Gradska knjižnica Rijeka, prema priznanju njenog Kristiana Benića, uglavnom se muči s prizivanjem ljudi na njihove progresivne programe, one koji gledaju unaprijed, u budućnost. No kad se zamijesi tijesto od komunista i ustaša, revizionizma i povijesne istine, pa se pusti da odleži od 1941. do 1991., eto događanja naroda. Ovo nije, naravno, rekao Benić, ovo je autorsko viđenje koje će poslužiti kao uvod u priču o panelnoj raspravi naslovljenoj ‘Sat za povijest: Rijeka, povijesni identiteti i jedan crveno-crni dox’, održanoj u art-kvartu Benčić ispred Dječje kuće u povodu nedavno na HTV-u prikazanog dokumentarnog serijala ‘Fiume crno-crveno Rijeka’.

U cijeloj Dječjoj kući, čini se, nije bilo dovoljno stolaca da se zadovolji potražnja za njima, pa je dio zainteresiranih odstajao jednoipolsatni panel. Pa iako je društvo u publici bilo šaroliko, moglo se zaključiti da je većina došla s jasno isprofiliranim negativnim stavom prema serijalu koji je, u najmanju ruku i krajnje eufemistično rečeno, kreativno interpretirao povijesne činjenice. Ako je bilo onih koji su došli drukčijih stavova, prvo, nije ih bilo čuti, i drugo, nisu došli na mjesto na kojem su mogli čuti nešto što bi mogli podržati. Naime, izbor gostiju okruglog stola pretpostavio je podržavajući diskurs bez zadrške kritičan prema dokumentarnom serijalu u režiji Vanje Vinkovića i produkciji Hrvatske radiotelevizije.

Pitanje povijesne istine

Nije trebalo očekivati previše polemičnosti s obzirom na to da su se ispred Dječje kuće okupljenom mnoštvu obraćali povjesničari Tea Perinčić i Marko Medved te kulturolog Aljoša Pužar, uz voditelja Kristiana Benića. Benić je uvodno pojasnio da je dokumentarac bio povod za ovu konkretnu rapravu, no serijal »Sat povijesti« osmišljen je prije njegove pojave, u čemu se onda može tražiti i politika, odnosno opravdanje (ako takvo treba) oko odabira gostiju. Ipak, koliko god panel bio legitiman osvrt na dokumentarni serijal koji je, prema kritičarima, svojom površnošću, revizionizmom, neznanstvenošću i inim negativnostima prouzročio buru ljutitih reakcija, ponajprije Riječana, za samu bi priču bilo bolje da je bila polemičnija, pa da je doprinosima Perinčić, Medveda i Pužara o neznanstvenom pristupu i promašenim tezama pridružen pogled »druge strane«. No to nije bila takva panelna rasprava.

U ovoj se govorilo o pojmu istine i njenim interpretacijama, o kulturi amatera i pravu na mišljenje, no i odgovornosti javne televizije prema sadržaju koji nudi gledateljima, o revizionizmu, staljinizmu, pravom i »krivom«, socijalizmu, kapitalizmu i neoliberalizmu.

Benić je raspravu otvorio pitanjem povijesne istine, odnosno istine uopće. Pužar je odmah utvrdio da iz perspektive kulturoloških teorija istina ne postoji, no to isto tako ne znači da ona nije življena. Citirajući Jacquesa Derridu istaknuo je da mi odlučujemo što je istina. Naravno, netko uvijek to može smatrati za laž, što relativizira cijelu stvar.

Medved je ipak povjesničar, pa si ne može dopustiti baš toliko filozofije u pitanju temelja onoga čime se bavi. Iz te perspektive nitko nema pretenziju posjedovati istinu, ali Medved smatra da ipak postoje kriteriji procjene. Jedan od njih je povijesna distanca. No, Medved je, Beniću pomalo iza leđa, jer on nije mislio odmah otvarati raspravu o dokumentarcu, rekao da je tekst u kojem se obrušio na Vinkovićev dokumentarac napisao zato što se osjetio uvrijeđen kao povjesničar te je stao u obranu struke.

– Ne može jedna serija imati pretenziju da se izjašnjava o povijesti Rijeke, a da zapravo ulazi u dnevnu politiku. To mora ostati odvojeno, odnosno baš se to mora spriječiti – rekao je Medved, poentiravši uzaludnošću bavljenja poviješću, pisanjem silnih doktorata i učenja o metodologijama bavljenja povijesnim temama ako će o povijesti govoriti amateri.

Banaliziranje povijesnih događanja

Perinčić je dopunila početnu raspravu tvrdnjom da nema apsolutne istine, i da je interpretacija činjenica individualan, subjektivan čin, no povjesničari ipak odlaze u škole, uče kako analizirati izvore, uče metodologije. Nju je u dokumentarcu najviše smetalo banaliziranje nekih povijesnih događanja i retorika: što bi bilo kad bi bilo. To je po njenu mišljenju neznanstveno i amaterski.
Pitanje amatera i amaterizma dodatno je potencirao Benić, istaknuvši kult amatera, iznimno naglašen u našoj sadašnjosti, da bi Pužar postavio pitanje koje je visjelo u zraku: Ima li Vinković pravo skupiti svoje znance i prijatelje koji onda govore svoje istine?

Naravno da ima, kaže Pužar, no iz publike mu je netko odmah dobacio da to nema pravo činiti na javnoj televiziji, s čime se Pužar složio, dodatno potenciravši upitne momente dokumentarca koji se prikazuje kao antitotalitaran, a zapravo je obmanjujući. I to ponajviše u tvrdnjama o kontinuitetima staljinizma, za što je optužena riječka gradska vlast. Nije prema Pužaru kontinuitet staljinizma pitanje obnove »Galeba«, već slučaj kada njemu, Pužaru, dolaze iz službe za zaštitu ustavnog poretka minirati egzistenciju jer je objavio, po njima, revizionističku knjigu.

Prema Pužaru je problematično i to što je u dokumentarcu artikulirana pogrešno usmjerena frustracija. Kao izvor problema navodi se Jugoslavija, no pravi izvor frustracija su neostvarenosti i vlastiti limiti artikulirani povijesno nakon Jugoslavije, u Hrvatskoj.

Pužar je istaknuo još i to da je Vanja Vinković postavio zamku u koju se ne bismo trebali uhvatiti. Naime, govornici su, prema njegovu tumačenju, branili kapitalizam na svakom koraku te je u konačnici i dokumentarac antidruštven, patološki.

– A iza toga je igra profita. Nije dokumentarac samo nacionalistički jednouman, nego je i neoliberalan, rekao je Pužar.

Prilozi iz publike

Prilozi iz publike nisu najbolje krenuli. Prvo je gospodin iz prvog reda zagnjavio sve prisutne inzistiranjem na govorenju teksta koji je unaprijed, tko zna kad, pripremio. I dok ga nije izgovorio, nije stajao, bilo to »preko« mikrofona drugih govornika ili u pauzama između.

Nismo zapamtili što je govorio. Denis Kirinčić je probala unijeti nešto polemike, no činjenica da nije gledala dokumentarac nije baš davala uvjerljivost njenim argumentima.

Ali je zato Izvor Rukavina pročitao dio iz knjige Igora Žica o povijesti Rijeke u kojem je, dakako u skladu sa Žicovim uvjerenjima, Rijeka jugoslavenskog doba mjesto prevladanih industrija 19. stoljeća, jadna i nikakva. Rukavinina tvrdnja je da će djeca o povijesti Rijeke učiti iz ovakvih knjiga i ovakvih dokumentaraca i to je ono što je po njemu problematično.

Vojko Obersnel je ponudio svoju verziju tumačenja onoga što je dokumentarni film, koji bi po njemu morao biti utemeljen na dokumentima, a ovaj to nije, da bi iz publike potom došlo i pitanje je li povijest uopće znanost.

Najbolji prilog iz publike, ali i najbolji prilog okruglog stola, bio je iskaz Ljubinke Toševe-Karpowicz o povijesnoj istini.

– Povijesna činjenica je činjenica koju mi kao gotove ličnosti pretvaramo u povijesnu činjenicu. Dakle mi neku činjenicu, koristeći se dokumentima koje smo sami izabrali, pretvaramo u povijesnu činjenicu. Zato što smo već gotove ličnosti kada se bavimo poviješću. Ne postoji objektivna istina, nego istina s bolje, više ili manje prikupljenim dokumentima. Čim više sakupite dokaza za vašu hipotezu, bolji ste povjesničar. Ako pak to ne napravite, onda ste propagandist – rekla je Toševa-Karpowicz i od brojne publike zaradila aplauz večeri.