Diskografska kuća Nota Bene objavila je prvijenac mladog krčkog jazz, i ne samo jazz glazbenika Dina Ivelje, poznatog po suradnjama s mnogim bendovima raznih žanrova, pratećim bendovima, kao i u projektima HGU-a s mnogim hrvatskim glazbenicima. Trenutno je stalni član bendova Kraj programa i 4 Shades. Osim što svira bas gitaru i kontrabas, Dino piše glazbu i aranžmane za druge glazbenike. Svira u projektu »Cabaret a la Carte« s Lelom Kaplowitz i Karolinom Šušom, te je svirao u mjuziklima »Sušak, Sušak«, »Ajmo ti ja i ti« i hrvatskim inačicama mjuzikala »Chicago«, »Kako je Grinch ukrao Božić« i »Briljantin« u suradnji s klubom sinkroniziranih plivačica. Godine 2016. svirao je na turneji po SAD-u i Kanadi gdje je kao član pratećeg benda nastupao uz Zoricu Kondžu, Nenu Belana, Tedija Spalata, Maju Blagdan i Ivu Amulića. Osim toga, svirao je s Denis & Denis, Šajetom, Mijom Negovetić, Radojkom Šverko, Dinom Antonićem, Jelenom Radan, E.N.I., Vladom Kreslinom, Ivanom Husar, Denis Razz Adjustable Groupom, Zoranom Majstorovićem, Natašom Tonković, Elvisom Stanićem, Damirom Urbanom, Prljom, Putokazima i drugima.

Za album »Šilo meka jazza« Ivelja je sa svojim kvartetom ostvario deset opuštenih i uvjerljivih izvedbi koje donose prozračan, lako slušljiv jazz i fusion s lijepim solima svih članova kvarteta. On je autor svih skladbi kroz koje se predstavlja svestranim glazbenikom koji je uložio vrijeme i trud u proučavanje različitih inačica jazz glazbe.

»Do snimanja albuma došlo je spontano, kao što i smatram da to mora ići«, kaže Ivelja. »Već godinama pišem, bilo cijele skladbe ili zapišem/snimim neku kratku melodiju ili frazu, i tako se skupilo materijala dovoljno da održimo koncerte isključivo s mojim skladbama. Nastajale su na razne načine, bilo da je to bio zadatak na akademiji, kao ideja koja padne na pamet usred noći ili ono, prema mojem mišljenju najbolje, nešto što dođe samo od sebe usred neke improvizacije ili vježbanja. Takve ideje uvijek volim snimiti ili zapisati i najčešće pustiti da malo odstoje pa se vratim na njih i krenem ih razrađivati. Nakon toga, sve to prolazi kroz »filter«: moja djevojka Ana i nekoliko prijatelja su uvijek prvi od kojih očekujem iskreno mišljenje i o tome dosta ovisi ide li ta skladba u ladicu ili je moram razraditi do kraja.«

Naravno da je proučio i stvaralaštvo važnih sladatelja i njihovu ostavštinu. »Najvažnije je od svakoga uzeti ono što ti se sviđa, istražiti to, da bi se na kraju moglo sve naučeno spojiti i iskoristiti da se dođe do »nečeg svojeg«. Pod time mislim da je svaki glazbenik, kompozitor kojeg sam malo dublje istražio, na neki način utjecao na mene. Napravite transkripciju nekog sola, primjerice Jaca Pastoriusa ili Milesa Davisa, poslušate harme ili ritmiku npr. Billa Evansa, slušate Charlieja Hadena i pokušavate shvatiti gdje je ritmički odsvirao te note… Koji god da instrument svirate, od svega toga ostat će nešto i to je samo još jedna stvar koja se zbraja, uz sve što već znaš ili razumiješ i s time rasteš.«

Savršen trenutak

Zašto je Šilo meka jazza, kako se u Šilu tulumari uz jazz, kako je jazz doselio u Šilo? Pitanja su to koja se logično nameću pri pogledu na naslov albuma. »Da ne ispadne pogrešno, ne smatram da je Šilo meka jazza«, objasnio je. »Uostalom, tijekom godine u Šilu se održe svega dva ili tri jazz koncerta. Ime je došlo tako da smo na jednom od koncerata iz zezancije rekli da smo u meki jazza i to se nekako zadržalo te smo to poslije često spominjali. Sljedeće ljeto kada smo opet nastupali, prvi put smo izvodili neku moju autorsku skladbu koja još nije imala službeno ime, ali radno ime projekta u programu za snimanje bilo je »Šilo meka jazza«.

Bio sam u nekoj gužvi i nisam stizao napisati note za bend pa sam Zvonimiru Radišiću, gitaristu iz benda, poslao snimku i grubi raspis ako može on to napraviti. Kako nije bilo napisano ime, on je napisao »Šilo meka jazza, tune 1« kao naslov i poslao mi note. Kad sam to vidio, odmah sam ga zvao, ispričao mu da se zapravo tako i zove projekt i jednostavno je to moralo tako ostati. Evo sada, nekoliko godina kasnije, pjesma se zove »Šilo meka jazza«, album isto tako, a već dvije godine je u planu i jazz festival koji će se tako zvati, ali zbog cijele ove situacije s koronom morali smo to staviti na čekanje, no nadam se samo do idućeg ljeta. Ovim putem zahvalio bih Općini Dobrinj i TZO-u Dobrinj na sufinanciranju ovog albuma i što su prepoznali da su jazz koncerti i već spomenuti festival nešto što je nedostajalo u turističkoj ponudi te sada zajedno radimo na poboljšanju tog segmenta. Kada već zahvaljujem, spomenuo bih još dvoje ljudi: Anju Stanić koja je dizajnirala omot albuma kao i sam CD. Kad mi je pokazala zadnju verziju, bio sam oduševljen. Napravila je to kako sam zamišljao, samo bolje i uz jedan odličan detalj ispod samog CD-a kojim me kupila. Druga osoba je Vladimir Mudrovčić koji je zaslužan za fotografiju koju smo koristili u albumu, ali i za najave koncerata.«

Budući da je do sad, tijekom petnaest godina stvaralaštva, ostvario zavidan broj djela, ukazala se potreba za njihovim dokumentiranjem. »Nakon što smo s kvartetom odsvirali velik dio tog materijala više puta na koncertima, bio sam zadovoljan kako to sada zvuči te ovakvim pristupom i energijom koja se jednostavno dogodi kada sviramo zajedno«, rekao je Ivelja. »Ali onaj finalni korak – odlazak u studio u ovom je trenutku došao iz dvaju razloga. Prvi je da smo svi cijelu prošlu godinu puno vremena provodili doma pa sam mogao dovršiti sve pjesme, napisati note za svako glazbalo i bio sam zadovoljan kako to sada zvuči. Drugi je već malo dublji, psihološki. Kao i većina glazbenika, nikad nisam posve zadovoljan i uvijek želim još raditi na sebi, a isto tako smatram da sve ove skladbe mogu biti bolje i da nikada neće doći do finalne forme jer kako se budemo mi mijenjali, tako će i one drukčije zvučati. Iz tog razloga smatrao sam da nisam još spreman za ovaj korak, ali sam, slučajno ili ne, naletio na intervju o tome kako nikad nije savršen trenutak i kako jednostavno nekad treba pustiti sve onako kako je i ići dalje. Zato smo sad snimili album. Nije savršen, ali eto, vrijeme je da ga pustimo.«

Palac gore

Suradnike je birao među glazbenicima koji su srodne duše i s kojima je često svirao u raznim prilikama. Upravo zato izvedbe se doimaju opuštenima i jednostavnima. Uz Ivelju, koji svira bas gitaru, u kvartetu su na snimanju sudjelovali tenor saksofonist Luka Vrbanec, gitarist Zvonimir Radišić i bubnjar Leonard Berisha. »Sa Zvonetom se znam najduže i sviramo zajedno više od deset godina u raznim kombinacijama, od Kedža, En Facea, s raznim pjevačima pa do jazz bendova.

Budući da dobro funkcioniramo, bilo je logično da je on gitarist u ovom kvartetu. Luka je iz Čakovca, ali već godinama živi u Puli, a upoznali smo se na akademiji u Trstu i nekako smo odmah na prvu kliknuli. Od prve ideje o ovom kvartetu, uvijek je uključen u sve i nikad mu nije problem doći do Rijeke na probu. Na bubnjevima su se događale jedine promjene. Prve koncerte svirao je Sandro Legan, a nakon što je otišao studirati u Nizozemsku, na njegovo mjesto došao je Edin Botić. U to vrijeme Leo je živio u Londonu, a znali smo se preko zajedničkih prijatelja iz benda Kraj Programa u kojem sviram. Nekoliko puta došao je s njima na probu i kada bismo u pauzama malo zasvirali, uvijek bi me oduševio. Prije dvije ili tri godine vratio se živjeti u Crikvenicu i dogovorili smo se da napravimo probu. Sve pjesme je svirao drukčije i točno je pogodio s pristupom. Nakon probe Zvone i ja smo sjeli u auto, smijali se i Zvone je izjavio: »Vidim, našao si si bubnjara«. Uvijek me najviše zanimalo kako glazbenici zvuče kada sviraju zajedno. Mislim da je to najbitnije, kada se spoji sve što netko može dati da to funkcionira i zvuči bolje, puno bitnije nego neki pojedinačni virtuozitet. Ono što mi se kod jazza posebno sviđa je upravo to, da se svi slušaju i reagiraju u trenutku, onako kako misle da će biti bolje, ljepše, a ne da se dokažu jer glazba nije sport pa da se treba natjecati. A opet, s druge strane, tu su sola na kojima se svatko može izraziti, dati još malo više sebe u to. Nadam se da će publika to prepoznati i kada bude slušala ovaj album. Mislim da smo postigli prepoznatljiv zvuk, teme su sve interpretirane kako nam je tada došlo, a Matej Zec je odradio stvarno odličan posao sa snimanjem i miksanjem.«

Dio programa s albuma predstavit će 22. lipnja na Trgu Riječke rezolucije u Rijeci, na završnoj večeri ovogodišnjeg 30. festivala JazzTimeRijeka, a promotivni koncert održat će 7. srpnja na Trsatskoj gradini u Rijeci. Ulaz na koncerte bit će besplatan. Ivelja obećaje i druge koncerte, naravno uključujući i onaj u Šilu. »Prostor Trsatske gradine je stvarno poseban, a kako je većina kolega, prijatelja i ljudi za koje znamo da će doći na koncert iz Rijeke, to je nekako bio logičan izbor«, kaže. »Nastup na JazzTimeu će biti malo kraći te nećemo promovirati toliko materijal s albuma, nego ćemo biti usmjereni na naše skladbe koje će se naći na albumu u povodu 30. godišnjice tog festivala. Naime, umjetnički ravnatelj Damjan Grbac – kao što je i prije njega radio pokojni Vladimir Gašparović Gašo – uvijek na festivalu želi dati priliku mladim izvođačima, a ove godine će izaći i album na kojem će se naći skladbe nekoliko mladih jazz glazbenika s ovog područja, uključujući i moje. Mislim da govorim u ime svih glazbenika kada kažem hvala Damjanu, Igoru i svima koji su uključeni u organizaciju JazzTimea jer organizirati to sve, posebice u ovakvim vremenima, velika je stvar, kako za ime jednog tako dugovječnog festivala, tako i za nas glazbenike koji iz godine u godinu imamo priliku slušati odlične koncerte, ali i nastupati na festivalu uz tako velika imena. Kada smo kod toga, ima jedna meni jako draga anegdota s JazzTimea.

Prije gotovo tri godine s kvartetom smo nastupali nakon velikog Chica Freemana. Kada smo svirali, pred kraj koncerta, kad je odlazio, htio nas je pozdraviti i dok je hodao prema izlazu, a gledao u nas jer je htio da svi vidimo palac gore, u tom trenutku je zapeo za kablove i skoro pao na pod. Dio ljudi iz publike je uzdahnuo. Mi smo skoro stali svirati, a on se s osmijehom uspravio i ponovo podignuo palac gore. Tako je sve dobro završilo…«

Sudbonosni session

Ta riječka jazz scena – glazbenici, koncerti, festivali – odigrala je važnu ulogu u Iveljinom bavljenju jazzom. »Prvi kontakt s jazzom bio mi je kad sam kod bratića čuo Herbieja Hancocka i to me oduševilo«, sjeća se. »Nakon te kasete, pustio mi je CD Richarda Bone. Kad smo završavali osnovnu školu, većina mojih prijatelja je svirala neki instrument«, prisjetio se. »U kući smo imali gitaru, ali ja sam najčešće na njoj svirao bas linije jer su mi uvijek bile zabavnije. Ivan, najbolji prijatelj, svirao je gitaru tako da je bas bio logičan izbor jer ako ćemo zajedno svirati, ne trebaju nam dvije gitare. Nagovarao sam i molio roditelje da mi kupe bas i na kraju su mi za rođendan kupili bas gitaru koju još uvijek imam doma. Kontrabas je došao tek sedam ili osam godina kasnije, kada sam sve više svirao jazz. Kad sam počeo svirati bas, došao sam do Hancockova albuma »Head Hunters« koji sam obožavao slušati, ali i svirati uz tu glazbu. Nekoliko godina nakon toga upoznao sam gitarista Ratka Zjaču koji ljetuje u Šilu, nakon što sam ga nekoliko dana prije slušao na koncertu. S njim je u Šilu bio i basist Johnny Tevreden te mi je Ratko organizirao satove kod njega. Kada je vidio da sam stvarno jako zainteresiran, spojio me s Damjanom Grpcem te sam počeo kod njega odlaziti na satove.

Tu je sve krenulo u ozbiljnijem smjeru. Počeo sam odlaziti na sessione koji su se tada u Rijeci održavali dva puta tjedno te sam tu upoznao gotovo sve glazbenike s riječke jazz scene. Jednom prilikom Zvjezdan i Vedran Ružić su svirali na sessionu. Vedran je skinuo bas, povukao me na stage, turnuo mi ga u ruke i to je bilo prvi put da sam negdje svirao jazz. Iskreno, mislim da je dobro za mene da tada nisu svi imali smartphone kao danas (smijeh). Nakon toga, uz satove kod Damjana, odlazio sam povremeno na satove kod Henryja Radanovića, Ivana Pešuta, Olje Dešića, kao i razne radionice te sam odlučio upisati akademiju u Trstu.«

Osim što je pohađao satove kod poznatih spomenutih hrvatskih basista, Ivelja je pohađao seminar u Rijeci gdje je glavni predavač bio Juan Garcia-Herreros, te je kao dobitnik stipendije sudjelovao na jazz seminaru u organizaciji Global Music Foundationa i JAZZarta gdje mu je profesor bio Jeremy Brown. Trenutno je student na konzervatoriju glazbe »Giuseppe Tartini« u Trstu, smjer jazz – bas gitara u klasi Giovannija Maiera. »Dva profesora u Trstu koja su najviše utjecala na mene bili su Giovanni Maier i Klaus Gesing, glazbenici koje sam nekoliko godina prije gledao na JazzTimeu«, kaže. »Odlazak u Trst bio mi je prvi doticaj s formalnim glazbenim obrazovanjem i tu sam najviše napredovao. Kao i kod svakog oblika obrazovanja, tako i glazbene akademije, nauče te onoliko koliko si ti spreman raditi. Najveća mi je dobit kod akademije bila ta što sam upoznao puno odličnih glazbenika od kojih s nekoliko surađujem i danas, ali i to što sam dobio materijale iz kojih mogu učiti do kraja života.

Sjećam se mojih prvih odlazaka na faks. Prvi tjedan na prvoj godini otišao sam na predavanje s Krka u Trst. Prošao sam dosta predavaonica dok sam tražio gdje imam jedino predavanje taj dan i na kraju pitao za pomoć jednu gospođu koja je tada radila u administraciji. Probao sam je pitati na engleskom, ali ga nije znala, pa sam je pokušao pitati na talijanskom koji ja nisam znao gotovo ništa, ali ni to nije baš išlo i nismo se ni tako uspjeli razumjeti. Tada sam potiho opsovao na hrvatskom, a gospođa mi kaže: »Sta ti tlebala?« Počeo sam se smijati i rekao kojeg profesora trebam, a njega taj dan nije bilo. On je naravno poslao mail koji ja nisam mogao vidjeti jer nisam imao smartphone, a već sam krenuo u Trst. Gospođa mi je rekla kako je živjela jedno kratko vrijeme u Hrvatskoj pa smo se zato uspjeli sporazumjeti, popričali smo još desetak minuta te sam se nakon toga vratio natrag na Krk.«