Argentinski osamdesetšestogodišnji majstor bandoneona Dino Saluzzi je počeo profesionalno svirati još dok je studirao u Buenos Airesu. Album »Kultrum« iz 1983. bio je prvi što ga je objavio za diskografsku kuću ECM kojoj je ostao vjeran do današnjih dana. »Objavljujući za ECM, osjećam se kao da sam na najboljem mjestu na svijetu«, rekao je Saluzzi u jednom od naših razgovora. »Eicher je kompetentan producent. Iz glazbenika izvlači ono najbolje. S njim je sloboda apsolutna. Nikad ne znam što ćemo raditi u sljedećem trenutku.

Ostvario sam divnu glazbu surađujući s ostalim umjetnicima koji objavljuju za ECM. Katkad ne sviramo skladanu glazbu, nego samo improviziramo. Sjajan je bio sastav s trubačem Tomaszom Stankom, saksofonistom Johnom Surmanom i bubnjarem Johnom Christensenom te violinistom Michelleom Makarskim koji je klasičar… Oslonili bismo se na dvije, tri ideje i improvizirali. Katkad je, primjerice na mojoj ploči s gudačima, glazba u potpunosti napisana. Te suradnje raznih kultura naša su nada za svijet.«

Razvoj bandoneona

Spomenuti album »Kultrum« snimio je solo svirajući bandoneon, udaraljke i flaute te koriste i glas. Njegov novi album, »Albores«, prvi je što ga je od tada snimio solo. Iako je tijekom karijere publiku i kritiku osvojio suradnjama s vrhunskim glazbenicima kao što su, uz već spomenute, kontrabasisti Charlie Haden i Marc Johnson, trubač Enrico Rava, pijanist i vođa big banda George Gruntz, pjevačice Maria Joao i Rickie Lee Jones, saksofonist Charlie Mariano, violončelistica Anja Lechner, gitarist Al Di Meola i drugi, ali i mnogobrojnim albumima što ih je ostvario s raznim vlastitim sastavima, njegovi solo istupi, poput ovog, ipak su nešto posebno. To je u potpunosti on, bez upliva nekog drugog zvuka ili glazbenog mišljenja. Dino Saluzzi 100 posto!

Osim toga u ovom slučaju u njegovim je rukama samo bandoneon, a Saluzzi je razvio jedinstven pristup sviranja tog glazbala. Autoportret s bandoneonom – on i glazbalo postaju jedno, neodvojiva cjelina koja poprima nadnaravne moći. »Obožavam bandoneon«, kaže. »Nevjerojatno glazbalo. Njegove mogućnosti još nisu do kraja istražene. Još uvijek nemamo literaturu za studiranje bandoneona. On nudi apsolutno nevjerojatne mogućnosti. Ne ide u širinu, vezan je za određeni rod, a glazbenici, kojih u Buenos Airesu ima puno, sve više počinju učiti svirati to glazbalo jer je uz njega vezan osjećaj koji obećava da neće postati nešto drugo, da će ostati isti. U djelima skladatelja iz Buenos Airesa uvijek ćete čuti tango.

Nemoguće je da se dogodi išta drugo osim tanga. No, bandoneon se razvija i u drukčijem ambijentu, primjerice, s gudačkim kvartetom ili simfonijskim orkestrom što je silno zanimljivo jer tada je zvuk bandoneona posve drukčiji. Katkad sliči oboi, katkad klarinetu ili fagotu, violini ili flauti… Njegov je zvuk vrlo intiman, nimalo agresivan, opušten i dubok. Zato će se s vremenom proširiti i na druge kulture i tako pomoći razvoju glazbe.«

Proniknuti u dubinu

Uz to Saluzzi se na ovom, svojem osamnaestom albumu, a dvanaestom što ga je objavio za ECM, potvrđuje i kao skladatelj koji uvjerljivo prenosi osobnost, osjećaje, iskustva, sve što ga okružuje. Naslov jedne od tih skladbi, »Intimo«, simbolizira karakter njegove glazbe na ovom CD-u. Radi se o komornoj glazbi u kojoj tišina ima jednaku vrijednost kao i zvuk. Zvukovno to je toliko suptilno i nježno da se čuje i mehanika bandoneona, tipke po kojima prebire, struganje prstiju… Gotovo da možemo čuti njegovo disanje, otkucaje srca. Zapravo, ako ne možemo čuti, možemo zamisliti, jer njegova je glazba upravo to, odraz njegova bića. Profinjene su to osobne glazbene introspekcije kroz koje Saluzzi uvlači i slušatelje u svoj unutrašnji svijet, toliko sugestivne da gotovo osjećamo ono što on osjeća.

Primjerice, ono što osjeća prema svojem ocu kojem je posvetio skladbu »Don Caye – Variaciones sobre obra de Cayetano Saluzzi« – dirljivo, nostalgično, sa sjetnim izrazom poštovanja i ljubavi. Dirljiva je i skladba »Adios Maestro Kanchely«, koju je posvetio 2019. godine preminulom gruzijskom pijanistu i skladatelju klasične i filmske glazbe Giyi Kancheliju s kojim je surađivao, primjerice u snimanju albuma »Themes From the Songbook« za koji je Kanchelijeve skladbe snimio uz violinista Gidona Kremera, vibrafonista Andreia Pushkareva i vokalista Jansuga Karhidzea koji je tom prigodom dirigirao Tbilisi Symphony Orchestrom.

Osim toga, njegovo je improvizatorsko umijeće neupitno. Zapravo, uz skladateljski poriv, improvizacija, slobodan i nesputan protok misli, čini važan dio njegovih izvedbi i igra važnu ulogu u njihovom oblikovanju. Nisu to improvizacije zasnovane na određenom glazbenom jeziku – zapravo jesu, ali na unikatnom, njegovom jeziku i narječju, onom koje održava njegov karakter. One se razvijaju logično i opušteno, u njima do izražaja dolazi maštovitost autora, sposobnost za tumačenje nevidljivog svijeta koji postoji samo u mašti ilil snovima, kao i sklonost prema pastelnim bojama. »U glazbi je najteže održati kolorit, ideje, oblik«, rekao je. »To je katkad nemoguće izvesti. Zato moramo puno vježbati. No, mi se trudimo proniknuti u dubinu ideje i izvući najbolje.«

Ujedinjeni svijet

Ovu je glazbu nemoguće svrstati u neki postojeći idom, ona je univerzalna, podložna raznim utjecajima. Saluzzi je dobro upoznat s raznim stilovima i iz njih upija dragocjene sokove, ali niti jedan ne protežira… Naime, rano se susreo s glazbom Indiosa i osjetio važnost života u skladu s prirodom. Bandoneon je počeo učiti kao sedmogodišnjak. Njegov otac, koji je radio na plantaži šećera, a u slobodno vrijeme svirao je bandoneon i proučavao tango i folklornu glazbu, na njega je prenio ljubav prema glazbi i dao mu prvu poduku. Ustvari, cijelu je svoju obitelj zarazio glazbom.

Čitav klan Saluzzi prepun je nadarenih glazbenika, a Saluzzi često surađuje s rođacima u obiteljskom sastavu. Uz klasičnu glazbenu izobrazbu, sviranje u simfonijskom orkestru i zapaženi skladateljski rad u avangardnoj glazbi, te suradnju s džezistima, ostao je vjeran narodnoj glazbi svojeg naroda, a poznat je po spajanju tih elemenata s glazbom raznih svjetskih kultura.

»Radim u području tanga, ali na mene je utjecala i narodna glazba moje zemlje«, rekao je. »Živim na sjeveru zemlje, u malom selu Campo Santo u provinciji Salta, gdje žive mnogi Talijani. Blizu su nam Bolivija, Čile, Brazil, Paragvaj odakle su također stigli ujecaji na moju glazbu. Cijenim jazz glazbu, kao i onu iz koje je proistekla. Držim da svi prije ili poslije stižemo do točke u kojoj se svijet pokušava ujediniti, u kojoj se jazz uzdiže i postaje univerzalan. Ta glazba dolazi iz dubine. Osim toga, da bismo postali glazbenici, moramo pohađati fakultet i steći naobrazbu kako bismo mogli slobodno izraziti svoje ideje. Ako netko svira narodnu glazbu, ne mora značiti da nije obrazovan.

Folk, tango ili jazz, stvar je osobna izbora. Utjecaj akademske glazbe ogleda se u činjenici da živimo u slobodnom svijetu, lakše izražavamo osjećaje, slobodnije maštamo i s pomoću mašte pokušavamo pronaći ono najbolje. Moramo dostići to da kroz glazbu ne izražavamo intelektualnu moć, jer ćemo na taj način izgubiti vezu s publikom. Kroz glazbu govorimo o našem jeziku, povijesti, o našim osjećajima, o tome što je za nas ideja života. Po mome skromnom mišljenju, postane li glazba preintelektualnom i apstraktnom, izgubit ćemo vezu s narodom. Tada je to izgubljeno vrijeme.«

Duhovna realnost

Ipak, u njegovoj karijeri, a to se osjeća i na ovom albumu, važan trag ostavio je tango (od lat. tangere – dirati, dodirivati = parovi u plesu, op.a.), argentinska vrsta urbane pjesme i plesne glazbe koja potječe iz 19. stoljeća iz siromašnih predgrađa Buenos Airesa. Prethode mu tradicionalni argentinski milongi i kubanska habanera. Glazba tanga često je u molskom modusu, iznenadnih je ritamskih i dinamičkih kontrasta, a karakteristično glazbalao je upravo bandoneon. To je glazbeni idiom koji su stvorili razni doseljenici: Španjolci, Talijani, crni Afrikanci… U spoju s akademskom njemačkom glazbom i drugim utjecajima. Tango se pojavio u talijanskih i njemačkih skladatelja. Pojavila se forma koju su tako nazvali.

Naime, Saluzzi je još za vrijeme studija upoznao legendarnog Astora Piazzollu s kojim je sudjelovao u procesu oblikovanja idioma Tango Nuevo, što je u velikoj mjeri usmjerilo njegovu cjelokupnu karijeru.
»Svojim projektima pokušao sam pokazati kako se tango razvijao i kako je na njega utjecala crnačka glazba«, kaže Saluzzi. »Zato sam ga nazvao tango candombe. To je naziv crnačke glazbe s rijeke Plate koja je vrlo lijepa. Spoj tanga i candombea čini poseban glazbeni stil koji je svojevrstan dokument pop-glazbe iz Buenos Airesa.

Mnogi glazbenici prihvatili su modu tanga. To je postao aktualan ples, što ne podupirem jer tango je puno više od toga; on je glazba, ples, kazalište, Jorge Luis Borges, film, život, Buenos Aires, ostatak zemlje; on je misao, duhovna realnost. Ali sada je u modi plesati tango i što se tu može.«
Iako ne može izbjeći taj utjecaj, bez obzira u kojem idiomu i s kime svira, glazba na ovom albumu drukčija je od one koju većina podrazumijeva pod pojmom tanga – umjerenija je, s manje kontrasta, ne tako odrješita ni reska, blaže dinamike, tiša, liričnija. Svakako nije za ples.

Emocionalno i racionalno

Zahvaljujući takvom stavu, ali i vrhunskom instrumentalističkom umijeću, kao i visokim umjetničkim dosezima, Saluzziju je dodijeljena uloga veleposlanika kulture svojega naroda. Zapravo on je i prije toga bio to – istaknuti predstavnik argentinske, ali i južnoameričke kulture. Primjerice, 2015. dobio je nagradu »Diamond Konex«, jednu od najprestižnijih nagrada što se dodjeljuju u Argentini, kao najvažniji glazbenik posljednjeg desetljeća u toj zemlji. Argentina, Buenos Aires i obitelj pružaju neiscrpna nadahnuća za njegovo stvaralaštvo. »Iako svi od toga pokušavamo pobjeći, svi imamo roditelje«, kaže. »Vezani smo za rodnu zemlju, njezinu kulturu i povijest. Imamo samo jedan put i to je sjajno. Način na koji smo stvoreni čini nas jedinstvenima u svemiru. Svatko je jedinstven sa svojom bojom, licem, glasom.

Važno je shvatiti kako je lijepo kad postoji zajedništvo. Moramo živjeti u miru, nadi i prijateljstvu. Držim da je odabrati put i izdavati se za predstavnika jedne kulture, ili običaja, ili glazbe ili stremljenja jedne društvene grupe golema odgovornost«, tvrdi. »Nije to samo čin preobražaja u poznata umjetnika. Važnije je biti sposoban izraziti glazbene ideje koje proizlaze iz te kulture, a da se ne pogorša sadašnje stanje. Glazba se ne smije previše uzdignuti kako se ne bi izgubio kontakt s publikom. Dobra melodija, nova i dobra skladba služi za povezivanje dvaju važnih puteva: emocionalnoga i racionalnoga. Ne bojim se da će moju glazbu zvati romantičnom jer smo svi pomalo racionalni, romantični, dobri, loši, veseli, nesretni.

To će spontano izaći iz mene trudim li se iskazati istinu. Svoju istinu. Svoju istinu za druge istine. Sve se te istine mogu spojiti. Kad se to shvati kao priznanje, kad kažemo ono što duboko osjećamo, pogledamo oko sebe, i shvatimo to, osjetit ćemo zadovoljstvo. Kad kažemo istinu, osjetit ćemo olakšanje. To je put koji vodi k razumijevanju pogreške. Zadovoljan sam svojom profesijom i smatram da je to tek skroman doprinos. Odlasci na turneje mnogo mi znače jer to je jedan od načina da se približim drukčijim kulturama. To je važno za postizanje sklada u svijetu. Moramo priznati druge kulture, biti zajedno, vidjeti oči ljudi i biti sretni u ovom prelijepom svijetu.«