Ansambl Baleta riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izveo balet »Čajkovski«, o čemu je koreograf Cayetano Soto kazao: »Čajkovski« kojeg kreiram za riječki Balet prikazat će putovanje vođeno činjenicama i misterijima koji su oblikovali njegovu jedinstvenu umjetničku dušu i um. One su oblikovale i njegov izvanredan dar melodičnosti koji je još uvijek neodoljiv i poticajan nadolazećim generacijama umjetnika.«

Ove godine navršit će se i 130. godišnjica smrti velikog ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, jednog od najvećih kompozitora romantizma. Rođen je u Votkinsku, 7. svibnja 1840. godine, a preminuo je 6. studenoga 1893. u Petrogradu. Čajkovski potječe iz ugledne kozačke obitelji roda Čajka, s miješanim ukrajinskim, ruskim, francuskim i austrijskim podrijetlom. Pojavio se u ruskoj carskoj glazbi istodobno sa skladateljima Novoruske škole, takozvanom skupinom Petorice, a njihovo se stvaralaštvo međusobno dopunjuje. Po svom glazbenom izrazu je kasni romantičar, a prožima svoja djela ruskim duhom u melodiji i sadržaju svojih opera. Studirao je na petrogradskom Konzervatoriju, a predavao je harmoniju na Konzervatoriju u Moskvi i pisao glazbene kritike. Materijalnu neovisnost i boravak u inozemstvu omogućila mu je Nadežda von Meck, koja ga je uzdržavala, a njihovo dopisivanje važan je izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim pogledima Čajkovskoga. Nastupao je kao dirigent vlastitih djela po cijelom Ruskom Carstvu, Europi i SAD-u.

Petar Iljič Čajkovski bio je drugi sin inženjera rudarstva Petra Fedoroviča Čajkovskog iz Poltavske oblasti u središnjoj Ukrajini i njegove druge supruge Aleksandre Andrejevne, unuke francuskog imigranta imenom Michel d’Assier. Premda glazbeno usmjerenje obitelji nije bilo jako izraženo, Čajkovski je na svoj zahtjev s četiri godine dobio satove glasovira. Budući da su roditelji planirali za svoga sina karijeru u vladinoj službi, Čajkovski je pohađao pravnu školu u Sankt Peterburgu od 1850. do 1859. godine, kada je diplomirao, a zatim je radio u Ministarstvu pravosuđa. Napustivši 1863. službu u Ministarstvu, studirao je glazbu na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu, gdje je na njegovo formiranje najsnažnije utjecao njegov profesor kompozicije A. G. Rubinštejn. Između 1866. i 1878. bavio se predavanjima i pisanjem udžbenika, kritikom i intenzivnim skladanjem. Nakon neuspjela braka 1878. otišao je u inozemstvo, gdje je do 1884. putovao Italijom, Njemačkom, Francuskom, Austrijom, Švicarskom i Ukrajinom.

U 1877. godini bila je najteža unutarnja kriza skladatelja. Početkom 1877. godine prvi put susreo se s Nadeždom von Meck, koja je bila udovica emigranta u Rusiji Karla von Mecka koji je umro 1876. godine. Nadežda von Meck i Čajkovski su stvorili prijateljstvo kroz pisma. Od nje je dobivao godišnju mirovinu u iznosu od 6.000 rubalja, što ga je učinilo neovisnijim. Ponovni financijski uspon započeo mu je 1884., a 1887. godine Čajkovski je otkrio svoj talent kao dirigent.

Kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, pri usporedbi s djelima Petorice uvriježilo se mišljenje o nedovoljnoj zastupljenosti nacionalnog glazbenog izraza u skladateljskom opusu Čajkovskoga, ali je danas prihvaćeno stajalište da se Čajkovski služio i zapadnoeuropskim formalnim skladateljsko-tehničkim obrascima i ruskim folklornim glazbenim nasljeđem. To je rezultiralo autentičnim skladateljskim izrazom kasnoromantičke provenijencije, koji je obilježen bogatom paletom harmonijskih postupaka, sjajnim orkestralnim koloritom, dotjeranom formom zasnovanom na klasičnoj tradiciji i za rusku glazbu paradigmatičnim melodijskim pomacima široka raspona.

U skladateljskom opusu Čajkovskoga zastupljene su sve glazbene vrste. Među orkestralnim djelima ističe se šest simfonija, a Čajkovski je i prvi veliki ruski majstor koncerta. Od njegovih deset opera danas se izvode dvije, obje prema Puškinovim tekstovima: »Evgenij Onjegin« (1878.) i »Pikova dama« (1890.). Glazbenoj sceni pripadaju i popularni baleti, kojima je Čajkovski bitno pridonio razvoju te vrste: »Labuđe jezero« (1876.), »Trnoružica« (1889.) i »Orašar« (1892). Pisao je i za glasovir, skladao je i veća vokalna djela (kantate, zborovi) te scensku i komornu glazbu.

Čajkovski je iznenada umro 6. studenoga 1893. godine u dobi od 53 godine, a nekoliko dana prije dirigirao je »Patetičnu simfoniju«. Uzroci smrti do danas nisu razjašnjeni. Prema navodima njegovog brata Modesta, Čajkovski se zarazio kolerom koja je u to vrijeme harala Petrogradom. U novije vrijeme ovaj se nacionalni genij našao u središtu rasprava jer se njegova homoseksualnost nikako ne uklapa u ideološku shemu današnje Rusije. Nakon njegove smrti pojavila se glasina da je Čajkovski počinio samoubojstvo u strahu od skandala zbog razotkrivanja njegove homoseksualnosti. Ili se kaznio zbog homoseksualne veze s jednim članom carske obitelji? Navodno je, po naredbi cara, morao popiti čašu vode zagađenu kolerom. U razgovoru za Deutsche Welle, Valerij Sokolov, jedan od vodećih stručnjaka za Čajkovskog, kazao je da ga čudi što te teorije postoje i danas. On smatra da su teorije o ubojstvu ili samoubojstvu potpuno besmislene i da je Čajkovski jednostavno bio u lošem fizičkom stanju zbog bezbrojnih koncerata i putovanja. Na pitanje kako je bakterija kolere dospjela u organizam skladatelja, Sokolov kaže da je u ljeto 1893. Čajkovski bio u gostima kod svog brata Anatolija, viceguvernera u Nižnjem Novgorodu, koji je aktivno sudjelovao u suzbijanju epidemije kolere. Najvjerojatnije se tako inficirao.

Sokolov je također istaknuo da se genij ne smije reducirati na svoju seksualnu orijentaciju jer je spoznaja da je drukčiji za mladog Čajkovskog bila jako bolan proces. Kada je sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća vidio da su mnogi njegovi prijatelji iz mladosti svoju homoseksualnost uspjeli sakriti ženidbom, i sam se odlučio za tu opciju. Oženio je Antoninu Miljukovu, mladu ženu koja mu je pisala ljubavna pisma i možda podsjećala na Tatjanu iz Puškinova »Onjegina«. U zrelim godinama Čajkovski je vrlo otvoreno živio svoju homoseksualnost. Znanstvenici isključuju mogućnost da je zbog toga bio u nevolji, jer je tadašnji viši sloj društva u Rusiji bio tolerantan prema homoseksualcima. Izgleda tolerantniji od današnje Rusije.

U knjizi »The Tchaikovsky Papers: Unlocking the Family Archive«, koja je objavljena u SAD-u i Velikoj Britaniji, objavljena su pisma Čajkovskog koja su godinama bila skrivena od očiju javnosti, a bila su tajna jer pokazuju kako je objekt čežnje i strasti Petra Iljiča Čajkovskog bio drugi muškarac. Prilikom objavljivanja knjige, o čemu je pisao The Guardian, naglašeno je kako je homoseksualnost Čajkovskog već odavno prihvaćena na Zapadu, no u Rusiji je i dalje predmet vrućih i često ružnih javnih rasprava.

Kad je rusko izdanje objavljeno 2009. godine, mnogi ga Rusi nisu doživjeli kao konačan argument, dokaz u raspravi koja je o njegovoj seksualnosti trajala godinama. Neki su čitatelji čak doveli u pitanje autentičnost pojedinih pisama koja su se čuvala u arhivima. Rusko izdanje, tako unatoč bogatstvu novih informacija, nažalost nije izbrisalo dugogodišnje predrasude oko njegove seksualnosti u njegovog rodnoj zemlji. Rusima je bilo nezamislivo prihvatiti činjenicu da je ugledni skladatelj, kojeg su smatrali svojim nacionalnim blagom, bio homoseksualac.

Ovim povodom možemo spomenuti i film »Ljubitelji glazbe« kultnog britanskog redatelja Kena Russella iz 1970. godine, priču o životu ruskoga glazbenoga genija P. I. Čajkovskog. U njemu svojstvenim stilom Russell ključne točke skladateljeva života suprotstavlja najuzvišenijim trenucima njegovih partitura te stvara jedinstvenu strukturu silovita ritma u kojoj se vrtoglavi pokreti kamere, s čestim perspektivnim iskrivljenjima, izmjenjuju sa smirenim sekvencama ruskoga krajolika, a gotovo dokumentarističke rekonstrukcije s ekscentričnim autorskim nadogradnjama. Kao i mnogi umjetnici posvećeni ponajprije stvaranju, Čajkovski (u filmu ga tumači Richard Chamberlain) je proživio buran i nesređen život u kojemu su, unatoč njegovoj pritajenoj homoseksualnosti, glavnu ulogu odigrale žene – njegova sestra Saša (S. Maydelle), supruga Antonina Miljukova (G. Jackson) i bogata podupirateljica Nadežda von Meck (I. Telezynska).