Bukovčev je život dikensovska priča, epski potencijal dostojan Vasarijevih Vita. Od malog zatočenika iz Hearts Islanda, kadeta »Osmog dubrovačkog« jedrenjaka, dekoratera vagona iz Callaa, poslužitelja u kavani blizu pošte u San Franciscu, do jeune homme a’la mode s vlastitim atelijerom na pariškom Montmartru, umjetničkom Parnasu modernog slikarstva«, piše tako Petra Vugrinec u uvodniku kataloga nove izložbe Galerije Klovićevi dvori – »Korijeni i krila – Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893. – 1903.«. I doista, kada smo posjetili ovu izložbu koja vrvi od života i pruža nam mogućnost one iskonske konzumacije visoke umjetnosti, shvatili smo i naziv koji se ne odnosi samo na sadržajni opis dijela opusa našeg najvećeg slikara Vlahe Bukovca, već i na nas – posjetitelje.

Uhvatili smo se čvrsto našeg »korijenja«, oćutivši ponos što je ovakva veličina stvarala u sklopu naše nacionalne kulture, a s druge je strane naša duša dobila i »krila«, poletjevši u one visine u koje nas isključivo volšebno umjetničko iskustvo može odvesti. Za izložbu je ustupljeno mnogo djela, a pripreme su, kaže autorica Vugrinec, bile zgusnute između otvaranja »Ars et Virtus, Hrvatska – Mađarska: 800 godina zajedničke kulturne baštine« u Nacionalnom muzeju u Budimpešti početkom prosinca 2021. i Bukovca početkom veljače 2022.

Antologijska djela

»Malo nam se, zbog mijenjanja termina uslijed pandemije COVID-19, zgužvao raspored i to nepredviđeno. Naime, program Galerije Klovićevi dvori planira se nekoliko godina unaprijed, tako da za pripremu Bukovčeve izložbe i nije bilo onoliko vremena koliko smo priželjkivali«, tvrdi Vugrinec i dodaje kako se izložba, srećom, temelji na višegodišnjem sustavnom istraživanju suatorice Lucije Vuković i Vugrinec osobno, kao i koautora Dragana Damjanovića, Iskre Iveljić, Irene Kraševac te Petra Petrovića.
»Uz nešto dodatnih napora, bez obzira na sve nepovoljne uvjete, i uz veliku pomoć kustosice izložbe Ive Sudec Andreis, ipak realizirasmo izložbu kako smo i planirali – na sveobuhvatan način s puno novih doprinosa«. Na pitanje je li bilo teško odlučiti se što izložiti, Vugrinec odgovara da nije, jer takvih djela nema – u Bukovčevu opusu nema »neizložljivih« djela, osim ako se ne radi o djelu koje je u lošem stanju i nije za izlaganje zbog konzervatorskih razloga.

Bukovčev opus nastao u Zagrebu, Cavtatu i Beču sublimira sve specifičnosti hrvatske moderne u odnosu na europsku. On je aktualan, tehnički virtuozan, naslanja se na zapadnoeuropsku tradiciju, a opet iz nje se izdvaja svojim autohtonim karakteristikama – odraz je neke arkadijske idile kojom su ovi prostori tada zračili, nevini u svojoj nerazvijenosti, ali ne i provincijalni, već sasvim autentični, kazuje Vugrinec, dodajući kako joj je teško iz zagrebačkog, cavtatskog i bečkog perioda izdvojiti neko određeno djelo, no ipak spominje portrete Vranyczanyjevih i Pongračevih kao prekretnicu u Bukovčevoj portretici, portrete bračnog para Miletić kao antologijska djela hrvatskog slikarstva uopće, plenerističke bravure cavtatskih portreta Papijevih, Račića, Bravačića, zatim Bukovčeve aktove: Magdalenu, Klytiju i nekolicinu aktova iz Bukovčevih zagrebačkih atelijera ili slikanih u pleneru, jer riječ je o djelima koja stoje na samom početku puteva hrvatske umjetnosti. Vugrinec tu još dodaje i »Autoportret« iz 1897. i »Moje gnijezdo« iz 1897., ali – ne zna koju bi apostrofirala jer je »sve to lijepo i sve je važno!«

Hrvatski Klimt

Povod izložbi je i stogodišnjica Bukovčeve smrti, a pored ove izuzetne izložbe, Galerija Klovićevi dvori, u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti, u svibnju organizira i Međunarodni stručno-znanstveni skup o životu i radu ovog značajnog slikara.

»Ponosna sam što ćemo, tijekom izložbe, promovirati i dokumentarni film u režiji Željka Rogošića i Ines Pletikos (produkcija Wolfgang & Dolly) »Zagrebački dani Vlaha Bukovca«, projekt na kojem sam stručna suradnica i koji je sniman na autentičnim lokacijama. Voljela bih, također, i kada bismo na Bukovčevu kuću na Tomislavovom trgu postavili barem spomen-ploču, kako bismo obilježili godišnjicu na taj minimalan način te kako bismo stvorili svojevrsnu trajnu markaciju Bukovčeva boravka u Zagrebu. On bi mogao, poput Gustava Klimta u Beču, postati svojevrstan zaštiti znak Zagreba, grada koji je razdoblje oko 1900. trajno urbanistički i estetski odredilo«, naglašava Vugrinec, tvrdeći kako je Bukovac »hrvatski Klimt – vođa naše secesije«.

Pored Bukovčeve obljetnice, ove godine četiri desetljeća postojanja slave i Klovićevi dvori. Podsjetnika radi, ovo je druga od ukupno tri izložbe iz ciklusa o vođi naše secesije koje kronološki prate slikarov iznimno bogat umjetnički put. Prva je izložba tematski bila vezana za razdoblje napose nakon Bukovčeva školovanja te pariškim razdobljem, a sljedeća bi se trebala baviti praškim periodom i ta će izložba ugledati svjetlo dana, kazuje Vugrinec, kroz dvije do tri godine.

Koncepcija izložbe

Osim izvanrednih umjetničkih ostvarenja, valja pohvaliti i koncepciju same izložbe koja je pametna, topla, nježna, sugestivna i nadasve informativna jer nam ne daje uvid samo u slikarsko umijeće Vlaha Bukovca, već i u kontekst vremena u kojemu je stvarao, vadeći iz povijesnog zaborava neke događaje, odnose i osobe koje su, u tom prijelaznom periodu iz 19. u 20. stoljeće, igrale važne uloge na političkoj, društvenoj i umjetničkoj sceni Hrvatske. Da ne govorim o tome da se katalog izložbe čita poput dobroga štiva. Izložba je otvorena do 22. svibnja 2022., svakim danom osim ponedjeljka od 11 do 19 sati.

U Klovićeve dvore ušli smo melankolični i potreseni događajima koji pogađaju Europu i svijet. Među slikama Vlahe Bukovca, u toj galeriji koja je, baš kao i slikarova umjetnost, simbol neke, iz ove perspektive, druge Europe, osjećali smo se sigurno i dio te sigurnosti ponijesmo sa sobom u svitanje svijeta kakav dosad još nismo upoznali. Bukovčev »Ikarov pad« uvjerava nas, unatoč svemu, na let, istovremeno nas upozoravajući kako nam nedostaje vizionara i sanjara – jer »što bi čovjek bio bez tih velikih sanjara? Dan bez noći i život bez sna«, piše Matoš egzaltirano šaljući poziv: »Sanjajmo, dakle!«