Svake se godine, na godišnjicu odlaska velikog književnika, esejista, glazbenog kritičara, prevoditelja i uvaženog akademika Nedjeljka Fabrija u Novom Vinodolskom, u organizaciji Narodne knjižnice i čitaonice, organizira kulturna manifestacija »Fabrijevo štavljenje štiva«. Nedjeljko Fabrio svoje je ljetne mjesece provodio u Novom, skrbio je o novljanskoj knjižnici te je Vinodol, kako je sam nazivao Novi Vinodolski, bio njegova tiha oaza u kojoj je dovršio neka svoja djela na kojima je radio. Novi je bio mjesto u kojemu je uživao, koje mu je pružalo sve za bogat književni izričaj.

U znak zahvalnosti i velikog poštovanja, odlučeno je, još prije pet godina, pokrenuti dane posvećene ovom značajnom hrvatskom književniku koji nas je napustio 4. kolovoza 2018. godine.

– »Fabrijevo štavljenje štiva« manifestacija je koja se odvija pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija te je zamišljena kao prigoda za okupljanje znanstvenika te drugih umjetnika koji, u obliku predavanja, koncerata i dramskih izvedbi svjedoče o Fabrijevim književnim vrijednostima, ali i o njegovom cjelovitom doprinosu hrvatskoj kulturi. Ove smo godine sadržajno težište, na želju Fabrijeve kćeri i suorganizatorice manifestacije Arijele Fabrio, odlučili staviti na Fabrijevom interesu za glazbu jer je riječ i o vrsnom glazbenom kritičaru, istaknula je ravnateljica novljanske Narodne knjižnice i čitaonice Barbara Kalanj Butković.

Mreža utjecaja

Prvi dan manifestacije obilježilo je predavanje,,O Fabriju i glazbi« koje je održala prof. dr. Diana Grgurić. Glazba je, posvjedočit će Grgurić koja je s velikanom naše literature imala čast i prijateljevati, za Fabrija bila izazov traženja sklada, doživljaj (ne)mira, kontrasta, ushićenja, ekstaza, umjetnička paradigma i blagotvorna terapija.

– Nedjeljko Fabrio bio je skladatelj među književnicima. Iako je imao elementarno glazbeno obrazovanje, Nelko je bio erudit od kojeg sam puno naučila ne samo kao od jednog književnika, već i kao od pasioniranog poznavatelja glazbe. Često smo vodili duge razgovore o tome što njemu glazba predstavlja. Nelko se, kao čovjek, u svojim formativnim godinama formirao kroz klasičnu glazbu. Tih je godina popularna glazba imala svoj uzlazni trend. Međutim, intelektualci su je doživljavali kao nešto efemerno, gledali su na nju kao drugorazrednu i nisku kulturu te je klasična glazba ostala izrazom visoke kulture i doživljavana je kao umjetnost koja bi intelektualcima trebala otvoriti perspektive. Mnogi su intelektualci popularnu glazbu tako odbijali, a Fabrio nije jedan od takvih. Bio je dalekosežan jer danas čitava paradigma kulturalnih studija ne promatra ništa kroz hijerarhiju već se na sve gleda kroz mrežu različitih utjecaja. Ne postoji više u poimanju kulture »nisko« i »visoko« te se ne stvaraju, kao ranije, klasne razlike u tom smislu« prepričala je Grgurić naglašujući pritom izvanrednu revnost i detaljizam Nedjeljka Fabrija.

Tuđe područje

– On je satima sjedio u kazalištu, gledao je puno izvedbi istih opera i plod tog rada veliko je i značajno djelo, »Maestro i njegov šegrt«. Riječ je o Bibliji jednog vremena i jednoj od najznačajnijih knjiga u hrvatskoj glazbenoj literaturi koju je napisao književnik, a ne muzikolog. Fabrio je tako iskoračio iz svog područja djelovanja, i to vrlo smiono, ali i ponizno jer je bio svjestan kako nije stručnjak. Uvijek se znao, često bezrazložno, opravdavati zbog tog što se »pača u tuđe područje«, ali takav je bio njegov karakter, no sva sreća da se »dirnuo u tuđe područje« i da je napisao ovu knjigu kojoj svi muzikolozi priznaju značaj, kaže Grgurić.

Fabrijeva knjiga »Maestro i njegov šegrt, glazbena kronika 1986.-1993.; prilozi bratimstvu duša u hrvatskoj umjetnosti«, za koju će Tonko Maroević reći da je, »ispisana s toliko ljubavi i znanja da će ostati kao svojevrstan spomenik razdoblja, pa možda i epohe zasićenog postmodernog ukusa rafinirane eklektičnosti«, dok će Nives Kavurić Kurtović ustvrditi kako je glazbena kritika Nedjeljka Fabrija, »čisti užitak«, nastala je kao svojevrsna zbirka njegovih kazališnih kritika.

– Da bi se napisala kritika, čovjek bi morao otići na predstavu na kojoj provede minimum dva sata. Nakon toga mora i pisati, opet minimum nekoliko sati. Za Nelka to nije bio kraj. Vrijednost njegove kritike leži u tome što je on, u procesu pisanja, obilazio čitaonice i arhive u potrazi za povijesnim podacima o operama o kojima je pisao. Nezamislivo je shvatiti tu višeslojnost radnji i istraživanja. To nije bio samo kritički dojam predstave. Ako je pisao o Zajcu, istražio bi kada je Zajčeva opera o kojoj piše posljednji put bila izvedena u Zagrebu ili Rijeci te tko je u njoj pjevao, tko je dirigirao i sve je to Fabrio, za svaku operu, okupio u jednoj knjizi. Riječ je o nevjerojatnom izvorištu glazbene kulture Hrvatske, ističe Grgurić.

Germanski autori

O tri faze svoga glazbenog šegrtovanja sam Fabrio govori u spomenutom remek-djelu. Počeci te ljubavi vezani su uz Rijeku, uz njegovu glazbenu školu koja je bila u parku istočno od Guvernerove palače te uz središnju osobnost tih glazbenih godina, skladatelja i njegova predavača solfeggia, velikana Ivana Matetića Ronjgova. Tu je i školski zbor, a prvo će razdoblje, s kraja četrdesetih godina polovice petog desetljeća prošlog stoljeća, Fabrio opisati sljedećim riječima: »Doba kada su stupovi glazbenog događanja u Rijeci bili maestro Lovro Matačić, maestro Boris Papandopulo, koloraturni sopran Mica Glavačević, sopranistica Jana Puieva, altistica Nevenka Tomašić, tenor Gino Bonelli, sopranistica Yorka Wolf, bariton Milan Pihler i mezzosopranistica Stefanija Lenković…«.

Zanimljivo, za vrijeme studija Fabrio je bio podstanar u Palmotićevoj, i to kod punice tadašnjeg prvaka Njemačke opere u Berlinu, našeg proslavljenog bas-baritona Tomislava Neralića. Zahvaljujući vijestima koje su stizale do njega iz obitelji u kojoj je stanovao, mladi je Fabrio svoju ljubav prema operi – koja je do tada uglavnom bila fokusirana na talijanski repertoar – širio i na germanske autore.

Potom su uslijedile i zagrebačke faze, ona studentska te ona vezana uz otvaranje Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a Fabrio je sve vrijeme, kako je to kazala Grgurić, razvijao svoje učenje o glazbi, gajeći permanentno zanimanje za umjetnost koja ga je osvojila još u dječačkoj dobi te je on, po svojoj prirodi, bio umjetnik, a umjetnik je uvijek u nekakvom traženju sklada.

– To je ono što umjetnika goni i što ga, na neki način, tjera i što mu daje motiv, ali istovremeno i utege. Nelko je bio čovjek koji se stalno preispitivao i bio je toliko detaljan da je sam sebe time često zamarao. Glazba je bila njegova umjetnička paradigma, on je riječi mislio kroz zvuk, za njega je glazba bila terapija, kazat će Grgurić.

Metafora glazbe

Prema njezinim riječima Nedjeljko Fabrio otkrivao je kako se osjećao za stolom dok je radio na tekstovima, naglašavao je nemoć predviđanja ishoda sjedenja, osjećao se osamljeno, lišen kreativnog duha i ičega vrijednog za pokazati.

– Ali, kada se dogodilo »ono« uslijedile su neobične stvari: vrijeme je drugačije protjecalo, prošlost je postajala sadašnjost, budućnost se razotkrivala iznenađujuće jasno, riječi su mijenjale ponašanje; pisanje se pretvaralo u bitku između realnog i zanesenog, između glazbe i zvuka te riječi, između skladatelja odnosno dirigenta i književnika, kaže Grgurić.

Pripovjedački sentimentalan, izražene barokne težine, ceremonijalan u iskazu, u pravilu oduševljen izvedbom, sklon talijanskoj glazbi, opčinjen njemačkim romantizmom, a u svemu navedenom Gustav Mahler zauzima posebno mjesto, što je za Fabrija melankolija i tuga pomiješane s divljenjem, tuga ustupa mjesto smiraju, glazba i tišina postaju jedno; blagost i dramatika isprepliću se u ciklusu života; pobjeđuje strastvena ljubav prema životu i prirodi; kraj je istovremeno slavljenje spokoja; glazba je metafora za shvaćanje dijalektičnosti života. Mahler je, naime, Četvrtu simfoniju napisao u Opatiji, a Fabrio je to prvi pronašao.

– To je veliki podatak i, u kulturnom smislu, za nas itekako bitan. Fabrio je tu informaciju saznao, opisao ju je, ali se njome nije bahatio i upravo zbog tog što se nije bahatio, svjedočim često, kako ga se nigdje u literaturi ne spominje, a pojedinci bi o tome napisali doktorske disertacije. Stoga, takve informacije vrijedi ponavljati jer su glazba i povijest bile dvije velike Fabrijeve umjetničke, ali i životne okupacije, posvjedočila je profesorica Grgurić napominjući kako je Fabrio imao klasične obrazovne zasade, ali je, u svojim uvjerenjima, bio vrlo radikalan te je u hrvatskoj književnosti radio ono što su u inozemnoj literaturi radili Mann, Hesse pa i nedavno preminuli Kundera.

Glazba i zvuk, reći će Grgurić, nisu isto – glazba je organizirani zvuk, a Fabrio je bio senzibiliziran za zvuk i zato je njemu riječ bila glazba jer riječ je sama organizacija. Fabrio je bio jezično širok, poznavao je strane jezike, talijanski pogotovo, te se zvukovno mogao igrati s jezikom i s infleksijama jezika, a tišina mu je, koliko god to paradoksalno zvučalo, puno predstavljala.

– Kada čitate nešto Fabrijevo naglas i u sebi, to nije isto. Samo pokušajte pročitati naglas neke njegove rečenice i osjetit ćete zvučni sklad i Fabrijev jezični ritam, glazbeni ritam u njegovim rečenicama, zaključila je prof. dr. Diana Grgurić.

Svoje je predavanje završila riječima iz piščeve »Berenikine kose«: »U početku, pamti, bijaše tišina. Plohe dugih, stoljetnih šutnji, bez rubova, bez površine, koje se ne spajaju niti jedna od druge udaljuju, gluho nalegle jedna na drugu, plohe mučaljivosti, nepostojeće, ničim ispunjene, ni od čega načinjene, ni za koga, ali tu: to je povjesnica hrvatska.«