U povodu 400. obljetnice smrti Marka Antuna de Dominisa, hrvatskog humanista, teologa, znanstvenika i filozofa, jedne od najznačajnijih duhovnih pojava Europe na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, nedavno je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bila postavljena izložba pod nazivom »Marko Antun de Dominis – pogled u novo doba«.

Izložbom se željelo oživjeti sjećanje i odati počast ovom znamenitom hrvatskom humanistu za postignuća kojima je zadužio hrvatsku i europsku kulturnu i znanstvenu baštinu. Autorica izložbe dr. sc. Marijana Borić konceptualno je podijelila izložbu u tri dijela. Prvi dio izložbe dao je kronološki prikaz Dominisova života i rada. Drugi dio obuhvatio je pretiske njegovih najvažnijih djela, dok je treći dio predstavio znanstvenu, stručnu i popularnu literaturu o Dominisu.

Povod je ovo za prisjećanje na Marka Antuna de Dominisa (navodi se i kao Markantun, Marko Antonije), koji je 1560. godine rođen u ovim našim primorskim krajevima – u Rabu, a preminuo je 1624. u Rimu. Kako navodi Hrvatski biografski leksikon, sin je pravnika i pjesnika Jeronima i majke iz venecijanske obitelji Vellutelli. Prvu naobrazbu dobio je u rodnom Rabu, a u 12. godini poslan je u isusovački Hrvatski kolegij u Loretu, gdje je učio gramatiku i retoriku. Godine 1579. pristupa Družbi Isusovoj u Novellari, a potom odlazi na studij u Veronu i uči filozofiju te istodobno u nižim razredima predaje literaturu. Od 1587. do 1591. studirao je teologiju u Padovi, gdje je ujedno bio lektor matematike i prirodopisa. Nakon završetka studija 1592. odlazi u Bresciu te ondje predaje najprije retoriku, a zatim logiku i filozofiju. Potkraj 1595. odlazi u Rim, a 1596. istupa iz isusovačkoga reda, dijelom zbog svojih nazora, a dijelom što je nakon pogibije strica Antuna, senjskoga biskupa, u protuturskom boju pod Klisom 1596., postao konkurentom za upražnjenu biskupsku stolicu. Uz potporu Mlečana i austrijskoga cara Rudolfa II. postao je senjskim biskupom u doba oštrih sukoba uskoka s Mlečanima, pa je i sam imao pridonijeti rješavanju uskočkoga pitanja. Pritom je nastojao da se ono riješi razvojačenjem uskoka, to jest njihovim privođenjem poljodjelstvu, ribarstvu i trgovini, a podupirao je i mletačko nastojanje da se oni uklone s jadranske obale i presele u unutrašnjost Hrvatske.

Zatim je napustio Senj i 1602. postao splitski nadbiskup. U Splitu se sukobio s kaptolom i mjesnim plemstvom, a osobito s Rimom zbog priklanjanja Veneciji u njezinu sporu s Papom. Godine 1616. odrekao se nadbiskupske stolice i otišao u Veneciju, a uskoro u London, gdje je stekao naklonost kralja Jakova I. Na Cambridgeu je dobio doktorat iz teologije, a od kralja titulu Master of Savoy te titulu windsorskog dekana. Za boravka u Engleskoj objavio je glavno djelo »O crkvenoj državi« (»De republica ecclesiastica«, 1617. – 1622.), manje proturimske spise »Rimsko papinstvo« (»Papatus Romanus«, 1617.) te djelo Paola Sarpija »Povijest Tridentskoga koncila« (»Istoria del Concilio Tridentino«, 1619.). Neispunjene nade o zbližavanju Anglikanske crkve s Rimom i dolazak na papinsko prijestolje njemu sklonoga Grgura XV. nagnalo je Dominisa da se 1622. vrati u Rim. Opozvao je svoje ideje u objavljenim djelima i dobio papin oprost, potom je objavio spis »Odluka o povratku iz Engleske« (»Sui reditus ex Anglia consilium…«, 1623).

Međutim, papa Urban VIII. naredio je nastavak istrage protiv Dominisa, dao ga je 1624. zatvoriti u Anđeosku tvrđavu, gdje je uskoro obolio i naglo umro. Dominisovo tijelo bilo je smješteno u mrtvačnicu, gdje je ostalo do svršetka procesa 21. prosinca, kada je posmrtno proglašen krivim. Prema osudi inkvizicije (»Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antonija de Dominisa, bivšega splitskog nadbiskupa, na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist Sv. Oficija. Izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojnim…, te tražimo da njegovi spisi budu javno spaljeni.«) Dominisov leš, slika i knjige istog su dana iznijeti na rimski Campo di Fiori i javno spaljeni, a njegov pepeo bačen u Tiber.

Prema natuknici u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Dominis je kao teolog bio napadan jednako s katoličke i protestantske strane. Njegova kritika Crkve usmjerena je osobito protiv papinskoga primata, svjetovne vlasti i crkvene politike kao osnovne zapreke sjedinjenju svih kršćanskih crkava i uspostavljanju mira u Europi. Zahtijevao je povratak Crkve idealima prvotnoga kršćanstva. Mnoge njegove reformatorske teološke ideje imaju trajnu vrijednost.

Kao filozof ostao je u tradiciji peripatetičke prirodne filozofije, ali u samostalnim istraživanjima ne rabi teologijsku metodu, kako su to činili sljedbenici skolastičkog aristotelizma namećući uzor vjernosti doktrinarnoj ortodoksnosti i u prirodofilozofijskim istraživanjima. Kombinirajući spekulativno-ontologijsku metodu, eksperiment i matematičko-kvantitativnu analizu u istraživanjima, podupirao je duh otpora protiv autoriteta u znanosti.

Objavio je dva spisa iz prirodnih znanosti: »O zrakama vida i svjetlosti u prozirnom staklu i dugi« (»De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride«, 1611.), gdje je iznosio teoretska objašnjenja leće, dalekozora i duge, zbog čega su ga hvalili Newton, Goethe i drugi, te »Eurip ili rasprave o pritjecanju i ponovnom otjecanju mora« (»Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia«, 1624.), o nastanku plime i oseke. Kako ističe Žarko Dadić, najvažniji je Dominisov prinos teoretsko objašnjenje dalekozora i zaključak da je povećanje slike predmeta ovisno o povećanju vidnog kuta, koji je prethodno ispravno definirao. Duga po Dominisu nastaje odbijanjem i lomom svjetlosne zrake u kapljici kiše. Prvu dugu dobro je objasnio, ali drugoj nije našao prava razloga. U djelu »Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia« između ostalog pobija i mišljenje da je oblik Zemlje nepravilan, zauzimajući se za oblik kugle. Uzrok plimi i oseci vidi u utjecaju Sunca i Mjeseca na morske vode. Drugu dnevnu plimu tumači slično kao i Federik Grisogono, držeći da nastaje zbog privlačnosti nebeske točke koja je protivna Mjesecu ili Suncu. Dominis se nije uspio potpuno osloboditi starih peripatetičkih pogleda u naravnoj filozofiji, dapače ni stava o nepomičnosti Zemlje, ali u njegovim se djelima ipak nalazi bitno nov eksperimentalni pristup, znakovit za renesansnu fiziku, navodi Dadić.

Oštroumna i buntovna duha, Dominis se sukobio s Rimom jer se suprotstavljao dogmatsko-pravnim načelima rimske politike i zalagao za uvođenje svjetovne vlasti u zakonodavstvu i državnoj upravi. U svojim teološko-povijesnim radovima dokazivao je kako Rimska kurija ne može legitimitet svoga svjetovnoga političkog djelovanja zasnivati na »božanskom pravu«. O Dominisu je pisao i Miroslav Krleža, pa u »Krležijani« nalazimo kako Krleža smatra da je Dominis svojim »publicističkim ispadima« pokrenuo temeljno međunarodno političko pitanje svoga vremena, pitanje odnosa svjetovne i duhovne vlasti. Iako napominje da nedostaju podaci koji bi osvijetlili ovu, po mnogo čemu, kontroverznu osobu, zaključuje da se »u biti svi sukobi toga čovjeka s biskupima, s kaptolima, s rimskom kurijom, s anglikancima i s protestantima svode (…) u posljednjoj konzekvenci na novac« (»Iz hrvatske kulturne historije«, »Eseji III«, Zagreb, 1963.). Doduše, upozorava da Dominis, koji je bio znanstvenik, fizičar, »čovjek koji sto i pedeset godina prije Newtona otkriva spektar«, zacijelo »nije živio isključivo samo za zlato od ovoga svijeta«.

Spomenimo i da je Marko Antun de Dominis bio predmet književne obrade u drami »A Game of Chess« (izvedene u Londonu 1624.) engleskog književnika Thomasa Middletona te u romanu »Heretik« (Zagreb, 1968.) i istoimenoj drami (1969.) Ivana Supeka. Roman »Heretik« beletriziran je život Marka Antuna de Dominisa, znamenitoga Rabljanina, tvrdoglavog apostata i fizičara čija je nevolja bila u tome što je ispitivao svijet ne samo posredovanjem Biblije, nego i uz pomoć leća i drugih sprava. Supek portretira ovog diva hrvatske povijesti, tragičnog najviše zato što su njegove vrline tretirane kao nedopustivi grijesi.