Dobitnica mnogobrojnih priznanja i nagrada, devedesettrogodišnja američka pjevačica i skladateljica Sheila Jordan ovogodišnja je dobitnica Nagrade za životno djelo Međunarodne udruge jazz novinara. Time je uvrštena na listu legendarnih jazz glazbnika u kojoj su tijekom niza godina, u toj kategoriji, najviše glasova osvajali legendarni džezisti kao što su Clark Terry, Max Roach, Sonny Rollins, Ornette Coleman, Roy Haynes, Ron Carter, Cecil Taylor, Carla Bley, Ahmad Jamal, Benny Golson, McCoy Tyner, Randy Weston i drugi. Zahvaljujući beskompromisnom pristupu Sheila Jordan je iznimno cijenjena, posebice među zahtjevnijom publikom, ali i kolegama glazbenicima. Poznata je kao odlučna, beskompromisna i dosljedno kreativna glazbenica koja se nije bojala upuštati u rizične situacije. Surađujući uglavnom s crnim glazbenicima često je nailazila na neodobravanje bijele zajednice, ali je prkosno ustrajala u tome, što se odrazilo na njezino stvaralaštvo.

Početkom 1960-ih Sheila Jordan je ostvarila svoje prve snimke. Otada je snimila dvadesetak albuma kao voditeljica sastava, a snimala je i s drugim uglednim džezistima. Godine 1962. postala je prva jazz pjevačica koja je snimila album za prestižnu diskografsku kuću Blue Note. Bila je to njezina debitantska ploča »Portrait of Sheila« zahvaljujući kojoj je eksplodirala na jazz sceni i pobijedila u anketi kritičara DownBeata u kategoriji talenta koji zaslužuje šire priznanje. Time je visoko postavila ljestvicu za svoju karijeru legendarne jazz pjevačice i mentorice, ali i za karijere drugih pjevačica. Novinar New York Timesa tada je napisao: »Njezine izvedbe balada jednostavno nadilaze emotivne i izražajne sposobnosti većine drugih pjevača.« Do kraja 1970-ih jazz publika je počela malo više shvaćati njezin beskompromisan stil i njezina je popularnost porasla, iako nikad nije radila kompromise.

Naime tijekom cijele karijere ostala je privržena jazz izrazu i scat improvizacijama. »Volim sve vrste umjetnosti, dok god je umjetnik iskren i čist, a kod jazza je uglavnom tako«, rekla je. »Ipak, kod jazz glazbenika nikad ne znate što će reći ili napraviti. S njima morate biti vrlo oprezni (smijeh). Jazz je neizvjestan – i slobodan i otvoren. Ne razmišljam o uspješnoj karijeri, već pjevam iz potrebe da izrazim svoju ljubav i osjećaje za tu glazbu i njezinu dobrobit čovječanstvu.«

Dijete jazza

Sredinom 1960-ih njezino je stvaralaštvo bilo obilježeno jazz liturgijama koje su se pjevale u crkvama, ali i opsežnim klupskim radom, zbog čega je njezina popularnost bila ograničena čak i unutar okvira jazza. No pjevanje je za nju zapravo glazbeno bogoslužje i nikad nije odustala od takvog stava. »Pjevanje jazza je religija«, tvrdi. »Nije važno gdje se pjeva. Gotovo uvijek osjećam duhovno uzdizanje prigodom suradnje sa svim glazbenicima s kojima nastupam.«

Izdavačka kuća Rowman & Littlefield je 2016. objavila knjigu »Jazz Child: A Portrait of Sheila Jordan« spisateljice i glazbenice Ellen Johnson. To je cjelovita priča o životu ove izvanredne pjevačice, koja uz obilje detalja otkriva izazove s kojima se suočavala tijekom života i karijere, od dječje dobi do uspona kao bebop pjevačice u Detroitu i New Yorku tijekom 1950-ih do njezina rada kao glazbene umjetnice koja je djelovala pod utjecajem i u izvedbama s takvim jazz korifejima kao što su Charlie Parker, George Russell, Lennie Tristano, Charles Mingus, Sonny Rollins i Thelonious Monk. Iz ovog štiva čitatelji saznaju više o zlatnom dobu jazza, međurasnim prijateljstvima i romansama u jazz krugovima u kojima se kretala, siromaštvu, zlostavljanju, ovisnosti o alkoholu i narkoticima i oporavku, majčinstvu (samohrana majka) i trijumfu na glazbenoj sceni. Također, obrađena su njezina stajališta o životu žena koje žive jazz životom u doba rasne i rodne diskriminacije dok je okružena onima koji se često bore s poteškoćama vezanim za zlouporabu alkohola i droga. Sve te teme vješto su utkane u njezinu životnu priču.

Uz njezinu suradnju autorica Ellen Johnson dokumentirala je fascinantnu karijeru ove velike glazbenice koja danas slovi kao jedan od najcjenjenijih jazz pjevača i pedagoga. Zapravo za ljubitelje jazza, biografija Sheile Jordan donosi svjedočanstvo generacije glazbenika koja je u izumiranju, a njezin nesalomljivi duh nadahnuće je za sve osobe i njihove živote u svim slojevitostima.

Najvažnije je slušati

Sheila Jordan je odrasla u siromaštvu u rudarskom gradu u Pennsylvaniji, a počela je pjevati kao djevojčica. Kad je jednom bacila novčić u džuboks zalogajnice u Detroitu i čula skladbu »Now’s The Time« Charlieja Parkera u njegovoj izvedbi, odmah se navukla na jazz. Tako je započelo njezino životno jazz putovanje. Već u ranoj tinejdžerskoj dobi nastupala je poluprofesionalno u detroitskim klubovima. Učila je kod legendarnih glazbenika, instrumentalista i skladatelja: pijanista Lennieja Tristana i kontrabasista Charlesa Mingusa, no zapravo najviše je naučila nastupajući na jam sessionima i klupskim svirkama. Poslije je i sama djelovala kao glazbena pedagoginja. Svoje iskustvo prenosi mlađim naraštajima pjevača predajući, između ostalog, na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu, školi InterplayJazz and Arts te u Vermont Jazz Centru, kao i na nebrojenim međunarodnim glazbenim radionicama.

Primjerice, na koncertu što ga je održala 2015., na Jazz.hr-u u Maloj dvorani »Lisinski«, njoj i kontrabasistu Cameronu Brownu neplanirano je na pozornicu pozvala pjevačicu Lelu Kaplowitz. Naime, Sheila Jordan je i u Zagrebu održala glazbenu radionicu, a za Lelu je to bio događaj koji se ne propušta. Tako su se povezale i odmah stvorile uzajamno glazbeno razumijevanje te suradnju u kojoj su na pozornici komunicirale bez pripreme i potpuno spontano. Ustvari, ona je uvijek spremna na takva uzbuđenja.

«Učila sam od džezista«, kaže. »Nadahnjujem se i uvijek sam se nadahnjivala djelom Charlieja Parkera i svih drugih divnih jazz glazbenika. To poručujem i novim naraštajima pjevača. Ne nastojim podučavati – jednostavno, ja podučavam. Podučavati sam naučila kroz podučavanje. Podučavam iz dubine srca, baš kako i pjevam. Za mene je sve to jako emotivno. Podučavam ono što sam naučila još dok nije postojalo institucionalno podučavanje. Podučavam ono što sam naučila od Birda i svih tih velikih glazbenika, a najvažnije što sam naučila od njih je – slušati!«

Skidanje sola

Prvi velik utjecaj na nju izvršio je Charlie Parker, koji je rekao da Sheila Jordan ima uši od milijun dolara. Pohvala koju je primila od velikana »zabetonirala« je njezin status jazz umjetnice. Tijekom cijele karijere na nju su utjecali više instrumentalisti nego pjevači. Legendarne su njezine izvedbe zasnovane na Parkerovim solima. Bila je članica vokalnog trija Skeeter, Mitch And Jean (ona je bila Jean), koji je pjevao verzije Parkerovih sola na način na koji su to kasnije radili Lambert, Hendricks i Ross. »Slušanje Birda ispunjavalo je i obogaćivalo moje srce i dušu«, sjeća se. »Učila sam promatrajući ga, gledajući kako se ponaša i što radi, kako osvaja publiku, kako svira… Razina njegova sviranja nije se mijenjala, uvijek je svirao sjajno. Nikad ga nisam slušala u lošem izdanju, čak i kad je prolazio kroz sve te nedaće, čak i kad je bio bolestan. Njegova se ovisnost o drogama nikad nije odražavala na njegovo sviranje. Uvijek je svirao iz dubine srca. Proučavala sam i skidala njegova sola, najbolje što sam mogla, ako je uopće moguće skinuti Birdova sola. Učila sam skladbe koje je pisao, a mnoge su skladbe iz bebop razdoblja, pa tako i njegove, zasnovane na promjenama akorda i standardima, primjerice na Gershwinovim pjesmama. Neizmjerno je puno tih tema nastalo na osnovu promjena ritma (pjeva, op.a.): »I got rhythm, I got music«… Puno ih je, primjerice: All God’s children got rhythm… na osnovi koje je Miles Davis napisao skladbu »Little Willie Leaps«. Skladba »Out of Nowhere« sadrži liniju napisanu na osnovi te pjesme. Jazz glazbenici su »ukrali« promjene akorda iz tih pjesama i preko toga napisali nove melodije. Tako je radio Bird, iako je pisao i skladbe koje nisu nužno bile zasnovane na tada postojećim standardima. Zapravo, ne mogu uvijek pjevati njegova sola, tek tu i tamo.«

Nevjerojatan genij

Na njezino stvaralaštvo utjecalo je i prijateljstvo s Charlijem Parkerom. Povezala se s njegovom glazbom, a zahvaljujući prijateljstvu s njim bila je prihvaćena u najtvrđim džezističkim krugovima. Osim toga, nakon što se početkom 1950-ih preselila u New York, udala se za pijanista Dukea Jordana, važnog Parkerovog suradnika. »Nisam pomišljala da ću ikad živjeti od glazbe«, kaže Sheila Jordan. »Jednostavno, voljela sam glazbu a on mi je, dok sam još bila vrlo mlada, rekao da imam uši od milijun dolara, zato jer sam pjevala po sluhu. Jednom je došao u Detroit… Tada sam već pomalo pjevala… Vlasnik kluba rekao je… Dakle, nije to bio klub, jer tada smo bili premladi da bismo smjeli ući u klub. Morali smo navršiti dvadeset i jednu godinu da bismo smjeli ući u klub u kojem se prodaju alkoholna pića. Rekao mu je da me mora poslušati, a on me je pozvao da mu se pridružim na pozornici i otpjevam nešto. Nakon što sam nastupila s njim rekao mi je: »Mala, ti imaš uši od milijun dolara!« Kad sam, godinama poslije toga, u svojim ranim dvadesetima, došla u New York, otišla sam ga slušati u Birdland, stari Birdland. Sjetio me se i rekao: »Ti si ona mala s ušima od milijun dolara!« Tada sam imala dvadeset i jednu ili dvadeset i dvije. U tom smo času postali dobri prijatelji. Dolazio je u moj dom. Tada sam učila od Lennyja Tristana kod kojeg je i on dolazio. Bird je bio predivno, predivno, predivno ljudsko biće, jako pažljiv i uvijek spreman pomoći drugima. U njemu nije bilo ljubomore. Bio je otvoren. Pružio mi je puno toga. Da nije bilo njega, ja sada ne bih sjedila ovdje. Nisam često nastupala s njim. Često, kad bi me pozivao da mu se pridružim u nastupu, odbila bih ponudu. Pitao bi me: »Zašto ne?« – »Ne, ne, ne!« – »Zašto ne?« – »Ne, ne, ne!« Uvijek mi je davao podršku: »Samo nastavi tako!«, »Nastavi, imaš taj osjećaj, imaš sluh i osjećaj za tu glazbu!«, »Nastavi, sve dok to osjećaš!« Tako je govorio. Slušanje na taj način za njega je bilo važno. Smatrao je da je to prvi i najvažniji korak u jazz glazbi – slušanje i osjećanje glazbe – a sve vezano za tehniku da treba doći kasnije. Čitanje i učenje za njega su bili tek nadogradnja. Bio je genij. Nevjerojatan genij!«

Vokal s kontrabasom

Sheila Jordan voli nastupati u neuobičajenoj duo formaciji i to s kontrabasistima, dok većina drugih pjevačica najviše voli pjevati uz pratnju pijanista ili gitarista. U tom kontekstu ostvarila je suradnje s Harviejem Swartzom, Steveom Swallowom i Arildom Andersenom te Cameronom Brownom koji je već niz godina njezin najvažniji glazbeni partner. »Ha-ha-ha, ja sam tvorac te formacije – kontrabas, vokal«, objašnjava. »Sjećam se, još dok sam učila kod Lenniea Tristana počela sam surađivati s Peterom Indom, kontrabasistom iz Londona koji je tada živio u New Yorku. Uvijek sam na poseban način čula kontrabas. Volim tišinu koja se osjeti između fraza. Često zamišljam da sam neka frustrirana kontrabasistica ili reinkarnacija nekog sjajnog basista, ili možda nekog groznog basista, više ni sam ne znam… U svakom slučaju, uvijek »čujem« bas i maštam o suradnji s tim glazbalom. Jednom, dok sam bila u posjetu obitelji u Toledu u američkoj saveznoj državi Ohio, s rođakinjom sam otišla u jazz klub na nastup Charlesa Mingusa. Kad sam saznala da će svirati u gradu, predložila sam joj da odemo na koncert što je ona prihvatila jer je obožavala jazz. Otišle smo u klub i sjele s publikom. Često sam slušala Mingusa koji se također kretao u društvu Lennyja Tristana. U to je doba slušao moje nastupe s Peterom Indom. Tada je nastupio s Leeom Konitzom i bubnjarem kojeg se ne sjećam, jer bio je to neki lokalni glazbenik. U svakom slučaju, Mingus je rekao: »Pridruži nam se i zapjevaj uz nas!« – »Neee!« – »Zašto ne?« – »Ne, ne mogu to napraviti; nemaš pijanista, nemaš gitarista!« – »To te ne smeta kad sviraš s nekim od onih Tristanovih basista.« – »Da, ali to je drukčije!« – »Ne, nije. Penji se na binu. Želim da zajedno izvedemo skladbu »Yesterdays«! Učini to za mene.« To je skladba koju sam tada prvi put otpjevala u javnosti. Nastupala sam u duu i s Harvijem S-om. Dugo smo zajedno radili na različitim aranžmanima. S njim sam snimila nekoliko albuma. Izvorno sam odabrala upravo njega jer smo zajedno nastupali s kvartetom s kojim smo snimili album za ECM. Nakon što se kvartet raspao nas smo dvoje nastavili povremenu suradnju. Rekla sam mu da bih voljela ostvariti suradnju vokala s kontrabasom, što sam često činila, ali ne sustavno. Veličanstven je kontrabasist, ali želio je ići naprijed i stvarati vlastitu glazbu te više nije imao dovoljno vremena za naš duo. Kad je rekao da više nije u mogućosti svirati sa mnom odlučila sam da neću prestati, da to neće biti kraj moje suradnje s kontrabasistima. Uostalom, ja sam to započela. Tada se pojavio Cameron Brown koji je bio spreman na duo suradnju. Slušamo jedno drugo, zajedno uvježbavamo glazbene zamisli i to radimo s poštovanjem prema drugome. Neprestano uvježbavamo nove glazbene zamisli.«

Suštinski važno

Osim sa spomenutim kontrabasistima, Sheila Jordan je tijekom karijere surađivala s raznim slavnim džezistima: Dizzyjem Gillespijem, Cecilom Taylorom, Janom Garbarekom, Markom Murphyjem, Carlom Bley, Roswellom Ruddom, Steveom Swallowom, Georgeom Gruntzom, Leeom Konitzom i drugima. Jedan od njezinih najdugovječnijih suradnika je pijanist Steve Kuhn. »Steve je sjajan glazbenik«, tvrdi. »Zato volim nastupati s njim. Duhovno smo povezani.«

Važno iskustvo stekla je surađujući s pijanistom, skladateljem i aranžerom Georgeom Russellom. »On je bio moj junak«, rekla je. »Prije puno godina čuo je kako pjevam – tada sam bila u ranim dvadesetim godinama – u malenom klubu u Greenwich Villageu u New York Cityju i investirao u demosnimku koju je nudio diskografskim kućama. Odmah sam potpisala ugovor s Blue Noteom i bila sam prva pjevačica koja je tada snimila album za tog izdavača. Bilo je to 1962. Na tome ću mu uvijek biti zahvalna.«

Obojica spomenutih glazbenika sjajni su skladatelji uz koje je savladala tu vještinu. Naime i ona, osim standarda, izvodi autorske skladbe, koje su sve samo ne uobičajene, a nadahnuće crpi iz različitih izvora. »Ovisi što je tema neke pjesme«, objašnjava. »Najčešće je to nešto jako važno u mojem životu. Primjerice skladbu »Workshop Blues« napisala sam za sve pjevače koje sam podučavala. Osmislila sam je dan nakon jedne glazbene radionice koju sam vodila. Skladba »The Crossing« nastala je pod snažnim dojmom mojeg oporavka od ovisnosti o alkoholu i drogama. Da bi napisala pjesmu, moram biti nadahnuta. Ponekad pišem stihove za neke instrumentalne skladbe. Napisala sam ih za neka djela Dona Cherryja, primjerice »Remembrance« i »Art Deco«, kao i za »Quasimodo« Charlieja Parkera koja mi je najomiljenija iz njegova pera. Naravno, napisala sam skladbu »Bird« koja je nadahnuta Charlijem Parkerom. Da bih napisala skladbu vezanu za moj život, mora postojati nešto suštinski važno što će me potaknuti na taj čin. Skladba mora biti o nečemu takvom. To mora biti nešto jako, jako važno.«