Slavni strip crtač, slikar, ilustrator i autor grafičkih romana, poznat Riječanima kroz promocije i performanse u antikvarijatu Ex Libris, Danijel Žeželj neprestano stvara. Trenutno priprema četiri nova projekta. Jedan od njih je grafička novela kojoj je radni naslov »Poglavica Jelena«, u kojoj glavni lik napušta svoj dotadašnji život, odlazi u šumu i tamo živi godinu dana, a nakon četiri godišnja doba ponovo se vraća u civilizaciju. Za razliku od prijašnjih radova koji su uglavnom smješteni u urbanim, postindustrijskim ambijentima, najveći dio ove priče dešava se u prirodi, u šumi, bez ljudi – samo drveće i životinje.

Uz to radi i animirani film radnog naslova »Sakupljač«, u produkciji Zagreb filma, o bubnjaru koji sakuplja zvukove, fragmente gradske buke i od toga konstruira vlastitu glazbu, odnosno ritam. Također s američkim scenaristom Kevinom Millerom priprema grafičku novelu »Recall Diary« koja donosi priču o rasizmu i američkoj mitologiji. S glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom priprema multimedijalni performans na temu Uljanika koji će, ako okolnosti dopuste, biti izveden 22. kolovoza u pulskom Rojcu. Od 3. do 22. rujna u Galerie Glenat u Parizu ima izložbu koja je ujedno i promocija francuskog izdanja grafičke novele »Van Gogh – Fragments d’une vie en peintures«. U razgovoru za Novi list Žeželj iznosi svoj pogled na umjetnost, performanse i
teme koje ga nadahnjuju.

Osjećaj nepripadanja

Zašto su akteri vaših priča osobe s ruba, neprilagođeni, drukčiji?

– Vjerojatno zato što mi je to blisko, prepoznatljivo. To je svijet u kojem se dobro snalazim.

Zašto vam je to blisko?

– Zato što osjećam da sam ne bih spadao u kategoriju prilagođenih, nekoga tko se dobro osjeća ili misli da se nalazi na pravom mjestu u pravo vrijeme. Imam osjećaj da sam u nekom raskoraku sa stvarnošću, s okolinom, s prostorom. Od kad znam za sebe, znao sam da ću otići negdje drugdje. Taj osjećaj nepripadanja mi je prirodan i zato puno bolje prepoznajem, i inače u životu, i u umjetničkom stvaralaštvu, autore ili ljude koji imaju sličan svjetonazor.

Gdje pripadate – u koje vrijeme, koji prostor, stvaran ili imaginaran?

– Kad bih mogao birati, bilo bi to neko vrijeme prošlosti, kad se puno više radilo manualno, rukama, kad je manualni zanat bio primarna djelatnost, kad su se stvari realizirale i rješavale kroz rad rukama. Imam veliko poštovanje prema zanatskoj vještini, ona me uvijek fascinirala. Učenje bilo koje vještine, bilo kojeg zanata, jako je dobar način da se nešto razumije. Shvaćanje stvari samo na teoretskoj razini je, barem meni, skoro nemoguće. Uvijek mora biti uključen proces izrade da bih nešto zaista pojmio.

Iz stripa »Fractalia«

Kakvi ste bili »kalfa«?

– Iako sam konstantno crtao, kod mene doma to crtanje nitko nije shvaćao ozbiljno. Dugo vremena nisam ni mislio da je crtanje mogućnost nekog zanata pa sam puno radio modelarstvo. To je bio način da probam kreirati stvari, naravno u ograničenom smislu u kojem sam to mogao. Pravo prepoznavanje slikarstva i učenje crtanja kao zanatstva je počelo u Školi primijenjene umjetnosti. Puno su mi značile te dvije godine. Naime, treću i četvrtu godinu srednje škole bio sam u Primijenjenoj, na slikarskom odjelu gdje je pristup slikarstvu bio zanatski, konkretan. Radili smo specifične zadatke koje smo morali ispuniti i nije bilo filozofiranja i mistificiranja umjetnosti.
Slikanju se pristupalo kao tehnici koja se mora učiti korak po korak, koja je kompleksna i koju nikad ne možeš prestati učiti. Učili smo tradicionalne tehnike poput jajčane tempere, slikanja na zidu, raznoraznih crtačkih tehnika i tako dalje. Jako puno toga pokrili smo u dvije godine. Prema mojem mišljenju, zanatski pristup je jedina smislena metoda učenja za umjetničke škole. Sve drugo je apstrakcija i teoretiziranje.

Slikanje pred svjedocima

Kod vas je jako izražen i onaj drugi, misaoni princip. Ne samo ruke, nego i mozak. Kako ih objedinjujete?

– Jedno drugo nadopunjava. Svaki moj crtež kreće od priče. Zamišljam da je crtež dio naracije, a u samom procesu rada na tom crtežu on se razvija u nekom smjeru. Kroz taj proces se dešavaju promjene i rađaju nove ideje, on traje i zahtijeva vrijeme. Uvijek je relativno dug i kompliciran, barem u mom slučaju. To je traženje, s puno grešaka. Rezultat nikad ne dolazi lako. Bilo koje rješenje koje dođe brzo, uglavnom se ispostavi da nije dobro. Najvažniji dio kreativnog rada je proces kroz koji se putuje do rezultata. Dobar rezultat se ne može desiti iz lošeg procesa, ali iz dobrog procesa se može dogoditi i osrednji rezultat, ali to nije važno jer će se u nastavku rada primijeniti ono što se naučilo kroz proces.
To je, recimo, ono što ste spomenuli, Picassov film, dokumentarac »Misterij Picassa« koji je radio Henri-Georges Clouzot. Film je sjajan baš zato što su uspjeli dokumentirati njegovu metodu rada. U njegovom slučaju slikalo se puno i konstantno, te se i kroz samu kvantitetu radova dolazilo do kvalitete. U jednom dijelu filma vidi se situacija gdje on kompletira sliku jako brzo, dok na drugoj slici radi dugo i nekoliko je puta potpuno promijeni, a i dalje nije zadovoljan i nastavlja traženje. Zanimljiv je i naslov »Misterij Picassa« jer, ako se film pogleda kako treba, shvatiš da nema misterije, da je to samo kvalitetna metoda rada i da se radi u ogromnoj količini ulaganja da bi se došlo do kvalitete.

Danijel Žeželj u riječkom antikvarijatu Ex Libris / Foto DAMIR ŠKOMRLJ

Tog sam se filma sjetio u trenutku kad ste rekli da biste željeli da se vas ne vidi, nego da se vidi samo ono što radite, što se pojavljuje u procesu rada.

– Da, to je onaj moment kad crta na staklu.

On je iza i njega se ne vidi. Kao da gledamo animirani film, ali u ovom slučaju radi se uživo i manipulacija je isključena, kao i kad vi radite performanse uživo. Zašto biste htjeli da se vas ne vidi?

– Zato što nisam bitan ja nego je bitan proces nastajanja slike, i njegovo spajanje s glazbom, baš kao što je, recimo kod nekog koncerta, barem meni, u većini slučajeva važniji zvuk i atmosfera nego pojavnost glazbenika. Uostalom, nije u prirodi slikanja da se izvodi javno. Slikanje je traženje, i sadrži niz ispravljanja grešaka na putu do finala. Nije prirodno da se tako nešto radi pred svjedocima, pred publikom. Za slučaj performansa, kroz niz priprema, način slikanja prilagođen je toj situaciji. Nije onakav kakav je inače.

Rubno mentalno stanje

Možemo reći da se performans izvodi pred svjedocima, ali i da se izvodi pred porotom. Razmišljate li i na taj način i jeste li zbog toga pod pritiskom?

– Nastojim ne razmišljati o tome. Naravno da bi me opterećivalo, pogotovo što se tijekom rada, slikanja uživo, često izgubim, ne ide sve kako bih htio, ne uspijevam uvijek kontrolirati materijal. Naravno da tada još i svijest da to netko cijelo vrijeme gleda dodatno otežava stvar. Idealno je ako uspijem zaboraviti na publiku.

Skloni ste spajanju raznih umjetnosti – multimedijalnim performansima. Jedna od tih umjetnosti, što se očituje upravo u procesu performansa, je filmska, posebice žanr trilera. Naime, publika kroz veći dio vašeg stvaranja gotovo do samog kraja ne može dokučiti o čemu se radi, prisutni stvaraju vlastite slike, vizije, svatko na drukčiji način, a tek na kraju, u završnoj fazi, dolazi do obrata i razrješenja. Razmišljate li o radu na taj način ili to dolazi spontano?

– Apsolutno je pripremljeno i planirano, do detalja. Performans sa slikanjem i glazbom uživo uvjetno prati liniju klasične drame – uvod, zaplet, kulminacija, rasplet, dakle sadrži strukturu naracije. Često slikam sekvencu slika koje se, kao u stripu, vežu jedna na drugu. Ponekad slikam jednu sliku preko druge, ali opet se radi o nizu slika koje su povezane. Glazba također prati narativnu liniju. To ne mora biti precizno, ali definitivno u sebi ima tu krivulju, nazovimo, drame. Nakon nedavnog performansa u zagrebačkoj galeriji »Kranjčar« od puno ljudi sam čuo da nije bilo praznog hoda, a performans je trajao preko četrdeset minuta. Za vrijeme izvedbe nemam osjećaj vremena, i muzičari i ja ravnamo se po štoperici koju pustimo na početku i ona je odrednica za segmente slikanja i glazbe. Važno je i da prostor bude relativno mali, tako da je publika dovoljno blizu slici da može vidjeti što se dešava. I prisutnost glazbe i glazbenika je jača u manjem prostoru; to su u »Kranjčaru« bili Alen i Neno Sinkauz, jer i oni uživo kreiraju zvuk koji je sastavni element priče. Performans je direktna komunikacija i povezivanje glazbe i slikanja. U prevelikim prostorima intenzitet izvedbe se gubi. Zato nastojim slikati što veće formate i koristim valjke. Ako slika nije dovoljno velika i vidljiva, performans nema smisla.

Doima se da su neki od vaših radova rezultat poniranja u um aktera vaših priča, njihovo psihičko stanje. Koliko su pritom ispoljena vaša duševna stanja?

– Ti radovi imaju elemente biografskog. Najviše u grafičkoj noveli »Fractalia« koja je o Van Goghu, ali i recimo u »Small Hands« koja se oslanja na Theloniousa Monka, ili »Osmijeh Majakovskog« koji koristi pjesme Majakovskog. Ali to nipošto nisu biografije u tradicionalnom smislu. Ne zanima me opisivanje faktografije nekog života, koliko god mi je ona možda zanimljiva. Ne pretendiram proniknuti u tuđu psihu, nego se manje-više radi o prepoznavanju onoga što je meni blisko. Poveznice su i formalne, recimo u »Small Hands«. Ritam kadriranja i ritam stranica inspiriran je Monkovim eksperimentiranjem sa zvukom i tišinom, što se može uzeti kao zvukovna paralela chiaroscura, svjetla-sjene, baroknog pristupa slikarstvu, jer crno-bijelo koje radim u crnom tušu i bijelom akriliku temelji se na odnosima svjetla i sjene, što je barokna estetika. Kontrast svjetla i sjene gotovo uvijek odražava određenu napetost, dramu, neurozu, rubno mentalno stanje.

Paralelni prostor

Kroz vaše radove kao da saznajemo više o njihovim duševnim stanjima. Kako vam to uspijeva?

– Ako uspijeva vjerojatno je zato što hvataju univerzalne emocije koje prepoznajemo. Događanja opisana u stripu »Fractalia« nisu dokumentirana, ali to nije niti bitno, nije ni relevantno. Spomenuli ste film »Andrej Rubljov« Andreja Tarkovskog koji je meni bio prilično važan, možda čak i podsvjesno, kao postupak i metoda neke biografije. Upravo zato što je Tarkovski imao malo konkretnih podataka o slikaru iz četrnaestog stoljeća, epizode su izmišljene, a opet djeluju krajnje autentično jer je emocija ono što je autentično i suvremeno u njima, mentalno stanje koje je univerzalno i prepoznatljivo.
Petnaest epizoda o Van Goghu smješteno je u specifično vrijeme i lokacije, ali svaka je izmišljena. To su osobne refleksije koje proizlaze iz mojeg doživljaja i interpretacije te osobe.

Iz stripa »Small Hands«

Jeste li zato u knjizi »Fractalia« objavili neka od Van Goghovih pisama?

– Pisma su važna, iz njih je jasno da ga njegov brat prihvaća takvog kakav je i podržava ga bezuvjetno, ne toliko kao slikara, što u njihovom odnosu nije presudno, nego kao brata i čovjeka. To što danas možemo svjedočiti Vincentovim slikama, dobrim dijelom možemo zahvaliti njegovom bratu koji mu je davao konstantnu podršku da uopće može te slike realizirati. Vincentova priča je priča o ljudskoj prirodi, slabostima, mentalnoj bolesti, svakodnevnoj osobnoj borbi i cijeni svega toga. Velika je ironija da je Van Gogh danas pop zvijezda, i da se promovira dekorativni element njegovog slikarstva,
nešto što on sam vjerojatno nikad nije želio. Van Gogh je napravio i loših slika prije nego je počeo raditi dobre slike, ali gotovo sve te slike nose u sebi veliku ekspresivnu i emotivnu energiju koja vibrira i danas.

Koju Monkovu stranu ste željeli istražiti, iako je samo sporedan lik u vašoj grafičkoj noveli »Small Hands«?

– Bio mi je zanimljiv, između ostalog, i zbog autsajderske pozicije. Na kraju je dobio prilično jaku potvrdu o kvaliteti i važnosti toga što je radio, ali velik je dio života proveo na margini. Ne bih htio reći nešto neprimjereno, ali mislim da se radi o slučaju autizma koji tada nije bio prepoznat i dijagnosticiran. Puno njegovih čudnih situacija ili komunikacija bile su posljedica takvog stanja, ali očito je, u trenucima kad je skladao i izvodio glazbu, bio funkcionalan. Postoje legende o specifičnom načinu na koji je govorio, osobnoj varijanti slenga, a svejedno je bio precizan i duhovit. Naravno da je čovjek koji je bio u stanju raditi takvu glazbu duboko promišljao svijet oko sebe.
Razumijevanje i artikuliranost dvije su različite kategorije, Monk nije uvijek bio artikuliran, ili je bio na neki svoj način, ali je konstantno i pažljivo pratio što se zbiva oko njega, što je dokazivala i modernost njegove glazbe. Monk je na kraju bio na naslovnoj stranici Timesa, što je u to vrijeme bila simbolična potvrda nečijeg umjetničkog ili političkog utjecaja i renomea. To je vjerojatno bio važan trenutak za njega, ali možda još više za prepoznavanje i priznavanje jazz scene kojoj je pripadao.

Kako se u vašu percepciju autističnog Theloniousa Monka uklapa njegov ples?

– Kad bi Monk bio zadovoljan zvukom i izvedbom benda, stao bi pokraj klavira i zaplesao. Tim čudnim plesom unosio se, fizički, kompletno, u taj trenutak, taj glazbeni doživljaj. Kao da je tada lebdio u nekom paralelnom prostoru, vlastitom.