Jedan od najpoznatijih jazz glazbenika Chick Corea je 9. veljače 2021. umro od raka u svom domu u Tampa Bayu na Floridi u 80. godini života. Tijekom više od šezdeset godina karijere bio je jedan od najvažnijih, najutjecajnijih i najomiljenijih džezista, i ne samo džezista – skladatelja, pijanista, improvizatora. Važan trag na njegovo stvaralaštvo ostavili su Miles Davis, John Coltrane i Paco de Lucia, ali i Bela Bartok, Aleksandar Skrjabin i Wolfgang Amadeus Mozart. Njegove su izvedbe uvijek bile svježe, intrigantne, spontane i uzbudljive, vrijedne višestrukog preslušavanja i proučavanja.

Naime, svako ponovno slušanje njegove glazbe otkriva nove detalje i pruža drukčiju sliku, kao kad djelo nekog slikara gledamo iz raznih kutova ili u različitim raspoloženjima te zapažamo drukčije pojedinosti. Uostalom, Corea je razmišljao kao slikar i tu je estetiku pretakao u svoju glazbu, jer bio je i slikar, što je manje poznato. Primjerice, opremu nekih albuma krase njegova likovna ostvarenja. Corea je bio jedan od rijetkih svestranih, otvorenih glazbenika koji su se okušali u širokom spektru žanrova, a u svakom je dao izniman doprinos. Bio je sjajan u izvedbama mainstream jazza, free-jazza, fusiona, world musica, klasike, crossovera i slobodnih improvizacija.

»Moji glazbeni partneri i ja nismo razmišljali o tome kojim stilom sviramo«, rekao je u jednom od naših razgovora. »Svirali smo ono što smo voljeli. Znali smo da želimo stvoriti određenu vrstu zvuka, posebice kad smo počeli svirati električna glazbala. Stvarali smo glazbu i kroz taj proces na određen način i novi zvuk. Ljudi to nazivaju nekako – fusion, »confusion«, »contusion« – ne znam kako sve ne. Kako god!«

Bio je jednako uvjerljiv u akustičnim i električnim izvedbama. Sve je inačice svog glazbenog djelovanja dokumentirao na diskografskim izdanjima, koja pružaju cjelovit uvid u njegovu karijeru. Objavio ih je više od sto pod svojim imenom te još puno sa svojim sastavima i u suradnji s drugim glazbenicima. Više od šezdeset puta bio je nominiran za nagradu Grammy, a osvojio ju je dvadeset i tri puta. Hrvatska publika pljeskala mu je 2007. kad je u duetu s bendžoistom Belom Fleckom nastupio na Avantgarde Jazz – Zagreb Jazz Festivalu u Zagrebu te 2011. kad je sa svojim sastavom Return to Forever nastupio na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju. Godine 1968. zainteresirao se za djela L. Rona Hubbarda što mu je, kako je izjavio, otvorilo um i spoznaju da je njegov potencijal za komunikaciju puno veći nego što je mislio. Osim toga, scientologija je utjecala na njegov glazbeni smjer, još od ranih 1970-ih.

Corea je surađivao sa slavnim džezistima kao što su Lionel Hampton, Mongo Santamaria, Miles Davis, Stan Getz, Herbie Mann, Sarah Vaughan, Dave Holland, Lee Konitz, Wayne Shorter, Elvin Jones, Joe Henderson, Pat Metheny i mnogi drugi, a vodio je i vlastite sastave različitih stilskih smjerova. Bio je cijenjen kao džezist, ali i klasičar, svirač akustičnog i električnog klavira koji je u kreiranju originalnog stila nerijetko rabio utjecaje klasične i flamenco glazbe. Autor je brojnih skladbi osobna i prepoznatljiva iskaza, od kojih su neke, kao što su »Spain«, »Armando’s Rumba«, »500 Miles High«, »La Fiesta«, »Crystal Silence«, »No Mystery« i druge, nezaobilazne na repertoaru jazz glazbenika. Osim toga, poznat je je njegov ciklus skladbi »Children’s Song«.

Bez zaustavljanja

Rano razdoblje u karijeri Chicka Coreae obilježila je atonalna glazba i djelovanje s free-jazz sastavima, istraživanje različitih zvukovnih mogućnosti glasovira, ali i suradnja sa slavnim Milesom Davisom s kojim je na početku stvaranja fusiona snimio petnaestak albuma. Iako se stilski razlikuju, glazbu oba spomenuta sastava obilježili su spontanost u izvedbama i slobodne improvizacije. »Free je zanimljiv pojam«, rekao je. »To je stanje uma pri kojem je svatko slobodan svirati što god želi.

Za mene je upravo to free. Želim li svirati jednostavnu pjesmicu ili pjevati ili svirati nešto jako apstraktno ili svirati nešto jako mračno ili nešto vedro – slobodan sam učiniti bilo što od toga. To je sloboda izraza, sloboda stvaranja bilo čega što želim. Nadam se, i to pokušavam, da je sva moja glazba slobodna na taj način. Miles je bio trendseter te također osoba koja me nadahnjivala, upravo zato jer je bio slobodan. Njegov je um bio slobodan, uvijek je bio u stanju slijediti nove zamisli koje su se rađale u njegovom umu. Nije se obazirao na kritike. Imao je hrabrost ostvariti svoje snove i ciljeve. To je bilo toliko nadahnjujuće.

Miles je odigrao veliku ulogu u stvaranju druge postave sastava Return to Forever, ali i u nastanku velikog dijela moje glazbe. Takav je život. Imamo mentore koji nam prenose kulturu. Veliki se ideali tako prenose s koljena na koljeno.«

Spomenuti legendarni bend Return to Forever najpoznatiji je Coreain sastav širem krugu slušatelja. Iako je nastao iz Coreainog istoimenog latin-jazz benda u kojem su uz njega svirali saksofonist i flautist Joe Farrell, pjevačica Flora Purim, bubnjar Airto Moreira i basist Stanley Clarke, koji je početkom sedamdesetih snimio albume »Return to Forever« i »Light as a Feather«, postava se ubrzo promijenila, a zvuk je elektrificiran.

Farrell, Flora Purim i Airto su napustili sastav, a pridružili su se gitarist Bill Connors i bubnjar Lenny White. U drugoj godini djelovanja, nakon prvog albuma »Hymn of the Seventh Galaxy«, Connorsa je zamijenio gitarist Al Di Meola s kojim se postava ustalila i djelovala još tri godine snimivši albume »Romantic Warrior« i »Where Have I Known You Before« te »No Mistery« za koji je sastav Return to Forever dobio nagradu Grammy u kategoriji najbolje jazz izvedbe.

»Prvu sam postavu okupio na brzinu«, prisjeća se Corea. »Ostvario mi se san jer sam želio surađivati upravo s tim glazbenicima. Stanley Clarke je već bio tu, kao moj prvi partner, a tada je došao Airto s kojim sam svirao u sastavu Milesa Davisa. On je sa sobom doveo suprugu Floru. Joe Farrell je bio moj stari njujorški prijatelj s kojim sam često svirao. Kad smo snimali album »Return to Forever« bili smo odlično uvježbani. Jednog smo dana došli u studio i odsvirali sve skladbe za ploču, kao na koncertu, bez zaustavljanja.

Tijekom snimanja morali smo se tek jednom zaustaviti da snimatelj promijeni magnetofonske vrpce. Naime, u to doba snimali smo na vrpce. Ta je ploča u cijelosti snimljena u prvom pokušaju. Snimanje albuma »Light as a Feather« bilo je malo drukčije. Snimili smo ga u Londonu, nakon što smo djelovali već godinu dana. Nismo puno vremena proveli u studiju. Trebalo nam je tek tri ili četiri dana da snimimo sve skladbe.«

Moja strast!

Iako je i u ranijim godinama pokazivao zanimanje za skladanje, albumi »Return to Forever« i »Light as a Feather«, što ih je ostvario s prvom postavom sastava Return to Forever, proslavili su Chicka Coreau kao maštovitog i osebujnog skladatelja. Pjesme s tih ploča, primjerice »La Fiesta«, »Spain« i »500 Miles High«, u njegovom su stvaralaštvu donijele stilski zaokret. Te su skladbe rezultat njegovih nastojanja da piše određenu vrstu pjesama za jazz sastav s pjevačicom.

Bio je znatiželjan kako će pjevačica pjevati njegove nove melodije. Tako je počeo skladati u suradnji s prijateljem Nevilleom Porterom koji je pisao stihove za njegove pjesme. Zajedno su u New Yorku proveli godinu dana tijekom kojih je Corea pisao glazbu i iskušavao ju na nastupima u klubovima. Često su svirali u Village Vanguardu. S lakoćom je skladao tu glazbu jer je imao sjajne suradnike koji su je izvodili.

Ipak, ta promjena nije bila nenadana, događala se postepeno. Možda je bila neočekivana za slušatelje koji su bili upoznati s njegovim prethodnim pločama na kojima se predstavio u kontekstu free-jazza. Ipak, još dok je svirao sa sastavom Circle odlučio je krenuti sa stvaranjem glazbe u kojoj će biti više ritma, groovea i melodije. Već na nekoliko posljednjih nastupa sa sastavom Circle svirao je skladbu »Sometime Ago« koju je napisao sam u doba kad je djelovao u tom kvartetu. Bio je to prijelaz iz free sviranja s tim sastavom u melodičniju glazbu.

Za album »Light as a Feather« Corea je napisao skladbu »Spain«, koju je poslije prearanžirao dodavši u uvod drugi stavak Rodrigova »Concierta de Aranjuez«. Tako je stvorio novo djelo, simbol njegove zaluđenosti latino glazbom, koje je postalo jednim od najljepših jazz standarda. »Krajem pedesetih slušao sam odlične ploče Milesa Davisa i Gila Evansa«, objašnjava. »Jedna od njih bila je ‘Sketches of Spain’. Na nju je uvršten drugi stavak »Concierta de Aranjuez« u aranžmanu Gila Evansa. Obožavam tu temu.

Počeo sam ju proučavati i svirati. Dok sam je svirao, želio sam u nju dodati nešto svoje. Tako sam napisao skladbu »Spain«. Zato uvijek na početku izvedbe skladbe »Spain« sviram tu Rodrigovu temu. Ona je iskaz moje ljubavi prema španjolskoj glazbi. Imao sam vlastite zamisli za pisanje skladbi i znao sam da imam posebne, izvanredne glazbenike s kojima ih mogu razvijati. Kad bih donio skladbe na probe, napominjao bih glazbenicima da su slobodni tumačiti ih na način na koji ih sami najsnažnije osjećaju. Zajedno smo oblikovali zvuk sastava. Volim takav način dovođenja glazbe u život.«
Njegovu ljubav prema glazbi latinskoga svijeta, ne samo španjolskoj nego također glazbi Južne Amerike, Puerto Rica, Kube… najbolje simbolizira glazba na albumu »My Spanish Heart«, kao i istoimena skladba, ali i mnoge druge, neke od njih nastale i u ranijem razdoblju. S tom se glazbom upoznao još kao srednjoškolac. »Ta me glazba usrećuje, čini dobru suprotnost ozbiljnosti jazz glazbe«, rekao je. »Latino je plesna, pjevna glazba. Želio sam biti dijelom tog glazbenog miljea. Ta se ljubav razvijala godinama. Proučavao sam španjolsku klasičnu glazbu. Zahvaljujući velikom Pacu de Luciji i drugim izvođačima flamenka, tijekom sedamdesetih otkrio sam flamenco glazbu. Moje su se suradnje s glazbenicima iz španjolskog govornog područja nastavile tijekom svih tih godina. Čovječe, to je moja strast!«

Jedan um

Zapravo to je tek jedna od njegovih strasti. Početkom 1980-ih Corea se vratio akustičnom zvuku. Obnovio je suradnju s kontrabasistom Miroslavom Vitousom i bubnjarom Royom Haynesom s kojima je svirao krajem 1960-ih. Upravo je na Haynesa gledao kao na mentora. Na njihovom su repertoaru, uz ostale, često autorske, bile i skladbe Theloniousa Monka. »Moja je povezanost s Royom Haynesom iznimno snažna i duboka«, tvrdi Corea. »Volim svirati s njim. Roy Haynes je često surađivao s Theloniousom Monkom, a ja sam tijekom šezdesetih često odlazio na Monkove koncerte u New York Cityju. Bila je to povezanost s glazbom koju obojica volimo. Pomislio sam da bi sviranje Monkove glazbe s Royom Haynesom bilo sjajno iskustvo i bilo je. Svirao sam na snimanju jednog albuma Roya Haynesa. Tom prigodom snimili smo još jednu Monkovu skladbu i to kao duo – jedino glasovir i bubnjevi. Naše je prijateljstvo veliko. Divim mu se i drago mi je da je još uvijek na sceni i da sjajno svira. Miroslav je također jedinstven. Na poseban način svira kontrabas. Sviranje s njim i Royom uvijek rezultira zanimljivom glazbom.«

Važan segment Coreaine karijere čine duo suradnje. Mnoge od njih ostvario je s drugim pijanistima, primjerice s Herbijem Hancockom, Friedrichom Guldom, Gonzalom Rubalcabom, Stefanom Bollanijem, Nicolasom Economouom, Hiromi Uehara, ali i drugim glazbenicima kao što su bendžoist Bela Fleck, flautist Steve Kujala, pjevač Bobby McFerrin i vibrafonist Gary Burton. Jednu od najznačajnijih suradnji u karijeri ostvario je s Burtonom. Do njihove suradnje u duo kontekstu došlo je slučajno, na jednom jazz festivalu u Njemačkoj na kojem su svirali svaki sa svojim sastavom. Na organizatorovu zamolbu glazbenicima, koji su sudjelovali na festivalu, da održe jam session odazvali su se jedino Corea i Burton. Na brzinu su uvježbali tada novu Coreainu skladbu »La Fiesta«, koja je postala velikim hitom i jazz standardom, te su oduševili publiku profinjenom svirkom. Bio je to poticaj za snimanje zajedničkog duo albuma »Crystal Silence«, prvog od pet što su ih poslije objavili.

Otkako su 1972. za tvrtku ECM u duu snimili taj album, koji je postao kultnim ostvarenjem komornog jazza, Corea i Burton često su u toj rijetkoj kombinaciji, ali i s drugim glazbenicima, obnavljali suradnju, koncertirali i snimali albume za koje s u osvajali nagrade Grammy. Njihova se svirka odlikuje jedinstvenim, kristalnim zvukom, zanimljivim melodijama i ritmovima, virtuoznošću, dinamikom, sjajnim interakcijama, spontanošću i slobodom. Stilski se gotovo neprimjetno naslanja na bebop, cool, latin-jazz, crossover i free jazz, ali zapravo je poseban glazbeni svijet koji su razvili na bogatom iskustvu. Na najbolji su mogući način iskoristili kompatibilnost svojih glazbala, veliko improvizatorsko umijeće, ali i srodne glazbene zamisli, stopivši ih u čarobne izvedbe velike estetske ljepote.

Također važnu suradnju ostvario je s osebujnim pjevačem Bobbyjem McFerrinom. Njihove su izvedbe zračile virtuoznošću i komunikativnošću te spontanošću, duhom i humorom. »Obožavam surađivati s Coreaom«, rekao je McFerrin u jednom od naših razgovora. »Iz nas kao da progovara jedan um. Bez obzira u kojem smjeru i kako krenem odmah je tu, sa mnom. Odlično se razumijemo. Jedan je od najkompatibilnijih glazbenika s kojima sam svirao.«

Potpuna nesputanost

Bez obzira u kojim formacijama djelovao, s kojim glazbenicima surađivao, koja od glazbala s crno-bijelim tipkama svirao, Chick Corea se uvijek vraćao koncertnom glasoviru. Svirao ga je u raznim kontekstima, pa i solo. Iako je uživao u solo izvedbama i
bio je sjajan u tome, vrlo rijetko nastupao je i snimao albume u tom kontekstu. U doba kad se već afirmirao kao nova kreativna osobnost na jazz sceni, godine 1971. za diskografsku kuću ECM objavio je dva solo albuma pod naslovom »Piano Improvisations«, koja su u međuvremenu stekla kultni status. Tom je glazbom premostio dosadašnji free-jazz pristup i jazz-rock kojem se posvetio u sljedećem razdoblju.

Od zapaženijih solo albuma iz kasnijeg razdoblja važni su »Expressions« za koji je snimio izvedbe dvanaest jazz standarada i tek dvije vlastite skladbe, a posvetio ga je legendarnom jazz pijanistu Artu Tatumu te »Solo Piano – Portraits« koji donosi slobodne improvizacije. Nakon što je toliko usavršio tehniku da na nju više nije trebao obraćati pozornost, nakon što je proniknuo u razne glazbene žanrove da više nije morao razmišljati o njima, njihovim zakonitostima i ograničenjima, nakon što je apsolvirao repertoar da nije morao razmišljati o tome koji će citat ubaciti u sljedećem trenutku, nakon što je savladao jezik improvizacije da svoja sola više nije morao unaprijed osmišljavati, da nije trebao brinuti kako će ih razvijati, kad je sve to imao u malom prstu i stekao je ogromno iskustvo, dostignuo je razinu na kojoj je tijekom nastupa mogao u potpunosti isprazniti um, očistiti od suvišnih misli, od svega što bi moglo omesti glazbeno nadahnuće.

Zahvaljujući tome u izvedbe, a to se posebice osjećalo u solo izvedbama, upuštao se bez pripreme i plana, a njegove su izvedbe postale u potpunosti spontane, poput dječje igre. Svirajući solo ta je nesputanost bila potpuna. »Za mene su klavirski solo koncerti poput pustolovine, uvijek osnažujući«, rekao je. »Volim isprobavati i promatrati kako to utječe na publiku. Neke poznate skladbe uvijek su tu, čekaju na ponovno istraživanje kako bi se moj program bitno razlikovao iz koncerta u koncert. Zato je improvizacija glazbeni pristup u kojem najviše uživam.«

To su tek neki od sastava i projekata u kojima je sudjelovao, a s kojima je, u suradnji s vrhunskim glazbenicima, ostavio ogroman trag u glazbi. Između ostalog vodio je sastave: ARC s kontrabasistom Daveom Hollandom i bubnjarom Barryjem Altschulom, Circle s istom dvojicom i saksofonistom Anthonyjem Braxtonom, Origin s kontrabasistom Avishaijem Cohenom, bubnjarom Jeffom Ballardom, klarinetistom Steveom Wilsonom, trombonistom Steveom Davisom i bas klarinetistom Timom Garlandom, Akoustic Band s kontrabasistom Johnom Patituccijem i bubnjarom Daveom Wecklom, Elektric Band s istom dvojicom te saksofonistom Ericom Marienthalom, gitaristom Frankom Gambaleom, Now He Sings, Now He Sobs Trio s kontrabasistom Miroslavom Vitousem i bubnjarom Royom Haynesom, Remembering Bud Powel Band sa saksofonistom Joshuom Redmanom, trubačem Terenceom Blanchardom, kontrabasistom Christianom McBrideom i bubnjarom Royom Haynesom, Three Quartets Band sa saksofonistom Michaelom Breckerom, kontrabasistom Eddiem Gomezom i bubnjarom Steveom Gaddom, Vigil sa saksofonistom, flautistom i bas klarinetistom Timom Garlandom, gitaristom Charlesom Alturom, basistom Hadrienom Feraudom i bubnjarom Marcusom Gilmoreom…

Kao jedan od najznačajnijih klavirista suvremena jazza sudjelovao je u brojnim all stars postavama surađujući sa slavnim džezistima. Svi su ti sastavi redovito izvodili i njegove skladbe. Tijekom posljednjeg razdoblja karijere Corea je istraživao suvremenu ozbiljnu glazbu. Pisao je glazbu za solo klavir i gudački kvartet, ali i simfonijski orkestar te je surađivao sa simfonijskim orkestrima. Nevjerojatno puno toga za karijeru samo jednog glazbenika, a sve na vrhunskoj razini!