RIJEKA – Diptih koncerata pod nazivom »Operni vremeplov« obilježio je glazbeni početak listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, a radi se o zanimljivom konceptu koji su osmislili Diana Haller i Marin Blažević donoseći presjek razvoja opere od njezinih početaka do sredine 20. stoljeća kroz scenski djelomično uprizorene operne ulomke. Vjerojatno zbog dužine samog programa (svaki koncert trajao je tri sata ili više), prvi dio bio je rezerviran za skladatelje koji su djelovali do vremena poznatog G. Verdija, da bi se u drugom dijelu priča nastavila sve do B. Brittena. I nakon prvog dijela komentari publike nisu bili negativni pa smo se na drugi dio zaputili vidjeti o čemu se radi.

Vremeplovka

Pristojno popunjeno gledalište (ne i prepuno) bučalo je i prije početka koncerta, a i tijekom njega nismo bili lišeni šuškanja bombona i zujanja mobitela, što je već, nažalost, postala praksa. Nakon nešto duljeg iščekivanja dolaska dirigenta Marka Hribernika, koncert je mogao započeti. Pogled na tiskani program otkrio je pohvalnu činjenicu da ćemo moći čuti značajan broj opernih ulomaka koji se ne izvode tako često, a prije svake točke prigodnu najavu napravila je proslavljena Neva Rošić u ulozi Vremeplovke.

Zaključujući svaku najavu pozivom »Maestro…«, koji je prema kraju već i publika izgovarala, Rošić je svaku najavu podijelila u dva dijela: u prvom se osvrnula na skladatelja i njegov životni i umjetnički kontekst, dok je drugi bio kratak opis radnje opere iz koje ulomak potječe. Možda nekima predugačke, najave su ipak bile dobre i poželjne jer se ne možemo oteti dojmu kako bi bez njih koncert jednostavno bio zanimljiv samo najvećim poznavateljima i ljubiteljima opere ili ponekom muzikologu. Ovako, svatko je mogao uživati razumjevši ono što sluša, a i ponešto naučiti. Poseban dojam ostavila je Rošić i u svojoj interpretaciji pokazavši kako i obično čitanje može biti umjetnički zanimljivo i vrijedno.

Od Berlioza do Brittena

Početak programa bio je opsežniji ulomak iz opere »Trojanci« H. Berlioza u kojem je ulogu Kasandre tumačila Diana Haller uz značajan doprinos ženskog dijela Riječkog opernog zbora i nešto manji doprinos muškog dijela. Ariju »Le crois entendre encore« iz opere »Biserari« G. Bizeta izveo je potom Brett Sprague kao Nadir koji je već trenutak kasnije pozornicu prepustio našoj nacionalnoj prvakinji opere Kristini Kolar u ulozi Margarete s arijom »L’altra notte…« iz opere »Mefisto« A. Boita. Wagnerova »Die Walküre« odabrana je kao četvrti ulomak uz sudjelovanje Anamarije Knego kao Sieglinde, Diane Haller kao Brünhilde, Jure Počkaja kao Wotana te Morane Pleše Petruševski, Lorene Krstić, Karle Mazzaroli, Gabrijele Deglin, Mirne Vidović, Stefany Findrik, Ivanice Vunić i Ivane Miletić kao Valkira. Još jedan Wagnerov ulomak, ovoga puta iz »Sumraka bogova« (»Hier sitz’ ich zur Wacht«) izveo je zatim Giorgio Surian kao Hagen, nakon čega je mlada Stefany Findrik nastupila s arijom »Da, čas nastal…« naslovne uloge iz opere »Djevica Orleanska« P. I. Čajkovskog.

Završetak prvog dijela donijela je ponovo Kristina Kolar s »Uspavankom Marije« iz opere »Mazepa« Čajkovskog te Diana Haller s arijom Chimene »Plačite, plačite oči moje« iz opere »Le Cid« J. Masseneta. Nakon stanke, Borisov monolog iz opere »Boris Godunov« M. P. Musorgskog interpretirao je Giorgio Surian, a u šaljivoj interpretaciji uz odobravanje publike zatim se pojavila Kristina Kolar u ulozi Vračare s arijom »Vari, vari, moj kotliću stari« iz opere »Zlatka« I. pl. Zajca. Scena »Mir ist die Ehre widefahren…« iz »Kavalira s ružom« R. Straussa u interpretaciji Diane Haller (Octavian) i Anamarije Knego (Sophie) bila je na programu prije arije »Se tu sappessi« iz opere »Plašt« G. Puccinija uz nastup Stefany Findrik kao Frugole. Tri posljednje opere na programu imale su nešto »moderniji« štih, barem se to tako moglo učiniti nekom prosječnom uhu, a radi se o Bergovom »Wozzecku« s arijom »Wir arme Leut« u izvedbi Jure Počkaja, Janačekovoj »Katji Kabanovoj« s arijom »Nikoho tu neni!« u izvedbi Bretta Spraguea kao Kudrjaša te čak dva ulomka iz Brittenovog Petera Grimesa: »Embroidery in childhood« te finalu u zajedničkom nastupu Anamarije Knego kao Ellen, Jure Počkaja kao Balstrodea, Bretta Spraguea kao Petera Grimesa i Riječkog opernog zbora.

Orkestar i pjevači

Riječki operni zbor pod vodstvom Mattea Salveminija zapravo je imao samo dvije točke u programu i nije ih izvodio napamet: za prvu se rješenje pronašlo u koreografiranom odbacivanju listova notnog materijala po podu pozornice, dok je druga izvedena iza scene. Ipak, radi se o zahtjevnijim točkama, posebno ako se govori o »Grimesu« čija je scena zapravo temeljena na zboru, a ne na orkestru. Doprinos izvedbi dao je u epizodnoj ulozi i Lovro Matešin, što u programu nije bilo navedeno. Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) jako je dobro pratio sve točke, bez većih oscilacija i problema, zvučno izbalansirano i ne odveć glasno. Upravo posljednja činjenica o ne preglasnom orkestru kritika je brojnim pjevačima koji, unatoč dobroj poziciji u prednjem dijelu pozornice, nisu snagom dopirali ni do 6. reda partera. Poštujući ambicije svakog umjetnika da izvodi djela bilo koje vrste, ne bi bilo naodmet promisliti o izboru repertoara jer je neosporna istina da neki glasovi za nešto jesu, a za nešto nisu i to posebno ako se ne radi samo o jednoj ariji, već o cijeloj ulozi.

Diana Haller, koju pamtimo kao izvrsnu interpretatoricu nekih uloga (posebno s koloraturnim elementima) u dramskom se repertoaru manje dobro snašla: još nekako u Berliozu u kojem je također nedostajalo snage, posebno od srednjeg registra prema dolje, pa i u Massenetu, međutim o Wagneru i Straussu bi svakako trebalo ponovo promisliti. Neosporno ona posjeduje nadnaravni interpretacijski senzibilitet, scensku dominaciju i muzikalnost, ali za ovakav repertoar nužan je ipak glas koji »pomete« i orkestar i publiku. Anamarija Knego nije bila loša Sieglinda, dapače, u Straussu je također bila prihvatljiva, dok joj je Britten svakako bio najbolji. Promisliti, međutim, valja o visinama koje u posljednje vrijeme nekako gube svoju zaokruženost na koju smo navikli i koju je ova umjetnica imala uz emotivni naboj koji je uvijek prati i koji uspješno prenosi publici. Ako se već govori o visinama, onda bi na istima prije svih trebala poraditi Stefany Findrik jer ono što smo čuli mora biti, a do nedavno je i bilo, mnogo bolje. Radi se o mladom mezzosopranu kompletirane i raskošne glasovne boje, koja je u Rijeku došla kao velika zvijezda. Pisali smo tada afirmativno pa ovaj današnji komentar nikako nije kritika, već poticaj da se isti sjaj s početka riječke karijere zadrži i dalje.

Kostimi i scena

Kristina Kolar, pak, kao najstarija ženska solistica imala je najmanje problema, pokazala je lepezu glasovnih mogućnosti od najglasnije do najtiše dinamike, messa di voce čula se u »Mazepi«, a problema nije imala ni s prodornim visinama, niti s čujnim dubinama. Uz to, dobro nas je i nasmijala kao Vračara s najzabavnijom točkom programa. Brett Sprague tenor je svijetle glasovne boje koja izvrsno odgovara recimo Bizetu ili Brittenu, za što umjetnik zaslužuje pohvale, a iznenađujuće dobar bio je i bariton Jure Počkaj u ulozi Wotana, neočekivano, dok je vrlo dobar bio i kao Wozzek ili Balstrode. Na kraju, ostaje nam još jedan nacionalni prvak, Giorgio Surian, koji je mudrim odabirom repertoara ostao u okvirima interpretativnih mogućnosti te mu se nastup, stoga, može ocijeniti uspješnim.

Na kraju, koreografirani naklon publici u sebi je već sadržavao dodatak programu, a bio je to ulomak iz opere »Falstaff« G. Verdija, »Tutto nel mondo è burla«. Potpuno je razumljivo da tu fugu nije lako otpjevati, naučiti, odsvirati ili dirigirati, ali ako je već dodatak programu i ako se pjeva iz nota, neka barem note budu u lijepim fasciklima. Naime, šteta je kad trosatni koncert s kostimima i scenom vizualno završi kao neka sitz-proba. Naravno, sve je to i upalo u oči zbog neloše minimalističke scenografije Alana Vukelića, Seada Ajanovića i Marina Blaževića sa zanimljivim svjetlosnim efektima i videoprojekcijama, ali i sasvim lijepih kostima Sandre Dekanić. No, kako se po sceni krećeš ili nosiš kostim, te posebno kakav ti je naklon publici i završetak koncerta, govori mnogo i ostaje u sjećanju pa je istome potrebno posvetiti veći značaj.

U konačnici, ostaje za pohvalu što je ovakav opsežan i zahtjevan program uopće izveden, a i koncept jest zanimljiv i bio je zanimljiv onima koji su na koncertu bili prisutni, koji su umjetnike nagradili lijepim pljeskom, a i nisu svojim kućama otišli nezadovoljni.