Nataša Mataušić (rođena u Beogradu 1956.), po struci povjesničarka i arheologinja, široj je hrvatskoj javnosti postala poznata 1997. kada je predsjedala Upravnim vijećem Spomen-područja Jasenovac, a od 2011. postala je i članica međunarodne ekspertne grupe za izradu novog združenog prostora bivših republika Jugoslavije u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau. Godinama je radila u Muzeju revolucije naroda Hrvatske kao kustosica (zbirke fotografija i filmova), a nedavno je, nakon godina predanog rada na izradi monografije, o kako kaže »prešućenoj heroini Drugog svjetskog rata Diani Budisavljević« koja je u tim strašnim vremenima spasila oko 10. 000 dječjih života, doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu disertacijom naslovljenom »Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece-žrtava ustaškog terora«.

Ubrzo nakon toga objavila je u izdanju zagrebačkog »Profila« širem čitateljstvu prilagođenu verziju svojih opsežnih znanstvenih istraživanja naslovljenu »Diana Budisavljević: Prešućena heroina Drugog svjetskog rata«, s tim što je, kako napominje urednik, ova knjiga posložena na drukčiji način i gdje su pojedini citati iz »Dnevnika« same Budisavljević navedeni u širem opsegu, kako bi jasnije i preciznije ilustrirali vrijeme, ljude i događaje koje je opisivala.

Nepojmljivi svemir užasa

Djelo Nataše Mataušić nesumnjivo je jedno od najvažnijih u novodobnoj hrvatskoj znanstvenoj publicistici, jer nam je otvorilo jedan cijeli svijet, nepojmljivi svemir užasa i strahota koje je počinio ustaški režim za vrijeme NDH-a, ali ujedno nas je objektivno i kritički utemeljeno upozorilo na brojne predrasude i mitove koji su se iz različitih, uglavnom političko-ideoloških razloga godinama taložili i dominirali našom hrvatskom, a ranije i jugoslavenskom društvenom scenom te samim time (ne)namjerno deformirali istinitu sliku tih mračnih i mučnih (po)ratnih vremena. Stoga sam i ovaj tekst naslovio »Velika knjiga o velikoj ženi«, jer je svojim predanim, kreativnim i poštenim istraživačkim radom dr. Mataušić oživjela jedno u mnogo čemu potresno razdoblje »užasa i nade«, u kojem su najveće žrtve bila upravo kozaračka djeca (ali ne i samo ona, krug stradalnika iz dječje populacije bio je daleko širi), koja su ostala bez svojih roditelja, budući da su velikim dijelom tijekom vojne operacije na Kozari bili internirani, a potom pobijeni u logorima ili transportirani na prisilni rad u Njemačku i Norvešku za potrebe nacističke vojne industrije. U pravilu se radilo o civilnom stanovništvu srpske etničke pripadnosti u kojima su ustaše vidjele ugrozu po vlastiti režim, a poznat je i njihov stav o tome kako se srpsko pitanje u Hrvatskoj mora jednom zauvijek riješiti tako što će trećina Srba biti pobijena, trećina prekrštena, a trećina protjerana u Srbiju.

Upravo o toj nesretnoj i preplašenoj djeci bez roditelja počela je skrbiti heroina ove knjige, Diana Budisavljević, rodom Austrijanka i supruga istaknutog liječnika Julija Budisavljevića, uglednog člana srpske zajednice u Hrvatskoj, kojoj jednostavno savjest, moral i građanska čast te urođena humanost nisu dopuštali da tu svekoliku dramu biblijskih razmjera mirno gleda, već je poduzela sve, pa i više od toga, naravno u okviru zadanih i ograničenih okolnosti, kako bi spasila što je moguće više te nesretne srpske djece. Tijekom svoje akcije spašavanja (ali i poslije rata) nailazila je na brojne opstrukcije od strane ustaških vlasti (a kasnije i komunističkih), jer niti jednima, naravno iz različitih razloga, nije odgovaralo da se sazna i obznani puna istina o njenom humanitarnom radu. Međutim, ona se nije obazirala na prepreke; što ih je bilo više, još se više i upornije angažirala kako bi svoju misiju spašavanja djece što efikasnije i brže provela.

Zaborav i ignorancija

Nakon rata, iz ideoloških razloga, zaborav i ignorancija prekrili su ovu njenu veliku akciju spašavanja djece osuđene na tiho umiranje po raznim ustaškim logorima, a nije nedostajalo niti falsificiranja činjenica, sve samo kako bi se njene zasluge umanjile i istisnule iz kolektivne memorije te bile pripisane drugima koji u jednom dijelu uistinu i jesu sudjelovali u zbrinjavanju te nesretne djece, ali čija se uloga ni iz daleka ne može mjeriti s ulogom same Diane Budisavljević. Ona je bila spiritus movens cijele te veličanstvene akcije spašavanja, svih tih humanitarnih akcija izvođenih u nemogućim uvjetima, a ipak, usprkos svemu, komunistički ju je režim, kako smo već napomenuli, želio »isključiti iz pamćenja« ili je svesti na tek jedan kotačić u lancu cijele ove akcije spašavanja i zbrinjavanja djece.

Međutim, bez Diane Budisavljević akcije tako širokih razmjera ne bi bilo, a sve je to (u)činila ova jedinstvena i neponovljiva Austrijanka koja se igrom sudbine udala za hrvatskog Srbina, život vezala za Zagreb i Hrvatsku gdje je provela svoje i najbolje i najgore godine života. To potiskivanje zasluga Diane Budisavljević nije bilo tipično samo za komunističke vlastodršce, već u jednakoj mjeri i za (neo)ustaške revizioniste koji su tvrdili kako su za spašavanje srpske djece zapravo zaslužne vlasti NDH-a, kao i sam poglavnik Ante Pavelić, jer bez njihova odobrenja takva akcija ne bi bila moguća. I uistinu, da bi akcija Diane Budisavljević polučila bilo kakve, pa i skromne rezultate, da bi ishodila odobrenja za dostavu hrane, lijekova, odjeće zatočenoj djeci u logorima, ona je morala pregovarati s ustaškim vlastima, tražiti dopuštenja da joj se omogući legalno djelovanje i u tom pogledu ona je neminovno bila osuđena na susrete s visokopozicioniranim službenicima raznih ustaških ministarstava.

Osobno je prezirala ustaše, grozila se njihove okrutnosti, ali bila je svjesna kako je jedini mogući put da se toj nesretnoj djeci pomogne svojevrsna suradnja s pojedinim segmentima ustaške vlasti i samo zahvaljujući tome cijela ova njena akcija prerasla je u jedan od najvećih poduhvata spašavanja djece na prostorima svekolike okupirane Europe. I u tomu je suštinska razlika između postupanja komunista i antifašista, odnosno ustaša prema Budisavljević i njenom poduhvatu. Prvi su istinski željeli pomoći toj nesretnoj djeci i na tom planu su i ostvarili određene rezultate, za razliku od ustaša koji nisu bili iskreno zainteresirani pomoći srpskoj djeci; dapače, činili su sve kako bi taj problem brzo, ne vodeći računa o načinima, drastično riješili. Djeca su u ustaškim logorima boravila u krajnje nehigijenskim uvjetima, vladale su epidemije, glad i djeca su masovno umirala. Kad se Budisavljević pojavila u tim logorima, bila je užasnuta zatečenim stanjem, i tek na intervenciju ustaškog liječnika dr. Karađolea izgladnjeloj su djeci oboljeloj od dizenterije, ospica i svraba dostavili nešto hrane (kukuruza i krumpira) tako da se situacija ipak nešto poboljšala, ali je i dalje bila iznimno teška.

Spašavanje djece

Treba naglasiti da Budisavljević, suprotno uvriježenom mišljenju, nije spašavala samo kozaračku djecu, već i djecu iz logora u Loborgradu, potom više od 300 djece koja su s majkama prije kozaračke ofenzive bila internirana u logor Stara Gradiška, a one potom poslane na rad u Treći Reich; zatim su tu bila srpska djeca iz sela s Banije i Korduna, dijelom iz Slavonije i tako dalje. Dr. Mataušić je 2002. kao članica Povjerenstva za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog centra u Jasenovcu naišla na pet albuma s 537 originalnih fotografija djece iz 1942., koji su se nalazili »bunkerirani« u depou Hrvatskog povijesnog muzeja i, kako priznaje, tada je prvi put saznala za Dianu Budisavljević, a koja je široj javnosti postala poznata nakon što je bio tiskan njen »Dnevnik« koji je »razotkrio mnoge tajne povezane s akcijom spašavanja srpske djece tijekom Drugog svjetskog rata«.

Tada se Nataša Mataušić i odlučila posvetiti ovoj temi svjesna kako je naišla na nevjerojatan, eksplozivan materijal koji (malo) poznata zbivanja osvjetljava na posve novi način. Naime, zahvaljujući prije svega Tatjani Marenić, istaknutoj članici KPJ-a i sudionici partizanskog pokreta, a kasnije po oslobođenju zemlje jedne od utemeljiteljica studija (Više škole) socijalnog rada na zagrebačkom sveučilištu (koja se također istaknula u spašavanju djece iz ustaških koncentracijskih logora), 50-ih se godina prošlog stoljeća, iz ideoloških (ali čini se i njenih osobnih) razloga, nametnula javnosti jedna drukčija, »izmijenjena i dorađena« istina o spašavanju kozaračke djece, u kojoj je glavna uloga dodijeljena KPJ-u (i antifašističkim udrugama), a Dianu Budisavljević posve gurnula u drugi plan, smatrajući nedopuštenim da u toj velikoj humanitarnoj akciji glavnu ulogu ima jedna tuđinka bez »prihvatljivih« ideoloških svjetonazora, a k tomu još i pripadnica »neprijateljske« građanske klase.

Kako kaže dr. Mataušić: »Tatjana Marenić je također bila i hrabra i požrtvovna žena, čija je biografija isto tako bila fascinantna«, tako da joj je u knjizi s pravom posvećen opsežan prostor, ali ona je ujedno bila osoba koja je do kraja i bez ostatka pripadala komunističkom pokretu i smatrala je svojom dužnošću, koristeći se svojim ugledom i utjecajem, retuširati sliku stvarnih zbivanja i prilagoditi je vladajućoj ideologiji. Ujedno, kao načelnica odjela Ministarstva socijalne politike potpisala je nalog kojim se D. Budisavljević obvezuje da nadležnim institucijama preda svoju cjelokupnu kartoteku, fotoalbume (djecu su snimali brojni zagrebački fotografi, sve dok im to ustaške vlasti nisu zabranile, a najveći broj tih slika napravljen je u srpnju i kolovozu 1942.) i ostalu dokumentaciju koju je pozorno vodila kako bi zabilježila sve podatke o svakom pojedinom djetetu koje je spasila i smjestila na sigurno, odnosno kako bi ostavila prepoznatljive identifikacijske tragove iz kojih će biti moguće svršetkom rata povezati tu djecu s njihovim roditeljima (ukoliko su preživjeli), ili barem najbližim srodnicima.

Dnevnički zapisi

Osnova za izradu kartoteke bile su transportne liste djece; prvi su podaci zabilježeni 4. srpnja 1942., a radilo se o djeci koja su iz Stare Gradiške, preko Zagreba, transportirana u Gornju Rijeku. Dokumentacija o akciji D. Budisavljević bila je smještena u 25 ladica, a činilo ih je 12. 000 kartona s podacima o zbrinutoj djeci, ali na koncu sve je to svršetkom rata morala predati novim vlastima, a u veljači 1947. predala je izvještaj o svom radu AFŽ-u, da bi nakon toga o svemu tomu što je (u)činila zašutjela i praktički do smrti nikada javno o tome ni riječi nije prozborila. Je li Tatjana Marenić oduzela ovu dokumentaciju po nečijem nalogu ili po vlastitom nahođenju, još uvijek se ne zna i čini se nikada se neće ni saznati. Obrazloženje odluke o oduzimanju kratko se može svesti na rečenicu: »Više nema potrebe da se dokumentacija nalazi u privatnim rukama«. Za dugo vremena toj se dokumentaciji izgubio svaki trag; jesu li nove vlasti na temelju tih podataka pokušale povezati djecu s preživjelim roditeljima, ako jesu, koliko su u tome bili uspješni, o tome se zapravo ništa ne zna, da bi tek igrom slučaja dio te građe o srpskoj djeci pronašao (1966.) Jerko Trputec (nalazila se odbačena na tavanu Više socijalne škole u Zagrebu, gdje je do svog umirovljenja radila T. Marenić) i proslijedio ih je Muzeju revolucije naroda u Hrvatskoj, i samo zahvaljujući tomu, ostale su djelimice sačuvane.

U svojim dnevničkim zapisima vođenim od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947. D. Budisavljević je opisala akciju spašavanja kozaračke djece. Kada je u lipnju 1942. saznala da se velik broj srpske djece nalazi u ustaškom logoru u Staroj Gradiški, pokrenula je akciju njihova spašavanja: tri je puta odlazila u sam logor (odjevena u odoru dobrovoljne sestre Crvenog križa), isto toliko puta u Jablanac, a po jednom u Mlaku i Košutaricu gdje je preuzimala djecu (od dojenčadi do 14 godina starosti) kako bi ih smjestila na sigurno i udomila. Ali, kako je sama priznala, u toj akciji spašavanja ne bi puno postigla sama da nije imala široku mrežu suradnika: pomagali su joj brojni građani Zagreba, neke institucije, Karitas, niz zagrebačkih župa te pojedini zaposlenici po ustaškim ministarstvima i ustanovama koji uglavnom nisu simpatizirali Pavelićev režim i, kako kaže dr. Mataušić, brojni pojedinci različitog socijalnog statusa, zanimanja i ideoloških opredjeljenja.

Pomažući djeci, na svoj su način pružali otpor vladajućem zlu i iskazivali nezadovoljstvo s postupcima ustaškog režima. Tu svakako treba istaknuti neumornog Kamila Breslera, savjetnika i nadstojnika Odsjeka brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe (koji je zbog pomaganja Budisavljević jedno vrijeme bio i suspendiran), zatim glavnu sestru Crvenog križa Dragicu Habazin, arhitekta Marka Vidakovića, Ljubicu Becić – suprugu slavnog slikara Vladimira Becića i njihovu kćer Veru (udanu Velebit), liječnike Berislava Borčića, Branka Kesića te Branka i njegovu suprugu Ninu… Kao Austrijanka koristila se i vezama s njemačkim časnicima, prije svega bojnikom Wilhelmom Kneheom, koji se, iako pripadnik nacističke stranke, zgražavao pogroma nad srpskom djecom i Austrijancem Gustavom von Koczian-Micholskym, čovjekom romaneskne biografije i pravim avanturistom (u Zagrebu je navodno boravio kako bi osigurao radnu snagu za tvornicu zrakoplova u Wiener Neustadtu), ali za vrijeme rata bliskog Edmundu Glaiseu von Horstenau, Hitlerovom opunomoćeniku u NDH. On je Diani Budisavljević pomogao dobiti dozvolu za ulazak u ustaške logore, a čini se kako je bio svjestan što se tamo zbiva i da je svojoj sunarotkinji pomagao iz moralnih razloga. Naime, svršetkom rata saveznici su ga uhitili, ispitivali i na koncu pustili, oslobodivši ga svake odgovornosti, a uz to on je svjedočio u prilog svog prijatelja nacista Knehea, tvrdeći da je sudjelovao u akciji spašavanja 6. 500 srpske djece i tako se »neizravno suprotstavio svojim pretpostavljenima«.

Uloga Stepinca

Naravno, u svojoj studiji dr. Mataušić se morala dotaknuti i kontroverzne uloge zagrebačkog nadbiskupa Stepinca u svim tim zbivanjima: s njim se D. Budisavljević prvi put sastala 3. prosinca 1941. kako bi ga zamolila da joj pomogne u ishođenju dozvole za posjet Loborgradu ne bi li zatočenim ženama srpske nacionalnosti i njihovoj djeci mogla dostaviti hranu i ostale potrepštine. Prema riječima Budisavljević, Stepinac je bio krajnje suzdržan, ispričavao se kako nema nikakvog utjecaja na ustaške vlasti i činio joj se posvema nezainteresiranim za cijeli taj problem, očevidno čekajući da audijencija što prije završi. U kasnijim susretima obećao joj je pomoći i preko svojih veza udovoljiti barem nekim njenim molbama o skrbi za djecu, ali sve to ostalo je samo na riječima.

Ali, od sredine 1942. ipak se aktivnije angažirao u organizaciji smještaja nezbrinute djece uključujući Karitas u cijelu akciju njihova spašavanja, što je vremenom rezultiralo forsiranjem jednog novog mita, to jest kako upravo Stepinac ima najveće zasluge za izvođenje cijele te humanitarne akcije. Nesporno, bez Stepinčeve pomoći (uputio je poslanicu svim župama s molbom da pomognu Karitasu u »kolonizaciji djece«), stvari bi išle daleko teže, ali dr. Mataušić se s pravom pita: »Zašto je tako kasno reagirao, odnosno tek onda kada su ustaške vlasti (Ministarstvo udružbe), u kolovozu 1942. objavile kako se izbjeglička djeca mogu »kolonizirati u hrvatske obitelji«.
I iz »Dnevnika« Diane Budisavljević, kao i iz studije dr. Mataušić, jasno proizlazi kako je ona bila krajnje suzdržana i sumnjičava prema nadbiskupu i Katoličkoj crkvi (iako je i sama bila rimokatolkinja); bez obzira na kasniju suradnju i pomoć, iz prvih je susreta izvukla lekciju koja je rezultirala trajnim nepovjerenjem, da bi nakon audijencije 26. svibnja 1942. na Kaptolu zapisala: »Kažem mu da sam došla tražiti da spasi cijeli narod, a on mi priča o stanu jedne Židovke. Onda je počeo kritizirati Nijemce, nacizam, Hitlera, da su oni za sve krivi. Kažem mu da se njemački biskupi jako zanimaju za svoje vjernike i suprotstavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih prešli su na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih… Na kraju obećava da će se zauzeti. Budući da u to mnogo ne vjerujem, nazivam kanonika Bakšića i molim za prijem. Molim ga da utječe na nadbiskupa«.

Povijesne nepravde

Diana Budisavljević je prema Karitasu, pa i prema Hrvatskom Crvenom križu, koji su za razliku od njene Akcije spašavanja imali službene ovlasti, također imala zadršku i iskazivala stanovito nezadovoljstvo njihovom indolentnošću, bez obzira što su joj pomagali u rješavanju nekih problema, primjerice kupovini deviza koje kao privatna osoba nije mogla ostvariti. U svom je »Dnevniku« zapisala: »Karitas s mojom Akcijom nema veze. To je naš privatni posao i Karitas se time ne treba hvaliti. Želim sačuvati samostalnost svoje Akcije i obraćati se Karitasu kad nam treba njihova pomoć, odnosno kad mi njemu možemo pomoći«. Je li u prosudbi Karitasa bila prestroga, pa i pomalo nepravedna, odgovor je – možda, ali nakon niza podmetanja i prepreka kojima je bila izložena i od strane vlasti, ali i raznih institucija, ne čudi što je bila tako hladna prema svima onima koji su je u prvi mah odbili.

U svom radu dr. Mataušić je pokušala ispraviti još jednu povijesnu nepravdu; naime, radi se o Prihvatilištu za djecu u Jastrebarskom kroz koje je prošlo više od 3.000 djece, a nažalost umrlo ih je 452, ali u najvećoj mjeri kao posljedici strašnih, nehigijenskih uvjeta boravka u logoru Stara Gradiška. Dom u Jastrebarskom su vodile časne sestre, Slovenke, koje su poslije rata bile optužene za mučenje i izgladnjivanje djece, ali kako niti jedna nije bila osuđena (jedna od njih, sestra Imelda Potočnik, čak je otišla u partizane), to jasno govori o tomu da se radilo o objedama, ali nažalost, ta je stigma ostala i zasluga je autorice ove knjige što je potvrdila tezu Ćirila Petešića koji je 1990. godine u svojoj knjizi ukazao na spomenute objede. Tada su njegove teze u javnosti bile dočekane na nož i tek ovom knjigom su dobile »pravo javnosti«, odnosno na vjerodostojnosti.

Dr. Mataušić je naglasila kako se ustaški dječji logor u Sisku (osnovan u srpnju 1942., a raspušten u siječnju 1945.) ni po čemu ne može usporediti s domom u Jastrebarskom (a što se često činilo); tretman djece bio je bitno različit, odnosno prirode tih logora bile su naprosto drukčije.

Na kraju treba kazati nekoliko riječi i o samoj Diani Budisavljević, kao i o obitelji njezina supruga. Ona je rođena u Innsbrucku (1891.) u bogatoj trgovačkoj obitelji Obexer koja je imala velik ugled u gradu. Početkom Prvog svjetskog rata, kako bi mogla pomoći ranjenicima, upisala je tečaj za medicinske sestre i tako je upoznala budućeg supruga, kirurga dr. Julija Budisavljevića koji se nakon studija medicine u Innsbrucku nalazio na specijalizaciji u tamošnjoj gradskoj bolnici. Julije Budisavljević (rođen 1882. u Požegi) bio je sin plemenitog Bude Budisavljevića, književnika i jedno vrijeme župana Zagreba, ali i Ličke županije, koji je kao osoba uživao velik ugled u hrvatskom društvu, ali i šire u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Imao je četiri sina i tri kćerke od kojih je najpoznatiji bio Srđan, između dvaju svjetskih ratova član srpske stranke Svetozara Pribičevića (od 1939. i njezin predsjednik), a jedno vrijeme i ministar u vladama Cvetković-Maček, odnosno generala Simovića. Rat je proveo u emigraciji u Londonu kao član jugoslavenske izbjegličke vlade, a po oslobođenju vratio se u domovinu, gdje su ga čak i komunisti poštivali zbog njegova izrazitog antifašističkog stava. Kada je umro, na njegov sprovod u Zagreb došla je Titova supruga Jovanka Broz, djevojački Budisavljević, koja zapravo nije pripadala širem obiteljskom krugu, već »drugoj grani« istog »plemena«.

Biografski podaci

Diana i Julije vjenčali su se 1917., imali su dvije kćeri, a po dolasku u Zagreb, njezin je suprug postao profesor na novoosnovanom Medicinskom fakultetu. Početkom rata, kada u Hrvatskoj počinju progoni Židova, Srba i Roma, Juliju se kao »pravoslavcu« ništa nije dogodilo, ustaške ga vlasti nisu dirale. Vjerojatno stoga što mu je supruga bila Austrijanka, a on je kao ugledna osoba navodno uživao i zaštitu samoga Mile Budaka, jednoga od ustaških čelnika kojeg je svojedobno operirao i pomagao mu. Diana, zahvaljujući svom austrijskom, građanskom podrijetlu, ali i kao supruga uglednog člana zajednice, mogla se relativno lakše upustiti u humanitarni i karitativni rad, iako je s vremenom sve češće i više i vlastitu obitelj dovodila u opasnost i krajnje nezahvalan položaj. Ipak, u svemu je imala punu potporu svog supruga.

Igrom slučaja, poklopilo se da su se u razmaku od nešto više od godinu dana pojavili nagrađivani dokumentarno-igrani film »Dnevnik D. Budisavljević« u režiji Dane Budisavljević i knjiga dr. Mataušić, i time je upotpunjena i prevladana jedna velika praznina o ovoj iznimnoj ženi i humanitarki. Knjigom dr. Nataše Mataušić nije samo ispravljena jedna velika nepravda prema godinama prešućivanoj Diani Budisavljević već je na plastičan način oslikano vrijeme zla, tragično povijesno razdoblje u kojem su usprkos svemu postojali ljudi koji su se tom zlu suprotstavili i bez obzira na strah i moguće teške posljedice po sebe i svoje obitelji, ljudskost i humanost stavili iznad svake ideologije. Ovom knjigom, koju je Diana Budisavljević više nego zaslužila, podignut je najljepši spomenik jednoj samozatajnoj, hrabroj i istinski velikoj ženi. U teškim je vremenima, ne obazirući se na posljedice, činila ono što treba činiti i uistinu joj se možemo duboko pokloniti kao istinskoj heroini jednog tragičnog (ne)vremena.