Priča o Darijevoj rockerskoj buci i tišini ima početnu točku u godini 1960. / Foto M. KRCE
Ottaviani je otišao zdravstveno prikovan u postelji, koja je svojom bjelinom, statičnošću i osamljenošću antipod pozornici i scenskim reflektorima koji su obojili njegov život. Baš on, baš tako. Njegov rockerski fade out ne završava tišinom, to je tišina kojom odzvanjaju reske linije Darijeve električne gitare i bučna aklamacija publike, a sada im se pridružuje pljesak zbog upisivanja njega i sastava koji je vodio u domaći i europski rock-panteon
povezane vijesti
- Glazbeni šarm riječkih šezdesetih: Predstavljeno trostruko izdanje CD-a “Riječki prvi val”
- Stiže serijal o životu u Rijeci: Povijest popularne glazbe i društveni život od početka ‘50-ih pa do kraja ’80-ih
- IN MEMORIAM Dario Ottaviani, pionir rocka i autor prvih jugoslavenskih rock pjesama otišao u legendu
Dario Ottaviani ušao je u naše živote bučno, držeći u ruci električnu gitaru – što nimalo ne demantira činjenica kako se to dogodilo početkom 60-ih, kada je silina zvuka iz gitarskih pojačala nešto posve drugo u odnosu na ono što će uslijediti – a izašao je iz naših života tiho. Dapače, onima koji su s njim komunicirali u fazi pred konačnu vijest nije tajna kako je taj izlazak imao oblik postupnog nestajanja s obzora, fade outa. Do točke gdje se gasi svaki šum.
Fade out je u rocku standardan žanrovski postupak na završetku skladbe, kada se njome reklo valjda sve što se htjelo reći, i držali smo da njime slušateljski vladamo. Pa ipak… Pokazalo se da smo nekako uvijek primjećivali njegov početak, ali kraj, tim se krajem nismo bavili, ostavljajući ga negdje po strani, kao da nas se zapravo ne tiče. Činilo nam se da ionako znamo što je tamo. Ništa.
Početna točka
A nismo znali. Sada nam tek sviće kako se tamo nalazi vjerojatno sve, tamo je pravi krešendo glazbenih tonova, riječi, emocija, lica, susreta, dodira, nagovještaja, ma svega ovoga ovdje i onoga onkraj. Tamo tutnji.
Mislite kako je to puka metaforika, prejaka riječ u povodu odlaska velikog imena? Da barem jest. Ottaviani (28. listopada 1943. – 18. kolovoza 2020.) otišao je iz naših života zdravstveno prikovan u postelji, koja je svojom bjelinom, statičnošću i osamljenošću antipod pozornici i scenskim reflektorima koji su obojili njegov život. Baš on, baš tako. Ali, tko se usudi zakleti kako u Ottavijanijevom životnom fade outu do konačne bjeline nema barem djeličak autorskog postupka tipičnog u rock-svijetu? Je li se to žanr sam odlučio na taj način oprostiti od svoga strastvenog zagovaratelja, uzimajući si za pravo da to smatra sukladnim?
Ima pitanja na koja će nam odgovor zauvijek izmicati.
Priča o Darijevoj rockerskoj buci i tišini ima početnu točku u godini 1960. i već u prvom poglavlju dat će do znanja kako se u njoj lokalni prinosi, nakon kojih u vlastitoj sredini ništa nije moglo ostati isto, nadovezuju na pionirske zasluge od međunarodnog formata. Dario Ottaviani ovdašnji je temeljni kamen rocka, samim tim i jedno od ključnih imena pop-kulture. Klupko pripovijesti zavrtjelo se iniciranjem okupljanja Uragana, premijernog jugoslavenskog, time i hrvatskog rock-benda. Dodamo li činjenicu kako je riječka rock-scena kronološki prva rock-scena u onodobnom istočnom, socijalističkom dijelu kontinenta, čak i donekle srednjoeuropskog, ono što je zabilježeno s potpisom Darija Ottavianija i Uragana poprima europsku dimenziju. Osobno, vjerujem kako će se kad-tad pojaviti izdanje o zajedničkoj povijesti rocka na kontinentu, za razliku od dosadašnjih nacionalnih, parcijalnih, izdanje koje će uzeti u obzir cjelinu europskih zbivanja, uključujući ona u istočnom dijelu kontinenta, a Dario i društvo dobit će u takvom, europskom formatu zasluženo mjesto.
Arhetipski rock-heroji
Kako to počesto biva, trenutak u kojem se sve dogodilo nije signalizirao da bi mogao rezultirati nečim tako velikim i važnim. Mjesto događaja je sušačka gimnazija, svečana dvorana na zadnjem katu. Učenik prvog razreda Dario Ottaviani ušetao je nju s rockerskim imidžom: njegovo lice, kojemu su ton davale »socijalne« naočale, prizivalo je u misli arhetipske rock-heroje Buddyja Hollyja i Hanka Marvina. Nakon što je rane jeseni 1960. donio u dvoranu obiteljski gramofon i nešto ploča, u samoizabranoj entuzijastičkoj misiji širenja vedrih plesnih tonova, među kojima je naglasak bio na onima s rockerskom aromom, za njim je pohrlila grupa školskih kolega. Štoviše, podlegla poticaju u tolikoj mjeri da se nedugo potom prihvatila instrumenata i ovladavanja prvim tajnama rock-ritmova. Tako nastala momčad je ništa drugo do inicijalna postava benda koji će se već prvim taktovima prikloniti izvedbi »šarenih stvari, ali odmah tvrđih, rockerskijih«, kako će to kasnije kazati sam Ottaviani. Svibnja 1961. prostor za vježbu u gimnaziji zamijenjen je prostorom u novootvorenom Amaterskom kazalištu Viktora Cara Emina, opet na Ottavijanijev poticaj, gdje društvo odlaže akustična, a u ruke uzima električna glazbala.
Posljednji dan te godine donosi bezimenoj družini prvi službeni javni nastup, u Caru Eminu, obilno začinjen repertoarom Shadowsa. Nastupi što su uslijedili odvijali su se pod opisnim nazivom »ritmički rock-orkestar Amaterskog kazališta« i sličnima. Dario će predložiti drukčiji pristup, u kojemu će se zrcaliti njegov tadašnji središnji glazbeni uzor, američki sastav Johnny and the Hurricanes, pa će 7. siječnja 1962., u razgovoru članova na Korzu, pod Gradskim tornjem, bendu okačiti naziv Hurricanes. Da predlagačeva ipak ne bude u svemu prva i zadnja, pobrinuli su se ostali sudionici skupa pod urom, usmjerivši prijedlog prema domaćoj verziji naziva.
Jedini konstanta
Ubrzanje kojim se tih dana zakotrljala biografija Uragana ostalo je neraskidivo povezano s Ottavijanijem u apsolutno svim njenim poglavljima. Sastav će u deset godina djelovanja mijenjati članstvo, što će na koncu dovesti do ukupno 26 glazbenika koji će dati osobne doprinose zajedničkoj stvari, ali će samo jedan među njima biti konstanta. Transformacija od spiritus movensa u master mind operacije Uragani odvila se prirodno, kao da drukčije nije niti mogla, niti trebala. Faktografske točnosti radi kada govorimo o konstanti, dobro je primijetiti kako je dosad riječ o glazbenicima, čime se hoće kazati kako postoji još jedno ime koje je bendovska postojanost od prvoga do zadnjeg dana, a to je Ante Škrobonja, oficijelni član Uragana kao fotograf. U nečijim ušima to može zazvučati poput kuriozuma, što možda i jest, ali i taj kuriozum signalizira kako je na djelu priča s kojom se ubrzo naraslo rockersko okruženje teško može uspoređivati.
Ottaviani je u redovima Uragana funkcionirao kao adut koji donosi stalan korak ispred ovdašnjih ostaklih rock-družina, koje su očekivano pohitale putem uraganskih začinjavaca. U danima kada se domaće bavljenje rockom ograničavalo na reprodukcijsko slijeđenje tuđeg, dakako stranog rada, Uragani su vrlo rano pokazali kreativnu (samo)svijest. Oni već prvih dana 1962. izvode na pozornici »Cara Emina« premijernu autorsku vokalnu temu jugoslavenskog rocka, skladbu »Sjećanja« (nekima se u memoriju urezala i pod nazivom »U tihoj noći«, zbog refrena). Autor glazbe Ottaviani osmislio ju je kao medium rock, dakle kao skladbu srednjeg tempa, sličnog onoj kojim se npr. proslavila Diana Paula Anke. Prema uzusima vremena, Uragani su krenuli kao instrumentalni sastav, pa se pjevnih linija skladbe prihvatio Aleksandar Sablić Saša, još jedan iz redova družine koja se inicijalno okupljala u dvorani sušačke gimnazije, što će reći gost koji to u bendu i nije. Na skladbu »Sjećanja« nadovezalo se početkom 1962. još nekoliko instrumentalnih naslova, sve made in Ottaviani, koji su se dijelom našli na repertoaru sastava. Primjeri takvih skladbi su »Uragan twist« i »Dvije Tatjane«. Prevedemo li informaciju na rječnik korišten u opisu skladbe Sjećanja, Uragan twist i Dvije Tatjane prve su autorske instrumentalne teme jugoslavenskog rocka. S obzirom na spomenuti europski kontekst, treba li reći i ne samo jugoslavenskog?
Ritam lokomotive
Krenuvši s tako dojmljivim učincima, Uragani su tijekom svih deset godina rada što je uslijedio iznalazili načina da kronološku prednost pretoče i u neke druge, što se u praksi učestalo pokazivalo kao postavljanje standarda ostatku scene. Argumenti za to brojni su.
Uragani su bend koji je tijekom 60-ih učinio više od svih ostalih sastava gradske scene, u čemu nema ni truna podcjenjivanja konkurencije. S tim u vezi podsjetit ću se jedne osobne epizode. Kao autor monografije posvećene riječkom rocku toga desetljeća, bio sam po njenu objavljivanju suočen u intervjuu s pitanjem mladoga zagrebačkog novinara o mojoj naklonosti Uraganima, vjerojatno tragom činjenice kako sam ih stavio na početno mjesto knjige i njima portretno posvetio najviše stranica. U odgovoru sam otklonio tezu o favoriziranju bilo kojeg sastava. Zbog generacijskih razlika, nikad nisam imao priliku čuti tadašnje riječke bendove na djelu u njihovom »realnom vremenu«, pa tako nisam stekao ni polazište za osobne naklonosti ili nenaklonosti. Dapače, upravo mi je generacijski odmak ponudio platformu za objektivan pristup prethodnicima. Moje je bilo samo priznati faktičko stanje na terenu, ono je davalo argumente u prilog Uraganima.
Uragani su najpopularniji gradski bend šezdesetih, bend za čije se nastupe uvijek tražila ulaznica još. »Dobra plesna pjesma mora imati ritam lokomotive«, izjavio je Ottaviani, potvrđujući kako je trajno imao na umu plesnohedonistička očekivanja publike. Nastupi Uragana zato slijede dramaturški scenarij kojim se žerava pod stopalima publike potpaljuje već prvim notama, što je ona obilno nagrađivala. Nije se to ograničavalo na domicilnu, riječku publiku. Nasuprot tradicionalnoj, pomalo samodovoljnoj nezainteresiranosti gradske scene za nastupe u drugim sredinama, Uragani bilježe izlaske na pozornice u Zagrebu i drugdje, s identičnim učincima na uši i noge posjetitelja.
Deborah i Školjka
Njihovi javni koraci pomno su osmišljeni, u rasponu od odjeće izabrane za scenske nastupe do režiranih naslovnica diskografskih izdanja, u čemu se zrcali jasna svijest o žanru unutar kojeg su odlučili djelovati. Oni su družina kojoj na gradskoj sceni nitko ne može parirati brojem diskografskih izdanja, televizijskih nastupa, novinskih napisa i naslovnica specijaliziranih glazbenih tiskovina. Dobacili su i do samog vrha jugoslavenskih top-ljestvica, plasirajući se na njega manje-više jedinim jugoslavenskim rock-hitom poslanim iz Rijeke šezdesetih. Riječ je o temi »Deborah«, recentnoj uspješnici Wilsona Picketta na sanremskom festivalu, koja se na EP-ju Uragana pojavila 1968. kao prepjev s Ottavijanijevim tekstom, u društvu s tri potpuno njegove skladbe, također čujno hitoidne.
Sudbina tako uspješne »Deborah« na gradskoj je sceni pomalo začudna. Koliko god drmala državnim ljestvicama, tu nije uspjela parirati statusu jedne druge teme iz iste izvođačke radionice. Upita li se bilo koju Riječanku ili Riječanina što pamte iz onodobnih gradskih nota, odgovor je obvezno – »Školjka«. Ta se Ottavianijeva tema smjesta po lansiranju 1965. prometnula u amblematski naslov gradske scene, također najavila kandidaturu za prvi jugoslavenski rock-hit uopće.
Hm, je li upravo rečeno kako je »Školjka« rock? U vezi s njom ima i neočekivanih prijepora. Postoje glave na samoj sceni koje će i dan-danas glasno tvrditi kako Uragani nisu rockerski bend, a na zahtjev za argumentiranjem neobične teze stavljaju na stol krunski dokaz – »Školjka« nije rock pjesma. Koliko je na djelu promašen stav, vidljivo je u apsurdnoj nakani da se desetogodišnje djelovanje skupine svede na samo jedan glazbeni trenutak, ma koliko on važan bio, pogotovo što se tom logikom potpuno brišu s obzora svi ostali itekako zapaženi radovi Uragana. Pandan bi bio odricanje statusa rock-benda Beatlesima s argumentom kako »Yesterday« nije rock-tema. Pa čak i da se složimo kako »Yesterday«, bez bubnjeva i električnih gitara, omotan gudačkim celofanom, doista nije rock, zar u Beatlesima ne postoji baš ništa drugo što bi valjalo uvažiti prije davanja končanog suda? Btw, skladba »Yesterday« postala je rock onoga trenutka kada ju je snimio rock-bend.
Evolucija benda
Nije problem u Školjci, problem je nečemu još širem, a to je ustaljeno previđanje jedne izvanredno značajne odlike Uragana, odlike zvane evolucija benda. Komu nije jasno što je to, neka zaviri na fotografije s Ottavianijevim licem, ono govori sve. Na snimkama s početka desetljeća pred nama je, rekosmo, tinejdžer koji fizionomijom podsjeća na umivene pionire žanra Buddyja Hollyja i Hanka Marvina, a koncem dekade od te pitomosti više nema ni traga, novi vizualni identitet pronađen je u dugokosim, brkatim, u kožne mantile odjevenim herojima hard-rocka. Evolucija Uragana ima početnu točku u dječački urednim, pristojnim, »naivnim« instrumentalnim danima (sklone Champsima, Johnnyju and the Hurricanesima, Shadowsima), slijedi je prevođenje u medium rock i slične vode pop-ugode (Beatles, W. Pickett), da bi konačnu luku iznašla u zvučnom i scenskom gardu koji u prvi plan gura žešći, prljaviji zvuk (pjesmarica grupe tada uključuje teme CCR-a, Stepenwolfa, Iron Butterflyja itd.). Krunski moment u karijeri grupe je izvedba jedne od tema njemačkog sastava Jeronimo s Darijevim prepjevom u kojem aludira na marihuanu, zabilježena na zvučnim snimkama s riječkog Tenisa. Psihodelija uz more.
Uragani kontinuirano prate žanrovske mijene rocka na svjetskoj sceni, što je strategija s jasnim Ottavijanijevim potpisom. Posljedak je ono najbolje što rock može ponuditi: kompaktan spoj glazbene strasti i izvođačke pameti.
Usporedna karta
I silazak Uragana sa scene 1971. obojen je Ottavijanijevim držanjem priključaka sa svijetom. Zapazivši 1969. kao upućenik u sve što se događa na ovdašnjim koordinatama pojavu nadarena glazbenog dua Neda i Miljenko, Ottaviani odlučuje zaigrati na usporednu kartu. Duo ubrzo prerasta u trio, s nazivom koji će uključiti i Darija, iza kojeg će pak ostati ubrzo upokojeni Uragani. Ottaviani će se u tomu prvom jugoslavenskom folk-triju također uspješno autorski okušati, štoviše pridodati osobnom vizualnom gardu kao novum začine neskriveno hipijevskog porijekla. Sve će potrajati do 1973., kada se folk-formacija vratila u prvotni, binarni oblik.
Ne računajući kratku suradnju s lokalnim sastavom Hot dog i podjednako kratko oživljavanje imena Uragani 1975. godine, Ottaviani je sredinom sedamdesetih ulagao energiju u organiziranje glazbenih nastupa drugih izvođača (u suradnji s gradskim Udruženjem muzičara), u grafičko dizajniranje (kao član ULUPUH-a) i slično, no to će već postati jedna druga i drukčija priča. Glazba mu je i dalje ostala trajna sklonost, koju je životna biografija doduše uglavnom stavljala u drugi plan, kako to već životne biografije znaju činiti.
Da, u bjelini i statičnosti bolesničke postelje u kojoj se zadnji put vidjelo Darija Ottavijanija čini se kako nema zvukova, tišina sobe ne pitajući preuzima sve. Ali, tako se to samo čini ako je u toj sobi Ottaviani. Njegov rockerski fade out ne završava tišinom, to je tišina kojom odzvanjaju reske linije Darijeve električne gitare i bučna aklamacija publike, a sada im se pridružuje pljesak zbog upisivanja njega i sastava koji je vodio u domaći i europski rock-panteon. Plus toliko toga drugog, što sada možemo tek naslućivati, ovoga ovdje i onoga onkraj… U toj tišini tutnji.