Kao da je jučer bilo, a prošlo je više od dvadeset godina od kako smo se sastali dugogodišnji prijatelji i glazbenici Mišo Rihter, Spartaco Črnjarić i ja, priča ribar i basist Darko Mihelić Boćo, jedan od najomiljenijih glazbenika s Liburnije koji je pristao s čitateljima i čitateljicama Novog lista podijeliti svoje reminiscencije na karijeru, a to je ujedno važna kronika liburnijskih glazbenih događanja. »Želja nam je bila da konačno zajedno sviramo glazbu koju volimo, a to je jazz.

U kući u koju sam se doselio iznad Lovrana, s pogledom na cijeli zaljev i otoke Krk i Cres, bio je prostor – konoba – kao predodređen za muziciranje. I tako smo počeli. Nije nas bilo lako uskladiti jer je tada Spartaco radio u »3. maju«, Mišo je otvorio pekarnicu, a ja sam ribario na svojem brodu sve od Savudrije do Sušca. Ipak smo spojili naizgled nespojivo. Nakon nekoliko proba, trebalo je triju dati ime. Budući da smo svirali iz zabave, Spartaco je predložio ime Passion Play. Svidjelo nam se i tako je ostalo. Svirali smo jazz standarde, a imali smo i jednu autorsku skladbu.

Baš tada, negdje 1996., Elvis Stanić Group je snimio CD »Terra Sacra«, koji smo preslušali bezbroj puta jer nešto toliko dobro od naših autora još nismo čuli. To nam je dalo još više volje da nastavimo dalje. Pjesmu »South Wind« smo i mi uvrstili u svoj repertoar. Jednom sam sreo Elvisa i rekao mu što radimo u konobi. I tako je jednog dana došao u posjet sa svojom gitarom, to nam je bila velika podrška. Kako smo sva trojica bila samouka, zvali smo ga češće da nam prenese nešto svog znanja stečenog školovanjem, iskustvom i studijem glazbe u Americi. Puno nam je pomogao, a osim znanja, stekli smo još jednog prijatelja konobe.«

»I tako, kad je bilo lijepo vrijeme – ribarenje, kad je bilo loše – jazz.« Petkom je u hotelu Mozart u Opatiji Danijela Mačešić – Lela, tada studentica Hotelijerskog fakulteta u Iki, u pratnji Saše Lenkovića na klaviru, pjevala jazz standarde. »To je bila novost! Jazz u hotelima – super! Saša je pozvao mene i Spartaca da im se pridružimo. Kasnije dolazi i Alain Ožbolt. Tu se sviralo petkom i imali smo sve više publike. Opet je konoba odigrala svoju ulogu, počele su redovite probe. Negdje baš u to doba dobili smo poziv Vladimira Gašparovića Gaše da dođemo kao Passion Play svirati na Trsatsku gradinu. Gašo je rekao da će na koncertu biti više izvođača. Tamo sam upoznao Denisa Razumovića i Branimira Gazdika. Čuo sam i prije za njih, ali se nismo poznavali. Svirali su kao ludi, bez greške, tečno, lijepa sola, dobar ritam… Nije nam bilo lako nastupiti nakon njih. Pozvali smo Denisa da nam se pridruži u konobi.

Potrajalo je dok je prvi put došao.«

Uslijedio je povratak u konobu, ali sad ih je više i stvari se malo mijenjaju. »Počeli smo svirati bebop, u čemu je Denis majstor, odličan improvizator što na saksofonu, što vokalno. Tada nastaje Black River Quartet – Denis Razumović, Spartaco Črnjarić, Joško Serdarević Jole i ja. Uvidjeli smo da za tu vrstu glazbe puno više paše kontrabas nego bas gitara. Kupio sam jedan stari kontrabas i počela je borba. Kontrabas je trebalo ugoditi i popraviti, a trebao sam i naučiti svirati taj instrument koji je sasvim drukčiji od bas gitare. Dok sam se borio s kontrabasom, drugi su svirali sve bolje i bolje. Elvis je jednom prilikom pozvao sve dečke iz benda. To su bili Ivo Popeskić, Henry Radanović, Marko Lazarić, Tonči Grabušić. A Denis je pozvao Darka Jurkovića Charlieja, s kojim je studirao u Grazu. To su bili sve renomirani glazbenici od kojih se moglo puno naučiti. Branimir Gazdik, koji je često svirao s Ivom latin jazz, donio nam je sa svojim ritmovima i solima jednu promjenu od tradicionalnog. Znao sam i ja odsvirati poneku pjesmu od Camila, poznatog klavirista. Nismo imali problema sa susjedima zbog glasnoće, već parkiranja, ali nisu čuli nijednu polku ili valcer.«

Kako i priliči jednoj uglednoj jazz konobi, uz glazbu važna je bila i gastronomija. »Nastojali smo da na stolu uz vino i pivo uvijek bude nešto za gricnuti, ali ponekad to nije bilo dovoljno pa je Denis u njegovom stilu rekao da idemo u »Veneziju« (poznata picerija u Ičićima koja je tada radila do četiri ujutro) na nešto masno i nezdravo. Više puta se tako i dogodilo. U konobi smo puno toga dogovarali, prepirali se i smijali. Sjećam se i nezaboravnih nastupa u Lovranskom pubu kod Sanjina, koji nas je uvijek rado primio da zasviramo u raznim kombinacijama.«

Masno i nezdravo

Iako je jazz konoba bila sidrište, sve češće bi se otisnuli na »otvoreno more« koje je nudilo veće izazove. »Jedni drugima davali smo podršku i odlazili na koncerte. Elvis i ekipa imali su predivan koncert na maloj Ljetnoj pozornici u Opatiji sa savršenim zvukom koji je napravio Lorin. To moram naglasiti jer je bilo izvanredno. U Galu (Filodrammatica) u Rijeci su Charlie Jurković, Meri Trošelj, Tonči Grabušić i Henry Radanović imali niz koncerata. Nastojali smo prisustvovati kad god je bilo moguće. Veliku glazbenu ulogu odigrao je Lovranski puhački orkestar, najprije pod vodstvom Đanija Trdića, a poslije pod vodstvom Miodraga Kašića. Pripremali su odlične aranžmane i zvučali odlično. Bilo je tu puno dobrih glazbenika. Znala se dogoditi i suradnja sa džezistima u raznim prigodama, najviše na novogodišnjim koncertima koji su se održavali u lovranskom kinu.«

Zaplovili su i Panonskim morem. »Jednog dana na probi Lela nas je pitala bismo li išli svirati u Zagreb na Proljetnu reviju jazza u »Lisinski«. Kaže: »Poslala sam demo snimke i uvrstili su nas u program«. Naravno da smo išli, to je velika stvar. Spartaco, Saša Lenković, Denis, Jole, Lela, ja i nekoliko prijatelja utrpali smo se u kombi i krenuli. Tamo sam upoznao Antu Gelu te
Krunu Levačića koji je nastupao s Boilersima. Imao sam tremu jer je u publici bilo nekoliko poznatih lica, među njima i Miljenko Prohaska. U Rijeku smo se vratili tek ujutro, jer smo nakon svirke i piva morali otići na nešto »masno i nezdravo«… Dobro je prošlo!«
No, od sviranja jazza nema kruha, ili ima?

»Došlo je vrijeme i za ribarenje, trebalo je nešto zaraditi. Žan Pjer, moj prijatelj koji mi je pomagao u ribarenju, odlično je svirao usnu harmoniku. Gitara je uvijek bila na brodu. Svirali smo dok smo vukli mrežu, ni ribarenje nije prolazilo bez muzike. Kad se održavao Jazz festival u Novigradu, a mi smo bili u Vrsaru, išli smo, naravno, to poslušati, a tako i u Lošinju. Tamo sam upoznao Sinana Alimanovića, Pecu Peteja, Lacija Fidria i Dinka Šimunovića. Sa Sinanom se često čujem, a bio sam i kod njih u Sarajevu. I tako se izmjenjivalo lijepo vrijeme, ružno vrijeme, na moru ili na nekoj svirci.«
U jednom trenutku Lela je odlučila o jazzu učiti na izvorištu. »Lela se spremala u Ameriku, pa smo održali oproštajni koncert u Lovranu na trgu pored crkve. Organizator je bila Turistička zajednica Lovran. Ponovo smo se okupili Mišo, Spartaco, Lela, Saša i ja. Ona nas je upoznala sa svojim roditeljima, koji su za tu priliku došli iz Siska. Taj koncert mi je ostao u lijepoj uspomeni.«

Foto Davor Hrvoj

Kako je konoba postala mjesto druženja, ne samo proba, bilo je i sve više prijatelja konobe. Imali su i česte goste. »Iz Zagreba je s Elvisom došao Dubravko Vorih Dudo, s Denisom Mladen Baraković Lima, pa opet s Elvisom Neven Frangeš. A onda iz Pule Branko Strepin i Adriano Bernobić. Bilo nas je sve više. Jednom prilikom, nakon snimanja kod Popeskića, došao je i Massimo Savić. Iznenadili smo se kako je dobro otpjevao neke jazz standarde. Počeli su polako dolaziti i mladi talenti: Vedran i Zvjezdan Ružić, Bruno Mičetić, Marko Duvnjak, Franjo Črnjarić, Tonči Trinajstić, Marko Žele, Luka Veselinović, Damjan Grbac, Edi Lazarić, Karlo Lovrić, Andy Cech. To su danas sve renomirani glazbenici. Nije bilo sukoba generacija, osim što ponekad ne razumijem njihov humor. Pred puno godina, na jednom nastupu u Grožnjanu, Zvjezdan mi je rekao: »Čiča, imate vi možda note za ovu pjesmu?«. Svi smo se smijali. Kad me pitaju: »Boćo, kad ti je rođendan«, ja im kažem da je nakon sedamdesetog svaki dan rođendan, i opet smijeh. Imali smo jednu svirku u Zagrebu. Trebali smo početi u 20 sati, međutim krenuli smo u 9 ujutro kako bi Zvjezdan stigao na satove klavira kod Davida Gazarova. Sve to Čiči nije bilo teško.«

Jazz konoba

I kad Boće nije bilo doma, kad je bio na moru, svejedno se sviralo jer su svi znali gdje visi ključ od konobe. Znali su svirati već od 9 ujutro, ponekad i bez njega. »Jednom su ujutro svirali Edi, Vedran, Bruno i Zvjezdan, dok sam ja vani tucao kamen, pa su vikali: »Boćo, malo brže, kvariš nam ritam!« – Veselje! I opet se vraća na more. Bilo je teških dana, ali i lijepih. »Nisam ja jedini ribar koji voli glazbu. Trebalo je popraviti brod, pa smo došli kod Đina na škver u Novigrad. Tamo smo poznavali čovjeka koji je s nama nekada lovio škampe vršama. To je bio Edo Sergo. On nam je pokazao gostionicu gdje možemo ručati. Gostionica se zvala Mura, a kuhar je bio Gile. Čim smo ušli, čuli smo zvuk harmonike. »Slušajte, netko lijepo svira«, rekao sam. Zbližili smo se i upoznali. To je bio Amedeo Miani, ribar i muzičar. Njegov brod se zvao Zmorac. Upoznali smo i oca, Marina Mianija. Kad je zasvirao trubu, tako smo se ugodno iznenadili, ali to nije sve. Barba Fulvio Miani bio je prijatelj Boška Petrovića koji je svako ljeto dolazio u Novigrad jer je tamo vodio Jazz festival. Fulvio je bio njegov osobni vodič jer je poznavao mjesta gdje se može uživati u dobroj kapljici. Amedeo i ja smo se odmah našli. Povezivalo nas je more i glazba.

Amedeo nije svirao samo harmoniku, već i bas gitaru, bili smo kolege i po instrumentu. Imali smo i o čemu pričati – o mrežama i instrumentima. »Boćo, hoćeš li doći na otvorenje moje ribarnice?«, pita Amedeo. »Naravno, pa makar sjekire padale«, odgovorio sam. Žan Pjer i ja, kontrabas i usna harmonika, pridružili smo se Marinu, Amedeu i njihovim prijateljima da
proslavimo taj događaj. Finale je bilo opet u Muri, gdje nas je dočekao Gile sa svojim delicijama. Lupio me po leđima i rekao »Dio can«. Nezaboravno.«

Popravili su brod i došli doma. Malo odmora, pa opet jazz. »Gašo nas poziva na nastup u HKD-u. Što sad? Lela je negdje u New Yorku, nemamo pjevačicu. Zamijenit će je Mihaela Sirotnjak, tu nam je u blizini, u Lignju. Prijateljica moje kćeri Ane, i lijepog glasa. Zvali smo je i pristala je. Počeli smo sklapati repertoar. Saša, Spartaco, Franjo, Mišo, Mihaela i ja. To je bila postava. Mihaela je s Draženom Turinom Šajetom pjevala prateće vokale u bendu. Kako je s nama probavala, a Šajeta ju je također zvao na probu, rekla je: »Ma ne moren, gren pul Boćota va jazz konobu«. I tako je nastala pjesma »Jazz konoba«. Ako je možda Dražen i bio malo ljut, nema veze jer je napisao predivnu pjesmu »Boćo ima jazz konobu«. Ivo Popeskić je znalački napravio aranžman. Na pjesmi su radili i gosti iz Slovenije: Žiga Golob i Primož Flajšman. To je napravljeno vrhunski. Pjesma se dugo vrtila na radiju. Katkad ju i danas čujem. Šajeta još nikad nije bio u našoj konobi. Rekao je da zna jedan put koji ne prolazi blizu konobe i da ne zna note. Ali to nije ni važno i zato ga pozivam da konačno dođe.

Tako smo postali popularni. Svi su saznali za Jazz konobu. U nekim hotelima gdje danas sviram kažu mi da su čuli za Jazz konobu i da imaju klijente koji bi htjeli doći na neki session. Uvijek odgovorim da to nije baš za javnost.«

Koncert s mladim snagama Mihaelom i Franjom prošao je odlično, a jazz konoba nastavlja svoj put. »Dolaze Charlie Jurković, Marko Lazarić, Mladen Baraković i Denis Razumović Razz. Vježbaju za Denisov CD, gdje ima i autorskih Denisovih stvari. Ja dolazim s mora i ne ulazim odmah nego malo slušam. Sam sebi kažem, predobro. Poslije smo napravili večeru i ćaskali do kasno u noć. Snimljen je CD koji često slušam dok radim oko kuće.«

Na jednoj probi u Jazz konobi Spartaco je predložio da gradu ili turističkoj zajednici ponude svirku tijekom ljeta u Lovranu, ne sluteći da će se to pretvoriti u nešto doista veliko. »Marunada, ribarske večeri, dani šparuga, to se sve održavalo, ali nikad jazz. Godinama sviramo, a najmanje nastupamo baš tu u Lovranu. A kako bismo nazvali te dane jazza? Pa najbolje »Liburnia Jazz«, kaže Spartaco. I začudo, Elvis je uspio. Tako je nastao Liburnia Jazz Festival. Imali smo čast 2001. godine otvoriti festival. Black River Quartet nastupa prvi, tako je odredio Elvis. Sve je bilo dobro organizirano, ali američki blues bend je kasnio zbog problema na granici. Tu su uskočili Elvis, Alain Ožbolt, Ivo i Henry i svirali dok Ameri nisu stigli. Lovranska riva prepuna publike, mirna večer, mirno more, ugodno i toplo. Bili smo sretni da je otvorenje prošlo odlično.

Već druge godine u Lovranu nastupa Big band HRT-a, Boško Petrović i mnoga druga poznata lica. Poslije Liburnia Jazz Festival seli na veći prostor u Opatiju, na ljetnu pozornicu.« Polako dolazi jesen, sezona lova na trilje, lignje i muzgavce. »Krećemo u ribolov na Lošinjski akvatorij. Kiša, sunce, jugo, bura, nekad smo na moru, a nekad vezani za rivu, ali i tu na Lošinju imamo prijatelje, ribare koji znaju svirati. Nikica Pekić i Miro Lovrinčić – bubnjevi i klavijature. U slobodno vrijeme često su svirali, najviše u konobi »Katakomba« koju je držao Zdravko Ettinger, pjevač osebujnog glasa, kao i njegov sin Danko Ettinger koji je u mlađim danima pjevao u Putokazima. Njima su se često pridružili Kalman Kovač na saksofonu, Sanjin Kleva na gitari i legenda Slaviša Grakalić na basu. Znao sam ih posjetiti i nešto odsvirati s njima.

Kako je Miro odlično pjevao, ponekad smo zasvirali u duetu. Gdje god smo plovili, nailazili smo na ljude s kojima nas povezuje glazba. Tako u mjestu Pogana na Punta Križi, na Cresu, u prekrasnoj uvali Jadrešnica, Zlatko Matušan s obitelji držao je gostionicu »Pogana«. Na samome moru, u blizini borove šume, Zlatka sam upoznao dok smo lovili škampe, još ranih 1980-ih.
Imao je nekoliko gitara i jako je volio svirati. U vrijeme kad se slabo lovilo, danju smo surfali, a navečer svirali. U blizini je autokamp, tako da je na večerama bilo puno gostiju. Neki bi ostajali do kasno u noć, dokle god smo mi svirali. Zaneseni sviranjem dočekali bismo izlazak sunca.

Jenu domaću

Stelio Španjol–Stepa isto tako u ribolov je nosio gitaru, pa kad je bacio parangal, svirao je tu u »Pogani«. Pero Kurschner iz Opatije, u »Pogani« ima kuću, svira dobro blues i boravi tu cijelo ljeto. Iz Crikvenice je dolazila cijela ekipa na godišnji odmor. Baćo sa svojom gitarom, još i Žan Pjer s usnom harmonikom. Bili su to svojevrsni festivali.«
Jednog dana u Jazz konobu je došla ekipa s Hrvatskog radija: tonska kola s tonmajstorom te Maja Mihaljević i Bahrija Golubović, voditelj emisije »Doživjeti glazbu«. »Telefoni su radili i opet smo se skupili: Saša Lenković, Henry Radanović, Denis Razumović–Razz, Ivo Popeskić, Branimir Gazdik, Darko Jurković–Charlie, Marko Lazarić, Spartaco Črnjarić–Spart, Elvis Stanić i ja – Boćo. Tonči Grabušić je tada bio spriječen. Emisija »Doživjeti glazbu« emitirana je nedjeljom u 20 sati uživo. U emisiji ima puno razgovora, a i puno sviranja. Sviralo se u raznim kombinacijama: trio, kvartet, kvintet. Kako je emisija išla uživo, susjedi su slušali. Drugi dan su mi rekli: »Lijepo ste svirali, ali ste mogli i jenu onu domaću – »Eviva Espana«.« Nakon snimanja još smo se malo družili. Emisija je snimljena i dokumentirana na dva CD-a.«

Mladi i dalje dolaze, dogovaraju nastupe i tko će gdje krenuti na studij. Neki u Graz, neki u Klagenfurt, a neki pak u Trst. »Andy Cech i Damjan Grbac sve više dolaze, a Vedran Ružić se zaljubio u naše selo tako da je tu znao boraviti na više dana. Volio je taj mir, te boje mora i šume, i taj povjetarac s Učke koji nas navečer rashlađuje. Znao je satima svirati kontrabas gledajući u more. »Boćo, ćemo ča delat?«, svako toliko je pitao. »Samo ti sopi, a ja ću delat«, rekao sam, i nasmijali smo se do suza. Denis Razz snima drugi CD u studiju kod Roberta Funčića. Denis, Spart, Alain, Adriano Bernobić i ja. Snimili smo taj dan dvije pjesme. Ujutro s Alainom prvu, »Mr Pumpman«, a poslijepodne s Adrianom drugu, »L’etude Noire«.«

Organizator Siscia Jazz and Blues festivala, Damir Kukuruzović, poznati gypsy gitarist, s Denisom je dogovorio koncert. »Rekao je: »Dođite u Sisak, jedna večer je za vas.« I tako smo krenuli: Denis, Spart, Adriano i ja. Kukuruzović me je zvao »Barba«, kao kapetan, a Barba je ustvari bio Denis jer smo u repertoar uvrstili Denisove autorske pjesme: »Razz Rhythm«, »In Umbra«, »Birdissimo«, »Mr. Pumpman« i »Baby Give Me a Chance«. Druženje, nova poznanstva, kao i uvijek, glavno da je sve super prošlo. U povratku zezancija i smijeh, kao i uvijek s Denisom.«

Najteži dan

Brod se opet kvari. »Jednog dana kad sam u Ičićima popravljao brod, ugledao sam nekog poznatog, kad ono Lela. U Ameriku je otišla sama, a vraćaju se njih troje: Lela, muž Joe i mala Luce. Koje iznenađenje. Slijedi upoznavanje: »Ovo je moj muž Joe Kaplowitz, a ova curica je moja kći Luce«, kaže Lela smijući se. »Znaš Boćo, Joe je odličan klavijaturist.« I sjeli smo na kavu. Joe je znao samo poneku riječ na hrvatskom. Kako ja slabo govorim engleski, svakako smo se sporazumijevali, najviše rukama. Joe i Lela Kaplowitz, Tonči Grabušić i ja, počeli smo vježbati, nekad u konobi, a nekad kod Tončija u Rijeci. Nastupali smo tako u sklopu Jazz Timea, u sklopu Liburnia Jazz Festivala, imali smo koncerte u Puli i dva nastupa u B.P. Clubu u Zagrebu – to je bilo s Markom Lazarićem. U sklopu Liburnia Jazz Festivala sviralo se na raznim mjestima i to po danu: u hotelima, parkovima, kafićima i na jazz brodu koji je lagano plovio do Mošćeničke Drage i nazad. Cijelom rivijerom odzvanjala je glazba. Angažirana je bila većina džezista. Mijenjale su se postave, kako je tko mogao, pa neko vrijeme Andy Cech, Damjan, Lela i Joe nastupaju na terasi hotela »Milenij« u Opatiji. Kasnije Joe i Lela sami u restoranu »Bevanda«, također u Opatiji. Kada su imali koncert negdje drugdje, mijenjali smo ih Spartaco i ja. Igrom prilike, ponovo se susrećemo s mojim prijateljima ribarima, Amedeom i Marinom. Spart, Denis, Marko i ja sviramo na jazz festivalu u Novigradu. Kada je koncert završio, Amedeo kaže: »E sad idete s nama na kampanju, da vidite kako je kod nas.« – Idemo, samo ne predugo jer moram raditi ujutro«, kaže Spart. Kad smo došli imali smo što vidjeti. Nepregledni vinograd, velika sala s velikom binom punom instrumenata. Bačve vina, pršuti i ne znam što sve. Rekao sam u sebi: »Neće to baš tako brzo završiti.. Sviralo se i pjevale su se lijepe talijanske kancone. Krenuli smo za Rijeku tek u četiri ujutro. Mislim da je to bio Spartacu najteži dan.«

Ribariti je sve teže, troškovi sve veći, a ribe sve manje. »Ja prodajem brod, istovremeno Mišo prodaje pekarnicu, a i Spartaco je prestao s radom u »3. maju«. Sad mi ostaje samo muzika. Tonči Trinajstić zamolio me da dođem kao zamjena svirati u hotel »Miramar« u Opatiji. Tamo je svirao klavijature Adriano Kučajić, a pjevala Barbara Štimac koju sam već dugo poznavao, dok
je još pjevala u Njemačkoj. Baš u tom hotelu, u koji su najviše dolazili gosti iz Austrije, zamijetio nas je čovjek koji organizira koncerte u Austriji. Pozvani smo da nastupamo na modnoj reviji u Klagenfurtu. Opet jazz konoba, opet probe, Barbara, Adriano, Tonči i ja smo tako dvije godine povremeno nastupali, što u Austriji, što u Švicarskoj. Baš negdje u to vrijeme, Sonir Srdoč–Sonko otvara Jazz tunel u Rijeci. Andy Cech je tu odigrao ulogu koordinatora, postavio osnovu, a poslije je bio jam session i svirao je tko je želio. Često je tu bio Denis, Zoran Majstorović, Joe itd. Dolazili su i gosti iz drugih gradova: Kruno Levačić, Valerija Nikolovska i mnogi drugi.

Svirke i ćakula

Počeli smo sve više svirati u triju: Andy, Spart i ja, nekad u Jazz konobi, nekad kod Sparta doma, a katkad smo pratili i Astrid Kuljanić, više puta u Jazz tunelu. U jazz tunelu, naravno, dolazi do novih poznanstava. Tu upoznajemo Davida Baumgartena. Dugo je svirao na kruzerima po svijetu pa je došao malo na opuštanje. Dogovorili smo se i našli kod Barbare. Svirali smo što smo znali bez nota i dobro nam je zvučala kombinacija klavir, kontrabas i vokal. David je to snimio i snimku s 5-6 najboljih pjesama poslao u razne hotele kao ponudu. Tako je nastao The Mystic Rose Ensemble. To prvo ljeto smo svirali 4-5 dana u tjednu. Repertoar smo prilagodili hotelima, pa smo tako svirali bossa nove, tango, swing i neke pop pjesme u jazz maniri. Taj spoj Davida koji je završio klasičnu akademiju, Barbare koja je u svaku pjesmu unijela emociju i mene, starijeg, s iskustvom na gažama, dalo je dobre rezultate. Nekad je organizator želio da bude s nama i bubnjar. Tada smo zamolili nekog od naših prijatelja da uskoči: Edi Lazarić, Alain Ožbolt, Tonči Grabušić, Andy Cech, Borko Rupena, Andro Manzoni, Marko Lazarić, kako je tko bio slobodan. U slučaju da smo trebali saksofon, uskočili bi Denis Razz, Željko Kovačević ili Tonči Trinajstić, nekad s gitarom Spartaco Črnjarić. Svirali smo tako na raznim eventima u hotelima, od onih najmanjih pa do »Hiltona«. Tu su bili i kafići, restorani, privatne zabave…

Svirali smo po cijeloj Hrvatskoj, a i u inozemstvu: Austrija, Njemačka, Švicarska. The Mystic Rose Ensemble postoji već punih jedanaest godina. U posljednje vrijeme s nama nastupa bubnjar Edin Botić. Kako je prilično velik angažman s tim ansamblom, tako je sve manje vremena za druženje u Jazz konobi. Slobodne dane pokušavamo iskoristiti za jedrenje. Srećom u Vrbniku na otoku Krku postoje ljudi koji podržavaju jazz događanja. To su Željko i Ivan Juranić, vlasnici restorana »Nada«. I oni su glazbenici, organiziraju jazz koncerte na svojoj predivnoj terasi s pogledom na Vinodolsku i Crikveničku rivijeru. Mnogo puta u zimsko vrijeme ugostili su sve riječke džeziste, večere uz svirku i ćakulu, i to se pamti. Restoran »Nada« i Jazz konoba dali su doprinos liburnijskom i kvarneskom jazzu. Nažalost, među nama više nisu: Vladimir Gašparović-Gašo, Mišo Rihter, Damir Kukuruzović, Dubravko Vorih, Mladen Baraković, Zlatko Matušan, Kalman Kovač, Zdravko Ettinger i Gile.«