Diskografska kuća Sipa Music/Menart je krajem prošle godine objavila CD »Trio, Duo, Solo«, novo diskografsko ostvarenje riječkog jazz gitarista Darka Jurkovića Charlieja. Album je snimao na dvjema lokacijama: u Sipa Music studiju snimao je Silvio Pasarić koji ga je i producirao, a u Maloj dvorani »Vatroslav Lisinski« Filip Vidović. Plan je da promotivni koncert bude također u Malom »Lisinskom«, ali tek kad će to biti moguće pred publikom.

Charlie je ovaj album snimio svirajući dvije gitare istodobno, što prakticira već trinaest godina, i to »tapping« tehnikom koju je, svirajući jednu gitaru, usavršavao više od dvadeset godina. Takav je pristup sviranju idealan za prezentaciju njegovih glazbenih zamisli, iako se radi o zahtjevnom poduhvatu o čemu Charlie govori za Novi list. »U početku je bilo kao da glavom pokušavaš probiti betonski zid«, rekao je.

»U početku mi je sve predstavljalo problem, počevši od toga kako sjediti da kičma što manje boli, kako »ukrotiti« gitaru koja stoji na stalku, to jest kontrolirati ton i dobiti dinamiku svirajući dvije gitare istovremeno. Nisam odustajao, bio sam uporan. Privukle su me ogromne mogućnosti, pogotovo u harmonijskom smislu. Dvije gitare pružaju jednostavno veće polifone mogućnosti nego jedna. Za odvajanje funkcija lijeve i desne ruke puno mi je pomoglo vježbanje Bachovih dvoglasnih invencija. Još kao student, devedesetih godina prošloga stoljeća, imao sam priliku nastupati na festivalima u Italiji, Austriji, Njemačkoj i drugdje, i pored nekih svojih ideja, često bih svirao čitave dionice skinute s ploča Stanleyja Jordana.

Imao sam solidan uspjeh jer skoro nitko nije svirao tim stilom. Za mene je to bilo, svjesno ili nesvjesno, razdoblje učenja i imitiranja mojih uzora. Kada bi dobio priliku nastupati solo, naravno da sam htio zvučati kao on. Ali tada sam u jednom trenutku rekao: »Dosta! Moraš naći svoj put!« Smatram da je publika ta koja bi trebala procijeniti koliko ima sličnosti, a koliko razlike između Jordana i mene. On je revolucionar u sviranju gitare ovim stilom i ima svjetsku reputaciju, a meni godi svaka usporedba s njim. No, poslije sam svoje uzore našao u velikim pijanistima. Na prvom mjestu bio je Keith Jarrett, koji je toliko velik da ga je nemoguće imitirati.«

Neosvojiva tvrđava

Prilikom gostovanja Stanleyja Jordana u Zagrebu, najpoznatijeg od svih gitarista koji sviraju »tapping« tehnikom, Charlie se susreo s njim, a to nije bio njihov prvi susret. Osim što je u njemu pronašao istomišljenika, u osobnom su se kontaktu zbližili. »Nekoliko godina prije koncerta u Zagrebu prisustvovao sam njegovom seminaru u Linzu u Austriji«, prisjetio se. »Nisam ga tada prepoznao jer je bio promijenio imidž. Duga, ispeglana kosa… Izgledao je potpuno drukčije nego na starim pločama i fotografijama iz osamdesetih.

Ali kad je počeo svirati, zaključio sam da to ne može biti nitko drugi nego on. To potvrđuje da je najbitnija stvar da glazbenik ima svoju osobnost. Sve ostalo, kao što je vanjština, samo su konture, detalji. Polaznici seminara postavljali su mu svakojaka pitanja, suvisla i nesuvisla, da ne kažem glupa. Međutim, oduševilo me kako je Stanley kulturno odgovarao svima. Ponekad bi ga hvatao smijeh, ali bi se uspijevao suzdržati. Poslije koncerta, koji je održao nakon seminara, poslušao je moje snimke i ostao je oduševljen. Nažalost, samo smo kratko uspjeli popričati. Sljedeći put, kad smo se sreli u Zagrebu, družili smo se na ručku kod zajedničkog prijatelja. Tom smo prilikom slušali neke kompozicije objavljene na mojem tada novom CD-u. Rekao mi je da mu se sviđa to što sam, iako sam u početku posuđivao od njega, razvio vlatiti osebujan stil. Muzičari, naime, ne vole kad im se kopira stil i zato je to bio bitan kompliment. Stanley Jordan je ostavio na mene vrlo lijep dojam jedne pristojne osobe, ali i čovjeka koji je veliki intelektualac s kojim bih imao o čemu razgovarati po cijele dane.«

Charlie je autor svih osam skladbi koje je snimio za ovaj album. Njegova je glazba uvijek nježna, profinjena, otmjena, delikatna, što je tek djelomično odraz njegove osobnosti. Naime, sam kaže da je često nervozan i mrgudan. No, u svakom slučaju, u njegovim se skladbama osjeća ljubav i posvećenost stvaranju izvanserijske glazbe koju uvijek promišlja sa stanovišta visokih umjetničkih dosega. Za to je potrebno dobro poznavanje zanata, ali i osjećaj za estetiku i maštovitost. Osim toga, važno je brzo djelovati da se nadahnuće ne bi raspršilo ili da ga ne bi prigušilo neko novo.

»Pored znanja, šema i klišea koje moramo naučiti, mašta je ipak najbitnija«, tvrdi. »Bez nje ne mogu nastati vrijedna umjetnička djela. Bez mašte ne bi bilo interesantno ni kreativcima, a ni publici. No, s godinama čovjek ipak manje fantazira. Maštam o svemu pomalo, nije uvijek sve vezano za glazbu. Moja najveća glazbena maštarija je odsvirati nešto što inače ne mogu i izgleda mi kao neosvojiva tvrđava. Zato, kad dobijem neku ideju, nastojim je odmah zabilježiti notalno ili je odsviram, pa je čak, ako nemam gdje zapisati, otpjevam i snimim na mobitel. To su prednosti današnje tehnologije. Naime, često mi se događa da ako smislim prvi dio jedne kompozicije i brzo ga ne zapišem, u trenutku kad krenem smišljati drugi dio, zaboravim prvi dio.

Uglavnom, sve su kompozicije za ovaj album nastale početkom 2020. za vrijeme prvog lockdowna. To nam je bilo svima odlično razdoblje za stvaranje, jer u svakom zlu ima i nešto dobro. Srećom imam vrt, komadić prirode, a u Rijeci se velik dio godine može boraviti vani. Jednostavno kad mi dođe neka ideja, uđem u stan i pokušam to odsvirati.

Svaka od skladbi na albumu donosi drukčiju priču. Prema njegovim riječima, »New intro« označava novi početak, »G waltz« je improvizacija nadahnuta stvaralaštvom njegovog uzora, pijanista Keitha Jarretta, »Dexa« je skraćenica od Dexamethasone, lijeka koji je dio njegove terapije, a »The theme of the mayor« je nastala prije nekoliko godina za kazališnu predstavu »I zvijezde štucaju«.

Eho u crkvi

Jedna od skladbi koja se referira na spomenuti lockdown je »Under the locked sky« za koju je Charlie rekao: »Zato ima tako čudan naziv. Odnosi se na lockdown« i COVID-krizu. Ustvari je riječ o nastavku moje starije kompozicije »Under the open sky« za koju sam snimio spot 2014. i za koju sam imao nominaciju za Porin. Kompozicije su vrlo slične i kad se spoje, mogu se izvesti kao »medley«. Iako su mi sve kompozicije podjednako važne, izdvojio bih stvar koja se zove »Ciupi at the Hop« jer sam je posvetio svom nikad prežaljenom mačku Ciupiu (čitaj Čupi), koji je uginuo u listopadu 2019. »Abraza el mondo« nastala je kad je moja životna partnerica postala baka. To me nadahnulo da napišem pjesmu posvećenu maloj Vlasti i svim novorođenim djevojčicama. Pjesma ima tekst na talijanskom i hrvatskom, ali na ovom albumu sam ju odlučio predstaviti kroz instrumentalnu izvedbu.«

Album zaključuje skladba znakovitog naziva »Cathedrals« koju je snimio solo. U skladu s naslovom riječ je o uzvišenoj glazbi. Uostalom, iako to nikad nije isticao, duhovnost je na neki skriveni način uvijek bila povezana s njegovom glazbom. »U trenutku komponiranja, bio sam zaokupljen slaganjem teme u tri glasa«, objašnjava. »To je princip rada u kojem se spaja kombinacija matematičkog zadatka unutar stvaranja jedne melodije. Želimo li govoriti o duhovnosti, moramo napomenuti da se cijeli svemir bazira na zakonima matematike te da je glazba dio tog velikog mehanizma. Naslov »Cathedrals« je doduše puno prizemljenije nastao, kad sam odlučio temu razviti u tri glasa te nakon što sam dodao malo reverba, tema me u tom trenutku asocirala na katedrale.«

Veliki jazz flautist James Newton rekao je da je najviše nadahnut afričkim bubnjevima i europskim katedralama. Dakle to je spoj jazza, u koji je Charlie zaljubljen odmalena, i europske klasične glazbe, dakle one iz okružja iz kojeg dolazi. Iako su ukorijenjene u jazzu, u njegovim se skladbama uvijek osjeća dašak barokne glazbe. On doista zna kako uvjerljivo spojiti Bacha s jazzom. »Kao tinejdžer sam se zaljubio u jazz zbog slobode izričaja, velike ritmičke kreativnosti i sadržaja koje ta glazba posjeduje, dok europska klasična glazba ima ogroman sadržaj, pogotovo u harmonijskom smislu«, rekao je. »Iz toga se uči. Uostalom, jazz se početkom dvadesetog stoljeća razvijao paralelno sa suvremenom klasičnom glazbom. Dakle, za mene je spoj afričkih ritmova i »katedrala« najnormalnija stvar – ako bubnjevi nisu preglasni (smijeh).«

Slušajući ovu glazbu, ne samo spomenutu skladbu, nego i ostale na albumu, stječe se dojam da bi crkva bila sjajno okružje za tumačenje njegovih glazbenih zamisli. »Nekoliko sam puta imao priliku svirati u crkvi«, kaže. »Osjećaj je predivan. U lijepom mi je sjećanju, primjerice, ostao solo koncert koji sam održao u ogromnoj crkvi sv. Franje u Cividale del Friuli u sklopu manifestacije Mittelfest. Prepuno gledalište i veličina te crkve stvarali su neki poseban eho koji se ne može čuti nigdje drugdje nego u crkvi. Krasni su bili koncerti u rovinjskoj katedrali gdje smo Matija Dedić i ja izveli nekoliko puta naš program »Jazz Bach«. I kombinacija klavir-gitara je uvijek zvučala fantastično. S bubnjarskim setom nikad nisam imao prilike svirati u crkvi, a i mislim da bi bilo preglasno, međutim bilo je fascinantno kad smo klaviru i gitari dodali perkusivne instrumente, pa i tablu.«

Samoća i mirnoća

Za tablu se odlučio i u stvaranju ovog albuma. Naime, snimio ga je u trima različitim formacijama: solo, u triju te u duu s tablistom Omom Prakashom Pandeyem. Suradnja s indijskim majstorom tog zahtjevnog, ali čarobnog glazbala, uz koje je snimio izvedbe skladbi »G waltz«, »Ciupi at the hop« i »Dexa«, donijela je novu dimenziju u njegovu glazbu. »Volim istraživati i isprobavati manje konvencionalne postave koje su rjeđe zastupljene u jazzu«, kaže Charlie. »Svirajući kroz dulje razdoblje solo nastupe, osjećao sam potrebu uvesti i neki perkusivni instrument. Upravo je tabla fascinantan indijski instrument koji nije glasan, ima velik spektar zvukova te može izvesti i neke melodije. To je idealan instrument za mene, najviše zbog dinamike, a suradnja s Omom me oduševila. Moj prijatelj Ivan Valušek, koji svira sitar i s kojim surađujem na nekoliko projekata, među ostalim i na nedavno završenom autorskom filmu Laure Marchig, prije tri godine upoznao me s Omom. Tada smo prvi put zajedno zasvirali.

On živi u Rovinju, što nije daleko od Rijeke i možemo održati pokuse bez problema. Neki me ljudi, kad sam u njihovom prisustvu, naprosto čine nervoznim. Suprotno od toga, Om mi daje neku duhovnu mirnoću. Njegova indijska filozofija i smireni način komuniciranja djeluju umirujuće na mene. Nažalost, nismo imali vremena da se bolje upoznam s indijskom klasičnom glazbom, ali nadam se da ćemo se u budućnosti dotaknuti i te teme o kojoj bih želio znati više.«

Skladbe »New intro«, »Abraza el mondo« i »The theme of the mayor« odlučio je interpretirati u trio formaciji. Izbor je pao na dugogodišnje suradnike koji s razumijevanjem pristupaju njegovom jedinstvenom pristupu i sudjeluju u konačnom oblikovanju njegovih glazbenih zamisli: basista Zvonimira Šestaka i bubnjara Janka Novoselića s kojima je snimio i prethodna dva albuma. »Smatram da su Janko i Zvonimir sama krema hrvatskog jazza«, tvrdi Charlie. »To su već odavno potvrdili. Janko ima fini »touch« svirajući bubnjeve, što savršeno odgovara mom stilu, a Zvonimir je kontrabasist sa svim kvalitetama. Uvijek nastojim glazbenicima, unutar forme koju zamislim, omogućiti što veću slobodu izražaja, što je i karakteristika jazza. Volim kad mi netko iz benda da i neki pametan savjet, a i sklon sam promjenama. Ponekad ne zvuči u praksi isto kao što sam si zamislio. Kad biram glazbenike s kojima ću svirati, već se unaprijed trudim zamisliti zvuk koji ću dobiti. Naravno da me oni često iznenade svojim idejama, ali to je ono što se u jazzu traži.«

Skladbe »Under the locked sky« i »Cathedrals« odlučio je odsvirati solo. Taj mu je pristup najbliži, a tako se oglašavao i na prethodnim albumima. U tom se okružju ipak najbolje osjeća. Ipak je on samotnjak i zapravo je sreća kad naiđe na razumijevanje okoline i kolega za svoje umjetničke porive. No, uvijek se javlja rizik od toga da ostane usamljen u svojim glazbenim maštarijama. »Uvijek imam namjeru na neki način demonstrirati mogućnosti koje ovaj način sviranja pruža, a to je da sviram solo dionice i pratnju istovremeno«, kaže. »U svakom slučaju, to je bitno drukčiji pristup nego kad sviram u bendu. Kad sviram solo moram držati sve »konce« u rukama i teže je pridobiti pažnju publike nego kad je bend uz mene. Budući da imam stalak s drugom gitarom u spavaćoj sobi, najnormalnije mi je, nekad i ujutro čim ustajem, nešto odsvirati i na dvjema gitarama. Većina mojih prijatelja je vezana za glazbu tako da uglavnom nailazim na razumijevanje za ono što radim. Ipak, mislim da je za svakoga glazbenika i umjetnika općenito bitan taj moment samoće u trenutku stvaranja, u nadi da će okolina to prihvatiti.«