Književni dio gostovanja riječkih umjetnika u Crnoj Gori, u organizaciji Saveza Crnogoraca Hrvatske, dogodio se u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore na Cetinju. Doris Pandžić i ja uživo, a Dunja Matić Benčić knjigom, predstavili smo se u iznimno ugodnom ambijentu Biblioteke, pred punim gledalištem, iako je vrijeme događanja bilo prilično zahtjevno. Književna večer koja počinje u ljetnih 17 sati na mnogim bi mjestima bila osuđena na propast. No ne i kod naših domaćina, koji su to izazovno vrijeme imali zadano zato što smo morali stići na istovečernje događanje u 30-ak kilometara udaljenoj Podgorici, gdje su se predstavljali naši riječki kolege likovnjaci.

A najzaslužnija za uspješno književno događanje direktorica je Nacionalne biblioteke Crne Gore »Đurđe Crnojević« Dragica Lompar, koju smo nakon predstavljanja malo »ukrali« od sile posjetitelja što se i nakon službenog dijela željela družiti, pa s njome razgovarali o Biblioteci, bibliotekama, čitanju, Cetinju…

Velika knjiga

Na samom ulazu u Biblioteku upečatljiv je izložak, velika instalacija u obliku knjige, koja plijeni pozornost. Dragica nam objašnjava da je riječ o radu Irene Lagator »Noć skuplja vijeka«. To je inače jedina ljubavna pjesma koju je napisao Petar II. Petrović Njegoš, veliki crnogorski književnik i državnik, pjesma posvećena jednoj Peraštanki u koju se on zaljubio kad je bio u Perastu na liječenju od tuberkuloze. Irena Lagator je u više od 2.000 originalnih crteža ilustrirala svaki stih u toj pjesmi.
»Koji posao«, kažemo. »Da«, odgovara Dragica, »ona je s tim radom bila na Venecijanskom bijenalu i nakon toga ga je poklonila Nacionalnoj biblioteci Cetinje.«

Biblioteka inače nosi ime Đurđe Crnojevića, koji je, objašnjava Dragica, bio veliki crnogorski vladar. On je u 15. stoljeću u Crnu Goru donio tiskarski stroj iz Venecije, na kojem je i tiskao knjigu 1494. godine. Njegovu bistu u Biblioteci radio je crnogorski i hrvatski kipar Stevan Luketić.
Dragica nas potom vodi u Njegoševu sobu.

»Ovo je prostor koji smo prije dvije godine odlučili posvetiti Njegošu. Tu je raznovrsna građa, od umjetničkih plakata, prvih izvođenja Njegoševih djela, koje su radili poznati crnogorski umjetnici. Inače ti su plakati za filmove i kazališne predstave rađeni ručno, kao umjetnička djela, svaki od njh je potpisan i ima posebnu vrijednost«, kaže Dragica i upućuje nas na izložena prva izdanja Njegoševih djela. »Lažni car Šćepan Mali«, »Gorski vijenac«, tiskan u Beču, »Luča mikrokozma«, za koje Dragica kaže da je ponajbolje Njegoševo djelo, filozofsko.

Njegoš u stripu

»On je bio veliki filozof, vizionar, nevjerojatno je to djelo, možda treba tumačenja, ali tko voli duhovnost i misaonost, kojima je Njegoš bio obdaren, uživat će«, kaže Dragica, navodeći da je Njegoš bio velik vladar, ali i ponajveći pjesnik u Crnoj Gori.

»Proglašavan je i najvećim pjesnikom Južnih Slavena. Njegovo djelo se bukvalno napamet učilo i sentence i poruke iz njegova djela se i dandanas pronose usmenim predanjem, što više nije slučaj s poezijom«, kaže ponosno Dragica, a mi domećemo da smo u jednoj lokalnoj knjižari na Cetinju vidjeli zgodnu stvar: »Gorski vijenac« u stripu, kao, moguće, dobar način za promociju Njegoševa djela među mlađim naraštajima.

»Tako je, postoji mnogo varijatni. Inače Njegošu je posvećeno mnogo ne samo spomenika, nego i objekata na Cetinju. Tu je njegova rezidencija, u kojoj je živio, Biljarda, koja je sama po sebi specifična. U njenom okviru je dograđen reljef Crne Gore, koji je radio jedan austrougarski oficir za potrebe austrougarske vojske. Cetinje je uvijek bilo na braniku crnogorske obrane i, zbilja, Crna Gora nikada nije izgubila svoju slobodu, bez obzira na to što su je osvajali sa svih strana i što je tu nadomak, u Kotoru, bila i Mletačka Republika i Francuska i Italija, čak i Rusija je jedno vrijeme držala Boku, a s ove strane je bilo veliko Otomansko Carstvo, koje je nekoliko puta palilo Cetinje, između ostalog i Cetinjski manastir, triput paljen i triput podignut.

Cetinjski manastir je inače crnogorsko ishodište i u njemu su stolovale crnogorske vladike, svjetovni i duhovni vladari Crne Gore, sve do knjaza Danila Petrovića, koji je odvojio crkvu od države. On je bio vladar iz dinastije Petrovića, koji je prethodio kralju Nikoli, koji je 1910. izborio status kraljevine. On je najduži vladar u povijesti, koji je na koncu postao i kralj«, daje nam Dragica poduku iz povijesti, a mi je pitamo o Cetinju danas. Prvo, zanima nas, koliko Cetinje ima stanovnika.

Kulturno-povijesna prijestolnica

»Oko 15-ak hiljada. Grad je u situaciji da je privredni razvoj u apsolutnoj stagnaciji. Cetinje ima velike potencijale, kulturne i turističke, i mislim da je konačno vrijeme da se okrenemo tome, kad su te velike tvornice, ti giganti ugašeni«, kaže Dragica.

A kako tako mali grad, a ima Nacionalnu biblioteku, zanima nas, pa nam Dragica objašanjava, i opet, s povijesnog aspekta. Svojedobno je, naime, na Cetinju bilo čak 15 ambasada. Zapravo, u jednoj od njih i mi se u tome trenutku nalazimo. Tu je i predsjednička rezidencija, i status kulturno-povijesne prijestolnice, nasuprot Podgorici, koja je glavni grad i administrativni centar Crne Gore. Na Cetinju je i Ministarstvo kulture, i Državni arhiv, i Narodni muzej Crne Gore, ali i druge državne institucije, kao npr. Uprava za kulturnu baštinu Crne Gore, Centar za konzervaciju i arheologiju, zatim tri umjetničke akademije: dramska, likovna i muzička.

Doduše Filozofski fakultet je u Nikšiću, pa nas zanima što kažu studenti iz Podgorice i Nikšića, koji moraju potegnuti do Cetinja po knjige.
»Nacionalna biblioteka ima razvijenu međubibliotečnu pozajmicu, i mi bukvalno dostavljamo knjige studentima po njihovim zahtjevima, odnosno po zahtjevima Univerzitetske biblioteke u Podgorici i fakultetskih biblioteka, i oni mogu knjige koristiti u svojim bibliotekama, ne moraju dolaziti. Ali, nažalost, sudbina svih biblioteka danas u svijetu je na neki način ugrožena, mislim na tradicionalne biblioteke, iako mislim da još uvijek barem starije generacije vole imati knjigu u ruci, čitati iz nje, a ne s ekrana. Nije to isti doživljaj«, kaže Dragica, što nas uvodi u novi kompleks – probleme s kojima se suočava u svom radu, za koji saznajemo da je sav omeđen Nacionalnom bibliotekom.

Kako privući mlade

»Moj prvi i jedini posao je u ovoj biblioteci. Diplomirala sam u Sarajevu književnost i ‘87. se ovdje zaposlila. Veliki su problemi u radu biblioteka. Da i ne pričamo o tome koliko je teško ovakve objekte održavati, nenamjenske. Kad sam, recimo, vidjela Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu poželjela sam da i mi imamo takvu jednu lijepu novu zgradu, sagrađenu prema bibliotečnim standardima, koja ima razne sadržaje. Jer vi ovakve objekte, koji su spomenici kulture sami po sebi, ne smijete pregrađivati, ništa ne smijete raditi u njima, jer je sve devastacija, a to je teško.

No ono što je posebno teško danas, privući je mlade ljude u biblioteke, kako ih navesti da zavole knjigu, kako unaprijediti kulturu čitanja, kako da djeca shvate da nije sve na internetu, na društvenim mrežama, da se neka bazična znanja moraju primati i da se na osnovi tih znanja treba nadograđivati. Mi smo generacije koje smo ipak čitale, koliko god također nekad nismo voljeli čitati ili smo čitali preko volje.

Bila je ta jedna književna večer, promocija knjige, i bila je usporedba ruskih i naših književnika realista, pa se netko iz publike dotaknuo »Tihog Dona« Mihaila Šolohova, koji je za moju generaciju bio obavezan. Pa je komentar bio da tko je to uopće mogao čitati, da oni tamo idu kositi neke ogromne livade, pa to košenje traje na 50 stranica. Onda jedan kolega kaže, pobogu, ljudi, nije lako pokositu veliku Rusiju, mi ovdje imamo neku livadicu u kamenu, kojoj nikako ne možeš posvetiti toliko prostora u romanu.

Čitali smo i ono što nam se ne sviđa i ono što ne volimo, ali smo birali i ono što volilmo. Svi smo grabili Danila Kiša i druge prave stvari – kaže Dragica i upućuje nas na bistu Danila Kiša ispred Biblioteke, s obzirom na to da je on maturirao u Cetinjskoj gimnaziji, a i njegova je majka sa Cetinja.

Programi razmjene

Kažem da sam vidio i Ivana Mažuranića, kojeg nisam mogao promašiti, jer mi ga je naš vodič po Crnoj Gori Ljubo Radović iz Saveza Crnogoraca Hrvatske konstantno spominjao.
»Da, da, ta bista je tu zahvaljujući Ljubi (Radoviću, op. a.) i Crnogorcima iz Rijeke i Primorsko-goranske županije«.

I nije se suradnja Saveza i Nacionalne biblioteke na Cetinju iscrpila samo na pokojoj bisti ili ovom našem riječkom gostovanju u Crnoj Gori; suradnja je to koja traje već godinama.
»Ovo je već sedma, osma godina da surađujemo s njima. Bili smo i mi u Rijeci na tamošnjem sajmu knjiga, i to je bilo vrlo uspješno. Mogla je biti 2009. ili 2010. godina, imali smo promociju i izložbu knjiga u Novom Vinodolskom, ali svake godine imamo neki program razmjene », kaže Dragica, ne skrivajući fascinaciju Rijekom, njenom otvorenošću, raznolikošću ponude. Nas, pak, veseli entuzijazam oko uspostavljanja prekinutih kulturnih veza na južnoslavenskom prostoru te izražavamo Dragici nadu da će se to tako i nastaviti.

»I ja se isto nadam. A i velik je broj iseljenika iz Crne Gore u Hrvatskoj. Znate za Peroj, mjesto koje je naseljeno iz crnogorskih krajeva. Nitko tu ne traži ni od koga da se odrekne sebe ili svoga porijekla, radi se tek o prilagođavanju novim sredinama. Evo ja sam sarajevski student i živjela sam u porodici u kojoj nisam znala ništa o običajima, a to je bila divna jedna muslimanska porodica, koju obožavam. I naravno da je bilo na meni da se prilagodim, da prihvatim… Pitanje ličnog opredjeljenja za mene je koliko poštujete svoje, to je za mene osnova priče, koliko poštujete svoje i ono odakle potječete, a onda, naravno, valja poštivati i sve drugo i svaku različitost – tolerancija treba biti okosnica svake vrste suradnje, jer u protivnom suradnje ne može biti«, kaže Dragica.

Kulturni turizam

Zaključujemo naš razgovor Cetinjem, gradom koji nas se jako dojmio, no i koji nam se čini mjestom izuzetnog, ali neostvarenog potencijala. Grad je to koji ima svoju bazu, supstancu, slojeve i slojeve povijesti, važne urbane, kulturne sadržaje. Ali nema ljudi, nema proizvodnju, privredu, kako to kaže Dragica, pa stagnira. Pitamo je što će biti s Cetinjem.

»Prije nekoliko godina usvojen je zakon o prijestolnici, što znači i da je prijestolnica uvrštena u financiranje iz državnog budžeta, odnosno jedan dio budžeta se svake godine usmjerava u njen razvoj. Svakako bi trebalo raditi na kulturnom turizmu, na promociji Cetinja kao destinacije koja je pola sata od mora, 20 minuta od najvećeg jezera na Balkanu, 15 minuta od planine, nacionalnog parka Lovćen… Upravo to su potencijali koje Cetinje treba razvijati, afirmirati svoje sadržaje i staviti ih u službu turizma. Svi znamo da turizam više nije samo more, kupanje i sunčanje, nego ljudi putuju da bi nešto vidjeli, naučili.

Tako Crna Gora može štošta naučiti od Hrvatske po tom pitanju. Ne moramo mnogo izmišljati, samo trebamo pogledati kako to uspješno rade drugi. A oni se neće ljutiti ako budemo njihova iskustva primijenili. Mislim da je to na dobrobit svih«, kaže Dragica i mi se ne možemo ne složiti s njom, osim što joj ne želimo kvariti iluziju o odličnom hrvatskom kulturnom turizmu, pa odlazimo iz Cetinja dijeleći s njom nadu da će ovaj prekrasni mali grad ispuniti svoje velike potencijale.