Pandemija koronavirusa potaknula je, između ostalog, književnike na stvaranje djela distopijske tematike, odnosno radnje u kojoj se opisuju izmišljena zbivanja u isto tako izmišljenoj i to ne tako dalekoj budućnosti u kojoj je ljudska civilizacija gotovo potpuno uništena, a rijetki preostali pojedinci nastoje preživjeti pod svaku cijenu.

Na svjetskoj razini u takve knjige – već prevedene na hrvatski – svakako spada pažnje vrijedan roman »Anna« talijanskog književnika Niccola Ammanitija, odnosno roman »Kraj« švedskog pisca Matsa Strandberga.

No, ne obrađuju tu tematiku samo strani pisci. Krajem prošle godine i u Hrvatskoj su se pojavile dvije takve knjige, romani »O zlatu, ljudima i psima« Josipa Mlakića te »Repriza« Ludwiga Bauera.

Polazišta spomenutih autora raznolika su i svjedoče o njihovoj originalnosti. Tako je Ammanitijeva »Anna« priča o opakom virusu koji ubija gotovo sve čim prestaju biti djeca, Strandbergov »Kraj« govori o ogromnom meteoru koji Zemlji i čovječanstvu donosi smrt, a Mlakićev roman odvija se u okvirima Bosne uništene i poharane brojnim vjerskim i nacionalnim ratovima.

Ekološka katastrofa

I dok su spomenuta trojica radnju svojih romana smjestila na područje iz kojeg i sami dolaze (Italija, Švedska, Bosna), Bauer je u svom distopijskom avanturističkom romanu izbjegao geografske, pa i vremenske odrednice, iako je jasno da se opisana zbivanja odvijaju u bliskoj budućnosti te, sudeći po nekim imenima, na prostorima bliskim ovom našem dijelu Europe.

Okviri priče koje Bauer postavlja određeni su iznimno opasnom i sveprisutnom ekološkom katastrofom do koje dolazi zbog brojnih opasnih (nuklearnih) ratova, koji uzrokuju dramatične klimatske promjene zbog kojih su donji dijelovi Zemlje prepuni otrovnih plinova pa preostali dio čovječanstva živjeti može samo u planinama, ali ne baš u svakom njihovom dijelu jer je sloj oblaka iznad njih također otrovan.

Dakle, ljudi su prisiljeni živjeti na jednom uskom pojasu pogodnom za život, a njihov način života jednostavno mora biti potpuno istovjetan onakvom kakvim su u prazoru čovječanstva živjeli pripadnici ljudskog plemena.

Jer, apsolutno sve je uništeno, nema struje ni bilo kakve druge energije i ljudi opet, žele li preživjeti, moraju postati lovci i ratari.

Bauer pričom prati skupinu od petnaestak ljudi koji su u trenutku Katastrofe (to je naziv za kataklizmu koja je zadesila svijet) imali tu sreću da su se zatekli u jednom vrhunskom sanatoriju u kojem su, budući da su ih već počele mučiti muke s posljedicama radijacije, prošli uspješan tretman jačanja otpornosti ljudskog organizma na radijaciju.

To ih već u tom trenutku čini posebnim i otpornijim na najveće opasnosti koje su skrivile smrt gotovo cijelog čovječanstva, a zahvaljujući dr. Mandelbaumu, vlasniku tog instituta, oni na vrijeme bježe u više dijelove planine te tamo nastoje ne samo preživjeti, već i učiniti sve da osiguraju opstanak ljudske civilizacije koje su, pretpostavljaju, jedini preostali pripadnici.

Postapokaliptični svijet

Naravno, ovako postavljeni okviri pružaju izvrsne temelje za avanturistički roman s puno akcije, ali i za znatno kompleksniji pristup jer se pri stvaranju novog društva petnaestero odabranih (četiri muškarca i jedanaest žena) mora ponašati tako da izbjegnu sve opasnosti (religijske razlike, nepoštovanje tuđe osobnosti, isključivost…), koje su i dovele do žestokih sukoba nakon kojih su uslijedili i nuklearni ratovi.

To, naravno, nije nimalo lako pa uskoro svima postaje jasno kako je samo fizičko preživljavanje jednostavnije od uspostave novog društva koje bi moralo biti poštenije i bolje od onog koje je dovelo do Katastrofe.

Tako je već od početka nomadski život petnaestero preživjelih (sele se za životinjama i bujanjem vegetacije, žive u špiljama…) opterećen klasičnom borbom za vlast, pri čemu demokratski uzusi traju sve dok Nikolas, najjači od njih, silom ne počinje vladati te nametati ne samo svoju volju, već osmišljavati i jednu novu religiju uz čiju bi pomoć lakše u pokornosti držao ostale.

Iako svi znaju da su baš »sukobi vjera i čvrstih uvjerenja« doveli do katastrofe, vrlo je teško boriti se protiv čovjekove potrebe da vjeruje u nešto nadnaravno, tim više što ih na dobrohotnost prema pravu na religijsko opredjeljenje upućuje i demokracija.

No, kako lijepo kaže Martina, jedna od junakinja ovog romana, baš demokracija često »omogućava da budale postignu svoj cilj.

Kod pojma demokracija teorija i praksa uvijek su u sukobu. Demokracija omogućava da dvije budale nametnu svoj stav jednom pametnom«, gorko zaključuje Martina, a baš s problemima takve vrste bori se Michael, vođa te skupine koju pratimo kroz dvadesetak godina života u postapokaliptičnom svijetu.

Novo ljudsko društvo

Iako je roman zbog tematike preživljavanja u prirodi zanimljiv kao priča o opstanku grupe ljudi i pojedinaca koji je čine, još je zanimljiviji sa stajališta promatranja načina stvaranja novog ljudskog društva, odnosno zajednice iz koje bi vremenom trebalo narasti novo čovječanstvo.

Poučeni lošim stranama društva koje je samo sebe uništilo nepomirljivošću i nuklearnim ratovima, pripadnici nukleusa novog društva odabiru matrijarhat kao oblik društva u kojem će živjeti, teže nereligijskoj i besklasnoj zajednici u kojoj je, radi produženja vrste, nužan kolektivni brak u kojem se ne zna tko su očevi i majke rođene djece, ali o njima brigu vode baš svi.

Ovakvih i sličnih zanimljivih primjera ova knjiga o mogućoj budućnosti nudi još podosta pa je zanimljiva i zbog toga, ali ponajprije možda zato što direktno i bez uvijanja govori o onome što bi našu sadašnju civilizaciju moglo usmjeriti prema katastrofi.