjesma posvećena Tesli

Najnovija Nešićeva zbirka »Strune« bez ikakve sumnje vrhunac je njegovog dosadašnjeg stvaralaštva; to je izvan svake dvojbe knjiga koja će obilježiti suvremeno srpsko pjesništvo, a istodobno svojom uronjenošću u panonsku, podunavsku sliku svijeta, motive i ljude ovog »Bogom danog, čudesno lijepog međuprostora u zemaljskom raju«, s obiju strana veličanstvenog/mitskog Dunava, jasno signalizira, kako je i kao čovjek i kao pjesnik podjednako odan i svom rodu i svojoj domovini, da parafraziram riječi Nikole Tesle, iako ih nikada nigdje nije stvarno izgovorio, ali postali su simbolom srpsko-hrvatskog zajedništva tako nam nasušno potrebnog nakon svega zla što se zbi(va)lo, ne samo u ovom posljednjem ratu. Stoga, ne čudi da se među pjesmama posvećenim velikanima srpskog duha, u prvom ciklusu (»Preslikavanja«) ove zbirke našla i ona posvećena upravo genijalnom izumitelju Nikoli Tesli, a njemu uz bok, stoje i stihovi posvećeni čuvenom matematičaru Miki Petroviću Alasu, književnicima Savi Mrkalju, Zmaju Jovi Jovanoviću, Jakovu Ignjatoviću, Lazi Kostiću, Milanu Kašaninu, Vladislavu Petkoviću Disu i drugima, ali u pozadini svega, svih šest ciklusa »Struna«, nadvio se lik Milutina Milankovića, kojem je samorazumljivo dodijeljeno počasno mjesto na samom početku zbirke.

Nešiću je Milanković trajna pjesnička inspiracija, ali i osoba kojoj je u profesionalnom smislu posvetio dobar dio svoga života; kao upravnik KNC »M. Milanković« u Dalju, koji se nalazi u obnovljenoj obiteljskoj kući velikog znanstvenika, organizirao je niz manifestacija u njegovu čast, a posebice se ističu tzv. Milankovićevi susreti, u kojima se, uz brojne prateće tribine, predavanja i praktikume popularizira misao ovog diva naše civilizacije kojeg u svijetu svrstavaju u sto uopće najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća.

Budući da »Strune« bitno korespondiraju Milankovićevim likom, neophodno je podsjetiti na neke činjenice, koje olakšavaju poniranje u Nešićevu poetiku. Milutin Milanković se rodio u Dalju 1879. godine, realnu gimnaziju je pohađao i maturirao u Osijeku (pohađali su je i naši nobelovci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog), a na poticaj svog profesora matematike Vladimira Verićaka, upisao je studij tehničkih znanosti i građevinarstva u Beču, gdje je na tamošnjem sveučilištu i doktorirao. Značajan je za svjetsku znanost po najmanje dva kategorijalna doprinosa; prvi je elaborirao u svojoj kapitalnoj studiji »Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba«, na kojoj je radio 30-ak godina i u kojoj je sistematizirao univerzalne zakone pomoću kojih je moguće objasniti ciklične klimatske promjene, a drugi se odnosi na teorijsko objašnjenje Zemljinih dugotrajnih klimatskih promjena uzrokovanih astronomskim promjenama njezinog položaja u odnosu na Sunce, danas poznati kao Milankovićevi ciklusi.

Ovime su objašnjeni fenomeni pojave ledenih doba tijekom geološke prošlosti Zemlje, kao i buduće, nadolazeće promjene u Zemljinoj klimi koje se mogu očekivati. U geofizici, Milanković se smatra koautorom teorije tektonskih ploča; smatrao je da kontinenti »plove« na fluidnoj podlozi, bavio se brzinom svjetlosti i tvrdio je kako u kozmičkim prostranstvima ne može biti konstantna, a upravo se danas sve više naglašava pojam varijabilne brzine svjetlosti; 1923. godine predložio je reformu julijanskog kalendara što je Srpska pravoslavna crkva u načelu i prihvatila. Na popularan način je u knjizi »Kroz vasionu i vekove« pisao o tajnama svemira i zagonetkama znanosti i velikanima naše civilizacije koji su ih pokuša(va)li razriješiti, a za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je odbio surađivati s okupacijskim vlastima, napisao je s istančanim literarnim stilom obimnu, nadasve bogatu i zanimljivu autobiografiju »Uspomene, doživljaji i saznanja«, koju je objavio godinu dana prije no što će umrijeti (prosinac, 1958.), a po vlastitoj želji pokopan je u obiteljskoj grobnici u rodnom Dalju, na mjesnom pravoslavnom groblju.

Nebeska mehanika

Ovaj kroki ekskurs o životu i djelu Milutina Milankovića, kojeg nažalost, iako je rođen u Hrvatskoj i tu se dijelom i školovao, naša šira javnost gotovo da i ne zna, bio je neophodan, kako bi mogli pojmiti sadržaj »Struna«, »nebesku mehaniku« Nešićeve poezije, koju, slobodno mogu reći maestralno prezentira antologijska pjema »Jezik je u vaseljeni«, po kojoj je naslovljen i cijeli drugi ciklus pjevanja u ovoj knjizi. Nakon danas gotovo kultne pjesme i stiha (iz ranije objavljene knjige) »Prozor kroz koji Dunav teče«, vrijedi ponoviti i one zapisane o vaseljeni (svemiru/kozmosu) i jeziku, kao »kući bitka i domu poezije«: »Jezik je kosmos,/svevremen, beskonačan./On pamti šta smo, ko smo/i račun ima tačan/za prostor, za vreme./U potomku i pretku/on čuva prvo seme-/reč onu na početku./Onom što tek će biti/u jeziku je vreža./To su te zlatne niti,/od njih se plete mreža/ rečima naseljena./jezik je vaseljena«.

Miroslav Aleksić je sukus Nešićeve poezije efektno i precizno sažeo riječima: »U knjizi naslovljenoj ‘Strune’ pesnik dolazi do poezije smirenja, promišljanja istorije i prirodnih zakona, naučnih istina koje se pretvaraju u pesničke slike. Na izvanredan način ukršteno je nekoliko idejnih i motivskih planova od Milankovićeve životne priče, preko istorije srpske književnosti i pedama kosmičkih visina u kojima se stapaju zakoni fizike i poezije, do pada u savremeni svet sa svim njegovim posrnućima, da bi se opet u poslednjem ciklusu krenulo uvis…traženju smisla postojanja«.

Refleksivna poezija

Treći ciklus »Struna« naslovljen je »Plovi plovče« po jednom citatu iz knjige Milorada Panića Surepe »Kad su živi zavideli mrtvima« i tu se jasno raspoznaje Nešićeva fasciniranost prirodnim elementima, prije svega vodom, rijekama Dravom i Dunavom, međuprostoru u kojem je odrastao, gdje se duhovno formirao. Tko nikada nije dočekao svitanje na »velikoj reci«, u beskraju ravnice, u kojoj »pogled puca u nedogled«, taj neće, niti ikada može doživjeti čudesne slike i zavodljivu glazbu vode »Lijepog plavog Dunava«, »Dunava koji kroz prozor teče«; to međuvrijeme rađanja zore i njezina presvlačenja u dan, to čudo rađanja svijeta koje se zbiva svakog jutra i koji nam Zemlja signalizira da ne zaboravimo (s)misao postojanja i ljudskog poslanja, a mi to u svojoj samodopadnoj gordosti bez ikakvog pokrića, ustrajno, nepodnošljivom lakoćom zaboravljamo, nesvjesni koliko nam je život kratak i prolazan, nezahvalni za darove koje nam je dao/poklonio. Svemu površno prilazimo, umišljajući da smo gospodari svijeta i ne želimo čuti što nam »skromni velikan, neimar i znalac prirode i prirodnih zakona« Milanković poručuje: samo smo prolazni gosti ove veličanstvene planete; sluge, a ne gospodari, svaki nam je trenutak važan, ne trošimo vrijeme uzalud, jer ono što prođe, prolazi zauvijek. Nepovratno. I nema tu, u pjesmama Nešića nikakve patetike; sentimentalizma s mjerom da, ali neka, to im daje šarm, dozu nostalgičnih čari i s neodoljivom privlačnošću čini ih još »pjevnijim i privlačnijim«. A, sveprisutna, tiha, prigušena, gotovo nevidljiva ironija, premrežena blagim sarkazmom, pa povremeno i suptilnim cinizmom daje Nešićevim stihovima slobodu leta koja prkosi zakonima prirode.

Tako Nešićeva refleksivna poezija postiže savršeni sklad melodije, ritma i značenja, što neprestano i ustrajno naglašava pisac sjajnog pogovora Miroslav Aleksić. Posljednja tri ciklusa (»Margina«, »Inventura straha« i »Kako se uvis stremi«) zbirke upućuju na organsku povezanost čovjeka s prirodom, ukazuju na iskušenja naše civilizacije koja se uslijed ignoriranja i(li) nepoštivanja zakona prirode pred našim očima nepovratno i nepopravljivo urušava, a klimatske promjene o kojima je tako superiorno i suvereno pisao Milanković vode nas u propast. Naš se svijet topi, nestaje, a mi se kao na Titaniku, bezbrižno zabavljamo i(li) ratujemo; u svakom slučaju omamljeni »blagodatima potrošačkog društva« ne reagiramo. Vlastitom krivnjom sve se više udaljavamo od istine, a samo nam ona može pomoći i stoga, upućuje nas Nešić da ne tražimo spas u nemogućem i neizrecivom, već u onome što su velikani duha, poput Milankovića, snagom svoga genija u tim prostranstvima nemogućeg i neizrecivog osvijestili kao put spasenja, a to je uvažavanje dostojanstva prirode, prilagođavanje našeg života, životu kozmičkih struna.