Čuveni američki jazz bubnjar Adam Nussbaum će sa svojim kvartetom 29. rujna nastupiti u Istarskom narodnom kazalištu u Puli na 3. Backstage Live Festivalu. Nussbaum je rođen u New Yorku, a odrastao je u Norwalku u državi Connecticut. Stasao je uz sve vrste glazbe. Naime, njegovi su roditelji imali kolekciju ploča raznih žanrova. Slušao je Stravinskog, ali i Leada Bellyja ili Petea Seegera. Putem radija slušao je Jamesa Browna, Beatlese, Dizzyja Gillespieja…

Bubnjeve je počeo svirati kao dvanaestogodišnjak, nakon što je pet godina učio svirati klavir. Osim toga, kao tinejdžer je svirao bas i saksofon. Još u tinejdžersko doba odlazio je na koncerte u New York, posebice u klub Village Vanguard gdje je sjedio ispred svojih bubnjarskih junaka: Mela Lewisa, Elvina Jonesa, Jacka DeJohnettea, Roya Haynesa, Billyja Higginsa, Vernela Fourniera, Joea Chambersa, Petea La Roce, Ala Fostera, Billyja Harta i slušao ih. Godine 1975. preselio je u New York kako bi pohađao Davisov centar za scenske umjetnosti na City Collegeu. Na kraju se opredijelio za bubnjeve.

Svakonoćne avanture

Osim kao izvođač traženi je glazbeni pedagog koji drži tečajeve na klinikama i radionicama. Predaje u institucijama kao što su Berklee School of Music, Državno sveučilište u New Yorku, New School i na brojnim konzervatorijima širom svijeta. Također je s Hudson Musicom koproducirao sedmosatni edukativni videomaterijal pod naslovom »The Art of Playing Brushes«. Njegova vrhunska bubnjarska tehnika omogućila mu je suradnju s najboljim proizvođačima svega što je vezano za bubnjeve.

Surađujući s proizvođačem bubnjeva Sonor, pomogao je dizajnirati liniju u seriji »HiLite«, a kao suradnik proizvođača Zildjian činela pomogao je razviti činele »Renesanse« i »Pre-age«. Nakon što je godinama svojim sviranjem pomagao drugim glazbenicima da do maksimuma razviju svoj potencijal, Nussbaum je nedavno pokrenuo projekt Lead Belly kroz koji, uz saksofonista Ohada Talmora te gitariste Steevea Cardenasa i Natea Radlyja, odaje počast bluesu i velikom blues glazbeniku Leadu Bellyju kojeg obožava od najranije dobi. Naravno, riječ je o suvremenom viđenju bluesa, primjerenom današnjem dobu.

Taj će projekt s istim glazbenicima predstaviti na koncertu u Puli.

»Lead Belly je bio jedna od mojih prvih glazbenih inspiracija kad sam bio mali«, rekao je Nussbaum u razgovoru za Novi list.

»Svirao je gitaru s dvanaest žica. Bio je jedan od prvih koji su južnjačku glazbu predstavili masama. Izvodio je country i blues, a ta glazba dotiče dušu i emocije svih ljudi. To se izravno odnosi na moja najranija glazbena sjećanja i smatrao sam da je važno vratiti se nečemu što mi je otvorilo glazbene vizije. Htio sam njegovu glazbu iskoristiti kao osnovu za istraživanje i odlazak u glazbenu avanturu. Primjerice s postavom bez basista nastojao sam otvoriti druge glazbene mogućnosti.

U sastavu imam dva divna glazbenika koji jako dobro sviraju gitare sa šest žica i koji pažljivo slušaju, a Ohad ima divan pristup koji mi se sviđa. Vjerujem talentima drugih glazbenika i njihovoj sposobnosti sviranja i slušanja. Svake večeri, na svakom koncertu upuštamo se u avanturu.«

” Jazz je glazba iznimne dinamike, što može biti škakljivo za bubnjara”, Foto: Davor Hrvoj

Vlastiti dijalekt

Iako se radi o obradama skladbi izvorno nastalih u country i blues miljeu, Nussbaum ih donosi u kontekstu jazza. »Uživam u izazovu koji nam pruža glazba, posebice u otvorenom konceptu koji nam pruža jazz«, rekao je u jednom od naših razgovora. »Divno je kad pred sobom imaš glazbu koja je dovoljno otvorena i dozvoljava ti da kroz nju izraziš vlastite osjećaje i stavove u nastojanju da glazba djeluje bolje, da kroz nju oblikuješ nešto u čemu će glazbenici uživati svirajući, u čemu će se dobro osjećati, a u čemu će uživati i oni koji slušaju.

Moja najvažnija odgovornost je prema glazbenicima koji su sa mnom na pozornici. Ako se oni osjećaju dobro, a ja im pomažem da dobro sviraju, slušatelji će to osjetiti. Naravno, osjećamo energiju slušatelja. Ako znaju da ste iskreni u tome što radite vrate vam istom mjerom.«

Nussbaum je važno iskustvo stjecao slušajući ugledne glazbenike, ne samo u New Yorku. Naime rano je počeo putovati diljem svijeta kao član sastava vrhunskih jazz glazbenika s kojima je svirao na najprestižnijim svjetskim jazz festivalima.

»Ne dolazi to iz slušanja bubnjara, nego iz slušanja glazbe«, kaže. »Uvijek nastojim doći do bubnjeva kroz glazbu, a ne do glazbe kroz bubnjeve. Volim slušati sve vrste glazbe. Volim slušati Jimija Hendrixa koliko i Joaoa Gilberta. Volim Johna Coltranea baš kao i Arthura Rubinsteina. Naravno da sam jako nadahnut djelovanjem svih tih glazbenika, pa i bubnjara. Svaki od njih donio je nešto vrijedno. Ovisi o tome što ti se više sviđa: naranče, ribe, meso, povrće…

Sve je to sjajno, ali svaka od tih namirnica nudi nešto drugo. Bubnjari su različiti zato jer su različita ljudska bića. Svaki od njih ima vlastitu osobnost. Kod nekih će vam se možda svidjeti zvuk, ali možda ne i osjećaj, kod drugih njihov način swinganja, ali možda vam se neće svidjeti njihova artikulacija, možda ćete poštovati tehniku određenih bubnjara, ali ne i osjećajnost i držanje tajminga.

Mnogo je različitih karakteristika raznih bubnjara. Svaki od njih ima svoj pogled na sviranje jer svaki je jedinstven. Učio sam slušajući glazbu, a slušajući glazbu, naravno, slušao sam i bubnjare, ali kao prvo glazbu treba slušati kao cjelinu. Znam divan akronim za riječ team – Together Everyone Achieves more – TEAM.

Kad sviram dio sam nekog tima. Ne radi se samo o meni. Nastojim se uklopiti u ono što se događa. Svaki od glazbenika nastoji jazz jezik interpretirati na vlastiti način, kroz osoban stil i vlastiti dijalekt. Svaki od njih sluša i nastoji upiti puno istih podataka o povijesti glazbe i donijeti ih kroz svoj pogled na tu povijest. Svaki ima nešto drukčije zbog iskustva koje je samo njegovo, ali svi smo upoznati s tim jezikom, a to je jezik jazza. Svi smo slušali iste glazbenike, svi djelujemo na postavkama koje su oni utemeljili. Činjenica da je netko iz Europe ili Japana, a ja sam iz New Yorka, zaista ne znači ništa.«

Sretan dan očeva

Nussbaum se nadahnjuje sviranjem mnogih bubnjara, ali jedan ima posebno mjesto u njegovom srcu – Max Roach. »Zaboravi bubnjeve!«, kaže. »Glazbenik! Previše je glazbenika koji izvrsno sviraju glazbalao, ali ne sviraju glazbu. Max je jedan od najvećih svih vremena. Odlazio sam slušati njegove nastupe u njujorški klub Fat Tuesdays. Nakon jednog nasupa gledao sam ga kako skida činele i počinje pakirati bubnjeve. Razmišljao sam: »Ovo je Max Roach, jedan od kraljeva te glazbe.

Zar nema roadieja ili nekoga tko bi se brinuo za njega?« Mislio sam: »Postoje glazbenici koji nisu dostojni da mu očiste cipele, a imaju osoblje koje se brine o njima.« Zato sam otišao do njega i rekao: »Hej Max, mogu li vam pomoći da spakirate bubnjeve?«, jer obožavam tog čovjeka, toliko ga poštujem. Rekao sam mu: »Max, ne mogu vjerovati da to netko drugi ne radi za vas.« Kazao sam mu: »Glazbenici koji nisu dostojni da vam ulašte cipele imaju roadije.« Pogledao me smireno i rekao: »To je dio mojeg posla. To je sastavni dio nastupa.«

U smislu ljudskosti, toliko je velikih glazbenika kojima sam zahvalan. Mnoge od njih upoznao sam u New Yorku i shvatio sam da su svi dobre i ljubazne osobe. Svi su me ohrabrivali kao mladog glazbenika. Nitko se od njih nije pravio važan. Svi su bili topli i velikodušni i susretljivi. Svi znamo kako ti velikani sviraju, ali tek kad ih sretnete i družite se s njima postanete svjesni njihove stvarne veličine. Još uvijek za dan očeva nazovem one koji su još s nama i poželim im sretan dan očeva.«

Iako je poznatiji kao bubnjar u malim sastavima, Nussbaum je stekao zavidno iskustvo svirajući i u big bandovima koje su vodili od reda vrhunski glazbenici, među ostalima Gil Evans, Carla Bley i George Gruntz. »Bubnjar orkestrira orkestar«, tvrdi. »Ja sam orkestrator orkestra. Bubnjar kontrolira sve što se događa, cjelokupnu glazbenu sliku. Najbrži način kako ćete promijeniti zvuk orkestra je da promijenite bubnjara. Sjajni bubnjari koji sviraju u big bandovima mogu također sjajno svirati i u malim sastavima.

Ako si dobar glazbenik, morao bi se snaći u svakoj situaciji. Poslušaj Genea Krupu, Buddyja Richa, Joea Jonesa, Sida Catletta, Frankieja Dunlopa – čim počnem nabrajati znam da ću nekoga izostaviti – Shellyja Mannea. Ti su glazbenici svirali fantastično u malim sastavima i big bandovima. Odgovornost… Jeff Hamilton, John Riley, Louie Bellson, mislim, ma hajde. Trebaš svirati onako kako te glazba vodi. Ako sviraš u big bandu bit ćeš odgovoran za više ljudi, sviraš li u manjem sastavu možeš koristiti razne vrste slobode koje su ti na raspolaganju, ali još uvijek imaš odgovornost.«

“Uvijek nastojim doći do bubnjeva kroz glazbu, a ne do glazbe kroz bubnjeve”, Foto: Davor Hrvoj

Kako se izoštriš?

Iako je svestran glazbenik – između ostalih svirao je i s Allman Brothers Bandom – Nussbaum se najbolje snalazi u kontekstu jazza. »Jazz glazba je posebna zato što vam pruža mogućnost da izrazite svoje osjećaje i reagirate te razmjenjujete zamisli s drugima«, tvrdi. »Kad smo na bini bavimo se nekom temom. To je skladba. Tada nastojimo reagirati i razmjenjivati zamisli s drugima i snalaziti se u toj ulozi najbolje što možemo. Što bolje možeš slušati, bolje ćeš svirati. To je neprestano putovanje. Napraviš li veći napor da se više popneš na planinu, više ćeš toga vidjeti. Trebaš biti ustrajan.«

Jazz je glazba iznimne dinamike, što može biti škakljivo za bubnjara. No Nussbaum je razvio osjećaj za sviranje u raznim glazbenim situacijama, svira energično, divlje, ali i mekano, nježno i tiho kad je to potrebno. »Dozvoljavam da me glazba vodi u mojem sviranju«, kaže. »Nastojim se uklopiti u trenutak. Moraš imati širinu. Kad razgovaraš s nekim ne govoriš cijelo vrijeme na isti način, ne govoriš tiho cijelo vrijeme, ali ponekad možeš nešto naglasiti ili nečemu pridati veći značaj tako da to izgovoriš nježnije umjesto da to kažeš glasnije. Nastojim razmišljati o zaokruživanju dinamike i prostornosti te stvaranju nečega posebnog. Svi ti čimbenici pomažu u stvaranju nečega što je zanimljivo za slušatelje. Uživam u stvaranju okružja u kojem mogu sudjelovati u oblikovanju glazbe, u njezinom oživljavanju. Tako nastojim razmišljati o glazbi.«

Nussbaum je to naučio od velikana jazza s kojima je svirao. Tijekom više od četrdeset godina karijere nastupao je i snimao s vrhunskim džezistima kao što su Paul Bley, Lee Konitz, Dave Liebman, John Abercrombie, Michael i Randy Brecker, Eliane Elias, Stan Getz, James Moody, Bob Berg, John Scofield, Joe Sample, Toots Thielemans, Kenny Wheeler i Niels-Henning Ørsted Pedersen.

Također, sudjelovao je u nizu projekata surađujući s glazbenicima raznih naraštaja i podžanrova jazza. Primjerice sa Seamusom Blakeom, Jayem Andersonom i Ozom Noyem član je sastava BANN, s Daveom Liebmanom i Steveom Swallowom čini trio We3, s Gwilymom Simcockom, Steveom Rodbyjem i Mikeom Walkerom svira u sastavu The Impossible Gentlemen, s Johnom Abercrombiejem, Jerryjem Bergonzijem i Garyjem Versaceom član je The Nuttree Quarteta, a s Ratkom Zjačom, Simoneom Zanchinijem i Martinom Gjakanovskim svira u ZZ Quartetu.

»Učite od osoba s kojima se družite i iz iskustva koja stječete kroz ta druženja«, rekao je. »Svaka situacija u kojoj svirate pruža vam mogućnost učenja. Naravno, iz svega toga učit ćete ako pažljivo slušate. Najbolji način za učenje je sviranje s glazbenicima koji su iskusniji i bolji od vas. To vam daje poticaj i razvija mudrost. Mudrost je nešto što se može naučiti, samo ju treba njegovati. Sve to dolazi iz iskustva i, naravno, treba biti otvoren i dopustiti da se to dogodi. Prije je bilo drukčije.

Glazbenici nisu svirali tek ponekad. Svirali su svake večeri. Sastavi su svirali trideset ili četrdeset tjedana godišnje, šest večeri tjedno, tri ili četiri seta svake večeri. Ponekad pet setova, primjerice u Birdlandu. Tako se izoštriš. To je danas nemoguće. Zato je danas rijetka takva razina izvrsnosti.«

Posvećenost glazbi

Jedan od divova s kojima je svirao je Sonny Rollins, jedan od njegovih glazbenih očeva. U doba te suradnje bio je jako mlad. Imao je samo dvadeset i dvije godine. »Bio sam prestravljen i jako živčan jer sam bio svjestan da sviram s nekim tko je za mene bio poput Boga«, priča Nussbaum. »Bilo je to ogromno životno iskustvo. Sonnyjeve improvizatorske sposobnosti su nevjerojatne. Način na koji je dolazio do zamisli i razvijao ih, to je stvarno nešto posebno.

Činjenica da je netko improvizator, ako je istinski improvizator, znači da će na svakom koncertu svirati drukčije, no neki su koncerti više nadahnjujući nego drugi. Nije to samo popesti se na binu i izvući nešto iz rukava. Sviranje te glazbe trebao bi biti reakcijski socijalni proces u kojem reagiraš, referiraš se na nešto što se događa, a na nekim koncertima se osjećaš bolje nego na drugima. Jednostavno nastojiš napraviti najbolje što možeš.«

Nussbaum je srodnu dušu pronašao u još jednom vrhunskom tenor saksofonistu – Michaelu Breckeru. Naime, obojica su se nadahnjivala djelom mnogih sjajnih glazbenika raznih žanrova. Nussbaum kao svoje uzore navodi Louisa Armstronga, Lestera Younga, Jimija Hendrixa, Marvina Gayea, Shirley Horn. Također, nadahnjuje se djelima drugih sjajnih umjetnika: Picassa, Van Gogha… Koncerti koje je svirao s Breckerom bili su nevjerojatni, uvijek uzbudljivi i uvijek su završavali ovacijama publike. »Iako je Michael bio malo stariji od mene, napajali smo se iz istih izvora«, sjeća se.

»Odrastali smo u doba rocka i R&B-ja te glazbe koju smo slušali na radiju, a također voljeli smo jazz. Obožavali smo Johna Coltranea baš kao što smo obožavali Jamesa Browna. Zanimale su nas iste stvari. Voljeli smo tu glazbu i nadahnjivali se njome. Sretan sam što sam mogao svirati s njim.

Bio je iznimno nadaren glazbenik, ali i jako vrijedan. Puno je i naporno vježbao. Bio je potpuno posvećen tome što je radio, u potpunosti predan glazbi. Osjećam veliku zahvalnost što sam svirao s njim. Iskustvo koje smo zajedno stjecali, kad sad razmišljam o tome, a to je isto kad razmišljam o svima koji više nisu s nama, kad razmišljam o onome što smo zajedno iskusili, zauvijek će ostati urezano duboko u mojem srcu. Imao sam sreću što sam doživio nevjerojatne stvari s nekima od glazbenika koji više nisu s nama. Nedugo nas je napustio James Moody, još jedno nevjerojatno ljudsko biće, sjajan glazbenik i veliko nadahnuće.

Otvorena glazba

James Moody je također ostavio ogroman trag u Nussbaumovoj karijeri i to iz više razloga. »Bio sam s nekim tko je odrastao u doba stvaranja bebopa i ima ogromno znanje o toj glazbi«, tvrdi. »Uvijek je bio gladan znanja. Uvijek je slušao nove, mlade glazbenike. Bio je vječiti učenik. To je bilo nevjerojatno! Uz njega sam se odlično zabavljao. Bio je fantastična osoba ispunjena ljubavlju, idealan za druženje. U svojim osamdesetima još uvijek je kupovao nove knjige i proučavao razne stvari.

Znam mnogo mladih glazbenika koji su uronjeni samo u ono što ih trenutno zaokuplja, imaju negativan stav prema svemu i snažno izražen ego, a Moody je uvijek bio ponizan i pun ljubavi prema prijateljima i kolegama. To se očitovalo u njegovoj glazbi. Svi koji su ga poznavali obožavaju Moodyja. Bio je poseban, fantastičan, pun ljubavi. U doba kad se Moody pojavio još uvijek su bili prisutni segregacija i predrasude s čime su se mnogi crni glazbenici morali nositi.

Ali on je bio iznad toga, što pokazuje njegovu ljudskost i čvrstinu karaktera. Primjerice, kad sam svirao s njim u njegovom sastavu bili su samo bijeli glazbenici zbog čega je ponekad bio kritiziran. Mislim da su određeni ljudi koji dolaze na Zemlju anđeli. On je jedan od njih. Razmišljam o svim tim glazbenicima koji više nisu s nama, ali oni su zapravo još uvijek sa mnom. Nitko nije mrtav dok svi koji su ga poznavali nisu također mrtvi, jer duh nastavlja živjeti.«

Jedan od njih je Gil Evans, slavni pijanist, skladatelj, aranžer i vođa orkestra s kojim je također svirao. »Gil je bio nevjerojatan glazbenik«, kaže Nussbaum. »To što je napravio, primjerice ploče koje je snimio s Milesom Davisom, odraz je ogromne nadarenosti. Njegov osjećaj za orkestracije je predivan. Gil je također uvijek imao napredne zamisli.

Nije se želio vraćati onome što je već napravio. Tijekom godina mijenjali su se način njegovog pisanja glazbe i njegovi pogledi na glazbu. U to doba njegova je glazba bila drukčija nego ona što ju je svirao s Milesom. Bio je to drukčiji stil, bila je to otvorenija glazba. Nikad mi nije govorio kako trebam svirati. Bilo je dobro neko vrijeme, ali onda su mi počeli nedostajati drugi nastupi i počeo sam slati druge bubnjare da me zamijene, a on je počeo razmišljati da nađe novog stalnog bubnjara.

Iz toga sam naučio da drukčije trebam pristupati poslu. Na početku sam bio tužan što sam bio zamijenjen, ali bilo je dobro to što sam iz toga nešto naučio. No nužno je učiti na taj način.«