Koincidirajući s jubilarnom 40. obljetnicom od osnutka, početkom srpnja otvoren je 14. po redu Trijenale hrvatskog kiparstva. Uslijed posljedica koje Zagreb još trpi od razornog potresa, Trijenale će se sve do kraja kolovoza održavati na više različitih lokacija diljem glavnog grada. Ovo je prvi put u povijesti organiziranja presjeka trogodišnjeg kiparskog stvaralaštva da se iz svojeg doma u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Trijenale kiparstva u Hrvatskoj raspršuje i u Meštrovićev paviljon, koji je dom HDLU-a, te palaču Vranyczany u centru grada. Uz navedenu redovnu izložbu kojom će se predstaviti čak 63 umjetnika, kao zasebni dio programa, jednako smještena po različitim lokacijama, gradom se umjetnost raspiruje i izložbom za prerano preminule »Hommage doajenima hrvatskog kiparstva«.

Članove ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda su činili: akademik Petar Barišić, predsjednik, akademski kipar; Antonija Balić, akademska kiparica; Vedran Perkov, akademski kipar, Nataša Ivančević, muzejska savjetnica MSU-a; Filip Turković-Krnjak, viši kustos Gliptoteke HAZU-a, a birali su između rekordnih 230 zaprimljenih prijava. U službenom katalogu 14. trijenala Antonija Balić navodi da su tolerancija, različitost, angažiranost te autentičnost upravo one karakteristike koje povezuju sve radove. Spomenuti imperativ je uspostavljen zahvaljujući periodu s početka 21. stoljeća kada je Ive Šimat Banov u predgovoru kataloga Osmom trijenaleu odbacio ideju krize kiparstva govoreći: »I danas kao i jučer, nada boravi u onima koji su tehničke, digitalne, mehaničke i jezične inovacije čvrsto prepleli s egzistencijalnim upitima i staro pitanje ‘sadržaja’ postavili na nove osnovice izvan traženja konačnoga i praznovjernoga«.

Budući da je Balić prva osoba u povijesti Trijenala sa zadatkom pisanja kataloškog teksta, a koja posjeduje isključivo kiparsko obrazovanje, naglasak je na profesiju kipara, na umjetnika koji unatoč svim preprekama i zahtjevima današnjice i dalje uporno stvara. Stoga se nameću pitanja odgovornosti umjetnika prema kiparskom izričaju, ulozi kipara u promišljanju novih vrijednosti u skulpturi ili ulozi u pogledu odabira tema kojima donosi inovaciju. Dakako, neizostavno je i zapitati se: Kako spojiti izvedbu i misao?

Arte povera

Slijedom misaonog, odabrani radovi sadržajno zahvaćaju u vrlo široke teme koje, počevši od izrazito intimnih propitivanja sežu sve do socijalnih i političkih, socijalnih i antropoloških tema. Stoga ne čudi kako izložba manifestira pluralizam stilova, a koji još i više dolazi do izražaja u pogledu odabira materijala. Balić navodi kako su bliskost i asocijacija izlagača s pokretom arte povera vrlo uočljivi. Naime ovaj pokret iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća donio je ključnu transformaciju u svijetu suvremene skulpture i umjetnosti ukinuvši elitizam materijala i postupaka. Ovogodišnji Trijenale utjelovljuje upravo tada uspostavljene postulate kojima je otvoren put razvoju umjetnosti, jer je umjetnost postala dostupna i lišena konvencija. Uzimajući u obzir sve navedeno, zajednički nazivnik radova 14. trijenala hrvatskog kiparstva Balić pronalazi u potrazi za sadržajno i konstruktivno prihvatljivim materijalom, a koji je istodobno dojmljiv, suvremen i autentičan.

Iz bogatog programa koji je otpočeo 5. srpnja, iza nas su svečana otvorenja u Gliptoteci HAZU i u Meštrovićevom paviljonu, ali i ono koje je uslijedilo nakon dva dana u palači Vranyczany, gdje je odana počast doajenima hrvatskog kiparstva koji su napustili ovaj svijet u posljednjih nekoliko godina. Tako se mogu vidjeti djela Zlatka Boureka, Šime Vulasa, Ivana Kožarića i Stjepana Gračana iz fundusa Gliptoteke, dok su značaj i stvaralaštvo Stanka Jančića te Josipa Diminića obrađeni u pripadajućoj brošuri. Kustosica Gliptoteke HAZU Tihana Boban o razlozima je odabira baš ovih velikana kazala: »Navedeni umjetnici svojim su umjetničkim djelovanjem te kvalitetnim i raznolikim djelima bili predvodnici novijeg hrvatskoga kiparstva, a svojim su pedagoškim radom na likovnim Akademijama odgojili generacije studenata, vodeći ih i otkrivajući im svu širinu kiparstva. Njihovo svestrano i nesebično davanje umjetnosti očituje se u osnivanju brojnih umjetničkih udruga i projekata čiji su bili inicijatori i u kojima su aktivno sudjelovali u popularizaciji i promociji kiparstva«. Zahvaljujući otvorenosti za suradnju s muzejskim institucijama i galerijama, organizacijama izložbi i nerijetkim donacijama vlastitih djela, spomenuti su velikani javni prostor Hrvatske učinili još ljepšim.

Vratiti status kiparstvu

Također, Boban je istaknula kako su prilikom održavanja Prvog trijenala hrvatskog kiparstva 1982. godine Kožarić, Bourek, Vulas, Jančić i Gračan već imali domaća i međunarodna priznanja likovne kritike pa je njihova prijava na izlaganje bila i potvrdom kako je Trijenale u smislu natječajne izložbe posvećene isključivo kiparstvu zapravo prijeko potrebna manifestacija na našem prostoru. U širem smislu se na ovu temu osvrnuo i Filip Turković-Krnjak, viši kustos Gliptoteke HAZU, a koji je bio dijelom ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda evocirajući sjećanja na ideju samog stvaranja izložbe ovog tipa kazujući: »Bilo je potrebno organizirati jednu ovakvu manifestaciju koja će kiparstvu vratiti status koji zaslužuje i javnosti pružiti uvid u recentno kiparsko stvaralaštvo«.

Ovim vidom popratnog programa, baš na 40. godišnjicu osnutka Trijenala hrvatskog kiparstva, cilj je bio odati priznanje te se istovremeno i zahvaliti velikim umjetnicima koji su odazivajući se na pozive za izlaganje na najbolji mogući način podržavali manifestaciju. Organizatori su priliku iskoristili i da skrenu pozornost javnosti na problem općih razmjera zagrebačke kulturno-umjetničke scene, koja je zbog posljedica potresa primorana na ozbiljna ograničenja uslijed zatvaranja većeg broja muzejskih institucija.

Jednako tako, 7. srpnja u Galeriji Cloverfield otvorena je izložba dobitnika nagrade prethodnog Trijenala Vedrana Perkova, koja nosi naslov: »kraj umjetnosti – živjela umjetnost!«. Kako se već iz samog naziva da naslutiti, ova izložba počinje od kraja. Proglašavajući kraj, umjetnik uspostavlja referentnu točku svojeg bavljenja umjetnošću, a koja se nalazi u međuprostoru bivanja. Sukladno umjetničkom habitusu Vedrana Perkova, oslanjajući se na njegove radove prepoznatljive po otvorenim komunikacijskim kanalima, publika lako pretpostavlja da je riječ o osobnom, opsežnom i očaravajućem pristupu temi. Perkov je ovog puta ostvario atmosferu groblja služeći se s gotovo dvije stotine ploča na kojima su isklesane posljednje rečenice iz dvije tisuće preglednih umjetničkih monografija, kataloga i deplijana te svaka od njih opisuje život i stvaralaštvo jednog od umjetnika. Okruženje crnih ploča s ispisanim zadnjim rečenicama publiku odvodi na potpuno nepoznato, gotovo nadnaravno groblje umjetnosti u kojoj više ništa nije važno, ali je istodobno i sve od presudne važnosti.

Dodjela nagrada

Ovogodišnja dodjela Velike nagrade 14. trijenala, a u čijem je izboru svih 63 izlagača, održat će se dva dana prije svršetka manifestacije, 26. kolovoza točno u podne. Međutim, umjetnici su u konkurenciji i za još tri jednakovrijedne nagrade: posebno priznanje Hrvatske sekcije AICA-a, nagradu Goranske kiparske radionice Lokve te od ove godine prvi put i nagradu Ljevaonice Ujević.

Pred Meštrovićevim paviljonom nalazi se i jedan prototip spomenika, dok je 11. srpnja na izvornoj lokaciji uz Savski nasip i službeno otvoren pravi spomenik, djelo Tomislava Hršaka. Riječ je o okviru za klofanje/isprašivanje tepiha koji se popularno nazivao gelenderom. Iako su gelenderi nekad bili dio urbanističkog plana, danas su izgubili svrhu. Međutim, autor propitkuje može li im se pridati nova svrha kojom bi se otrgnuli neprimjetnosti koja ih je snašla. Postavlja se pitanje; čemu služe, ako ničemu ne služe?

Pored niza izložbi, publici se nudi i posjet ateljeima Marine Bauer, Alema Korkuta, Nikole Vrljića te Nevena Bilića, a stručna vodstva se održavaju i na znakovnom jeziku. Osim spomenutog gelendera pred Meštrovićevim paviljonom, kojem se proglasom spomenika osigurava nova budućnost, Marina Bauer i Zrinka Šimičić su publici pred popularnom Džamijom podarile »Izvedbu koja se ne dira«. Na istoj lokaciji slijedi i prva nadolazeća službena točka programa: performans i nastanak pejzažne instalacije koji će 20. kolovoza s početkom u 18 sati izvoditi Marina Rajšić. Rajšić performansom »Čestice lipe«, služeći se poetičnošću i senzibilnošću složene instalacije koja izjednačava stablo lipe s identitetom Lipljana, progovara i o regeneracijskom potencijalu sela dok posjetitelje izaziva na sudjelovanje i ukrštavanje pejzažnih (land art) instalacija s kulturnom povijesti ciljane zajednice.

Pored niza izložbi, publici se nudi i posjet ateljeima Marine Bauer, Alema Korkuta, Nikole Vrljića te Nevena Bilića, a stručna vodstva se održavaju i na znakovnom jeziku. Osim spomenutog gelendera pred Meštrovićevim paviljonom, kojem se proglasom spomenika osigurava nova budućnost, Marina Bauer i Zrinka Šimičić su publici pred popularnom Džamijom podarile »Izvedbu koja se ne dira«. Na ovom poprištu događaja koje znakovito nosi ime po najistaknutijem kiparu hrvatske moderne Ivanu Meštroviću, 20. kolovoza u 18 sati bit će izveden performans »Čestice lipe«, koji je ujedno i prva nadolazeća službena točka programa.

Riječka umjetnica Marina Rajšić će okupljenima prikazati nastanak pejzažne instalacije koja je posvećena sjećanju na 269 ubijenih Lipljana tijekom Drugog svjetskog rata, kada je gotovo cijelo naselje Lipa u općini Matulji u Primorsko-goranskoj županiji bilo spaljeno. Za performansa Rajšić ubire pa suši te potom usitnjava listove lipe koje kasnije specifičnim načinima raznosi po javnim površinama. Služeći se poetičnošću i senzibilnošću složene instalacije koja izjednačava stablo lipe s identitetom Lipljana, umjetnica uprizoruje simboličko širenje područja pozitivnog utjecaja koje se vezuje uz Lipu, ali i progovara o regeneracijskom potencijalu sela. Istodobno, umjetnica koja od 2014. izlaže skupno i samostalno, ovim performansom posjetitelje izaziva na sudjelovanje i ukrštavanje pejzažnih (land art) instalacija s kulturnom povijesti ciljane zajednice.