U sklopu ciklusa Jazz orkestra HRT-a 18. svibnja s početkom u 20 sati u Kinu Studentskog centra u Zagrebu nastupit će bubnjarica Bruna Matić uz Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera. Koncert se održava s publikom, uz poštivanje epidemioloških mjera. Ulaznice su u prodaji na ulaznice.hr. Koncert će se izravno prenositi na Trećem programu Hrvatske televizije, a audiosnimka će se emitirati u srijedu 19. svibnja u 20 sati na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Bruna Matić je rođena 1995. u Zagrebu. Bubnjeve je počela svirati u dobi od sedam godina, a glazbeno školovanje započela je u dobi od deset godina. S vremenom je počela stjecati iskustvo na zagrebačkoj glazbenoj sceni. Tijekom karijere surađivala je s mnogim vrhunskim glazbenicima i bendovima hrvatske jazz i pop scene kao što su Kristijan Beluhan, Lela i Joe Kaplowitz, HGM A Band, Irena Žilić, Ante Gelo… Sudjelovala je na manifestaciji Nove nade jazza »Marjan Marjanović« u sklopu festivala Jazz.hr proljeće te na Runjićevim večerima kao dio ansambla. Godine 2014. započela je surađivati s bendom The Frajle iz Novog Sada te s Davor Križić Experimentom. Nakon završetka srednje škole započela je studij na Sveučilištu za glazbu i izvedbenu umjetnost u Grazu, koju je 2018. završila s titulom Bachelor of Music. U međuvremenu je utemeljila vlastite bendove Bruna Matić Quartet i Bruna Matić Organic Quartet istražujući tradicionalni jazz te formaciju organ kvarteta. Iste godine započela je svoj YouTube kanal na kojem prikazuje život glazbenika u vlogovima. Cilj ovoga kanala je prikazati život glazbenika iz vlastite perspektive te približiti široj publici kako je to baviti se glazbom, kako izgledaju putovanja, koncerti, probe i pripreme te sve ono što se događa iza kulisa za što publika uglavnom ne zna.

Godine 2015. dobila je nagradu Status Hrvatske glazbene unije za mladu nadu jazza, a 2020. istu nagradu u kategoriji jazz bubnjeva. Na koncertu u Studentskom centru Bruna Matić će predstaviti autorski projekt »N O I S E«. Radi se o multimedijskom projektu koji se odvija u kontinuitetu, bez pauza između stavaka. Tu glazbu počela je pisati još tijekom studija u Rotterdamu. Ovaj projekt spaja vizualnu umjetnost sa živom glazbom u kontekstu jazz orkestra. Kroz njega Bruna Matić želi ispričati priču modernog svijeta koji nas okružuje, te utjecaj koji ima na nas. Video koji se sinkronizirano prikazuje uz glazbu koja se izvodi služi kako bi ispričao tu priču, ali i poslužio kao vizualna reprezentacija glazbe koju čujemo. Projekt »N O I S E« govori o buci koja nas okružuje i s kojom se svakodnevno susrećemo: promet, sirene, automobili, tramvaji, autobusi, radovi, ljudi, svjetla, reklame… Buka, te u širem smislu neželjeni sadržaj koji se miješa s ogromnom količinom informacija s kojima smo svakodnevno bombardirani.

»Većinu sadržaja koju konzumiramo svakodnevno više svjesno niti ne percipiramo, a većina tih informacija je totalno nebitna«, kaže Bruna. »Zvukovi se isprepliću sa svjetlima, reklamama, informacijama, telefonskim pozivima, mislima, stvarajući buku koje nismo svjesni, a što je postepeno postalo sastavni dio modernog života u gradu. Kad bismo mogli eliminirati većinu tih informacija, uopće nam ne bi nedostajala. Stoga sam na neki način htjela staviti zrcalo na svijet koji nas okružuje i prikazati ga kroz jedan od glavnih aspekata koji ga označava – buku. Komponenta ove suite koja je publici sasvim nova je video koji će se prikazivati u stvarnom vremenu za vrijeme koncerta, koji će uz glazbu još bolje ispričati priču ovog projekta.«

Buka kao nadahnuće ili tek impuls za stvaranje? »Buka me uopće ne nadahnjuje, dapače smeta me. Često imam osjećaj da mi je glava puna nebitnih informacija i osjetilnih podražaja zbog kojih one prave i vrijedne ideje ne mogu isplivati na površinu. Tišina je jedna od stvari na koje smo potpuno zaboravili. Ne govorim sad tu o meditaciji, mindfulnessu i sličnom, nego jednostavno o defaultnom stanju u kojem se nalazimo. Default našeg okruženja nije tišina, nego kaos događaja, zvukova, svjetala i informacija sa svih strana, a nešto tako jednostavno kao što je tišina je čak i uplašujuće.«

Skriveni zvukovi

Kombinacija jazza i elektronike autoricu će publici predstaviti u sasvim novom svjetlu. Naime, ona istražuje nove puteve jazza u 21. stoljeću kroz stapanje glazbe i vizualne umjetnosti, dok nas narativni sadržaj ovog djela vodi kroz priču o životu u modernom svijetu. »Ovo je definitivno najzahtjevniji projekt na kojem sam do sada radila«, rekla je Bruna. »Na njemu radim već duže od dvije godine, a ideja se u meni kuha još i duže od toga. Već dugo vremena me zanima spajanje glazbe i vizualne umjetnosti, konkretno videa. Budući da se ideja za ovaj projekt već dugo mota po mojoj glavi, prije pisanja sam mogla vidjeti i čuti cijeli koncert, ne u visokoj rezoluciji, ali znala sam kako će se radnja odvijati i kako želim da glazba zvuči. Počela sam sa stavljanjem priče na papir tako da sam glavne dijelove radnje napisala na post-it papiriće i po principu vremenske crte ih polijepila po zidu svoje sobe u dva reda.
Gornji red govorio je što će se događati na ekranu, odnosno videu, a donji red glavne značajke glazbe. Zatim sam krenula s pisanjem glazbe. Taj proces je trajao nekoliko mjeseci. Big band ima puno instrumenata, a ja sam planirala oko sedamdeset minuta kontinuirane glazbe, bez pauza između pjesama. Nakon toga sam krenula slagati zvukove koji će se puštati na trakama uz izvedbe glazbe uživo, te programirati elektroniku koju koristim kako bih proširila zvukovne mogućnosti akustičnog bubnja. Nakon toga sam krenula nabavljati rekvizite, snimati i editirati video, te posložiti sve u projektu. To je za jednu osobu ogroman posao, ali meni je ovo vrlo važan projekt i nešto što još nismo vidjeli – big band s elektronikom i vizualnim efektima. Jedva čekam čuti kako će zvučati kad ga prvi put izvedemo.«
Radi se o zahtjevnoj glazbi, posebice zato što piše za veliki korpus, a treba ju uskladiti s drugim medijima kroz koje se izražava. Unatoč tome Bruna Matić je zadržala svoj prepoznatljiv izraz. »Još uvijek se dosta dobro držim forme, ali harmonijskim strukturama pristupam dosta otvoreno«, objašnjava. »Ne brinem se previše o tonalitetu i odnosima akorda, već više dopuštam sluhu da me vodi i takav pristup mi se izuzetno sviđa. Melodijskim i harmonijskim sadržajem želim stvoriti određenu atmosferu koja će zvukovno podržati ono što se događa na videu, a video je opet vizualna reprezentacija glazbe. Programirala sam i neke zvukove i trake jer sam htjela stvoriti kombinaciju elektronike i jazza, tako da ima dosta grooveova iz raznih elektronskih žanrova, a isprogramirani zvukovi komuniciraju s glazbom koja se izvodi. Ima tu raznih zvukova, od sirena, do sampliranih truba automobila, pozadinske buke prometa i još puno skrivenih zvukova.«
Bruna Matić je do sad nekoliko puta surađivala s Jazz orkestrom HRT-a. Prvi put je to bilo 2017. kad je napisala i na natječaj Nove skladbe za jazz orkestar prijavila skladbu »The Sleeping Ghost« koja je bila vrlo dobro prihvaćena. Zatim je za isti natječaj godinu kasnije napisala još jednu, »Call of the Void«. Suradnja se nastavila pozivom za sudjelovanje na koncertu New Generation gdje se uz još troje mladih glazbenika: Filipom Pavićem, Ivanom Bonačićem i Ivarom Robanom Križićem, predstavila kao solistica s orkestrom. Sljedeće godine sudjelovala je sa skladbom »Into the Void«, ponovo za natječaj Nove skladbe. U lipnju 2019. svirala je s orkestrom na koncertu u kojem im se pridružio ugledni saksofonist Dave Liebman.
»To je bilo izvanredno i vrijedno iskustvo u kojem sam zaista uživala, budući da sam imala prilike nastupiti s takvim velikanom i to iznimno cijenim«, sjeća se. »Za svakog tko se želi baviti jazzom, sviranje u big bandu je odlična lekcija što se tiče muziciranja i komunikacije s drugima, slušanja više nego sviranja, držanja timea i stavljanja nota na pravo mjesto. Također moraš podržati bend svojim sviranjem i kao bubnjar stvoriti dobru bazu za ostale glazbenike, tako da je sviranje u big bandu izvrstan način brušenja zanata što pomaže kod sviranja u ansamblu. S druge strane, to je specifična disciplina i nije nužno da svatko tko se želi baviti jazzom mora svirati u big bandu. Ovisi kojim aspektom jazza se netko želi baviti. Naravno, sva iskustva koja prođeš u glazbi dodaju još više alata u tvoju kutiju i time oplemenjuju tvoje sviranje, ali svačiji put je različit.«

Hibridno sviranje

Bruna Matić je razvila osebujan glazbeni jezik koji se temelji na začudnoj imaginaciji, ali i autorskoj zrelosti svojstvenoj puno iskusnijim glazbenicima. Sve je to rezultat ustrajnog rada. »Ne mogu reći da imam nešto specifično što me nadahnjuje«, rekla je. »Neki ljudi idu u prirodu i kad se vrate puni su inspiracije ili pogledaju film i on ih potakne da krenu pisati ili svirati. To su rijetka iskustva koja se dogode tek ponekad. Mnogi ne shvaćaju da inspiracija dođe samo ponekad i ne traje dugo. Većinom je to rad, rad i samo rad, lupanje glavom u računalo i traženje razloga zašto nešto ne zvuči onako kako bi trebalo. Mene više zaintrigira neka tema ili ideja ili želim ispričati određenu priču kroz glazbu. Jednostavno rečeno, imam nešto za reći i imam osjećaj da bih kroz glazbu to najbolje mogla dočarati. Umjetnost nam daje siguran prostor u kojem možemo istraživati ideje i pričati priče koje u stvarnom životu možda ne bismo mogli ili ne bismo mogli toliko dobro dočarati i taj aspekt stvaranja umjetnosti me iznimno privlači. Rekla bih da je svaki proces koji uključuje stvaranje na neki način umjetnost, no umjetnost može imati različite svrhe: od poticanja političkih promjena, istraživanja ideja, stvaranja transcendentalnih iskustava, izražavanja ljepote, za zabavu, a također ne mora imati nikakvu svrhu. Umjetnost može biti tu sama za sebe i može biti sama sebi svrha, što je ponekad teško zamisliti u svijetu u kojem sve mora imati svoju materijalnu, monetarnu ili praktičnu svrhu.«

Mnogi autori skladbe dožive u snu, ali kod nje nije posve tako. Ipak i u njezinim se snovima javlja nešto što ju potiče na stvaranje. »Nikad ne sanjam glazbu, mislim da mi se to dogodilo samo par puta, a i kad sam se probudila nisam se ni sjećala kako je pjesma išla. Često sanjam priče koje su, mogli bismo čak reći, i arhetipske. Skoro kao da gledam film; nekakve poplave, brze vožnje, neke simbole i slično. Neki od tih snova su doduše poslužili kao ideja za video za projekt »N O I S E«. Ne doslovno kao u snu, ali otprilike.«

U stvaralaštvu Brune Matić elektronika trenutno zauzima važno mjesto, što znači da se njezina glazba i stilski mijenja. »Osjećam da mi je elektronika najbliskija. Kad slušam tu vrstu glazbe, imam osjećaj da sam dio nje i razumijem ju. Imam osjećaj da mi nešto govori i da se s njom mogu povezati. Koliko god je jazz velik dio mog glazbenog puta, oduvijek sam imala osjećaj da ta glazba nije povezana s današnjim svijetom, nego s nekim prošlim, iako je jazz još uvijek velik dio mojeg glazbenog izričaja. Trenutno imam osjećaj da je jazz glazba totalno odvojena od ostatka svijeta. Kao da postoji u nekom svojem balonu i da postoji sama za sebe. Tužno mi je vidjeti da na jazz koncerte dolaze samo drugi glazbenici, a ostatak društva kao da je potpuno odvojen od te glazbe, kao da sviramo sami za sebe. Mislim da je jedan od razloga tome što je ta glazba potpuno odvojena od tjelesnih iskustava. Ljudi se žele s glazbom povezati na visceralan način. Kad plešemo na glazbu osjećamo se povezani s njom jer moramo koordinirati svoje pokrete s onim što se događa u glazbi, te s pokretima drugih koji također plešu na tu glazbu. Na taj način postajemo dio višeg reda i povezujemo se s glazbom i s drugima na osobnoj razini. Ples, glazba, pa i vizualna umjetnost su bili povezani tijekom velikog dijela povijesti, sve dok su odjednom prestali biti i tu je počelo to odvajanje. Ne kažem da sva glazba mora biti povezana s plesom, to je samo jedan od pristupa, ali vidim vrijednost te veze i kroz svoju glazbu ih želim povezati što više. Zato me elektronska glazba toliko privlači i zanima, to je drukčiji način slušanja glazbe. Trenutno svoju glazbu zasnivam na proširivanju akustičnog bubnja elektronikom. Zanima me hibridno sviranje, što za bubnjara može značiti puno različitih stvari, ali radi se o pristupu sviranju. Najviše se kombiniraju elektronski s akustičnim elementima, te razne perkusije s akustičnim setom bubnjeva. Na taj način proširujemo zvukovne mogućnosti tradicionalnog seta bubnjeva i pronalazimo nove načine i pristupe sviranju.«

Stari šmek

Ipak, Bruna je stasala na tradiciji jazz glazbe. Proučila je njezinu povijest i slušala važne glazbenike. “Najviše sam naučila od svojih profesora u školama. Oni su imali direktan utjecaj na mene jer smo sistematično radili zajedno svaki tjedan, stoga je logično da je velik dio njihovog znanja i pristupa ostavilo traga i na mom sviranju. Osim toga, najviše sam naučila kroz dosadašnja glazbena iskustva i suradnje koje sam ostvarila s raznim glazbenicima i sastavima kao što je Jazz orkestar HRT-a, zatim Davor Križić Experiment, Miro Kadoić/David Gazarov Quartet, The Frajle, Gina Damjanović i mnogi drugi s kojima surađujem, ali i vođenje vlastitih bendova. Smatram da možeš koliko hoćeš sjediti u garaži i vježbati, transkribirati sola svojih uzora i slušati i analizirati snimke velikana jazza, ali najviše ćeš naučiti kroz konkretna glazbena iskustva na pozornici pred publikom i naravno kroz sva behind-the-scenes iskustva koja ih okružuju. To u ni jednoj školi ni knjizi ne možeš naučiti. Glazbenici koji su najviše utjecali na mene su Elvin Jones i John Coltrane. Njihovoj glazbi me najviše privukla visceralna energija kojom su izvodili svoju glazbu. To se danas ne čuje često. Imali su nešto za reći i rekli su to na svoj način. S jedne strane bili su duboko povezani s tradicijom, a s druge strane su bili jednako inovativni i utabali put kojim će se jazz kretati dalje. Rijetko se dogodi da netko može pronaći novi način sviranja, razmišljanja ili rješavanja nekog problema kojeg se nitko drugi nije sjetio, a da jednako dobro ili bolje funkcionira od onog što već imamo. Oni su uspjeli napraviti upravo to. To je za mene kreativnost u svojem najvišem i najljepšem smislu. Od bubnjara definitivno mi je najuzbudljiviji Elvin Jones, najviše s Coltraneom, ali i s Wayneom Shorterom i Larryjem Youngom. Osim njega je na mene ogroman utjecaj imao Jojo Mayer. On je prvi bubnjar kojeg sam čula da je počeo svirati drum n bass beatove na akustičnom bubnju. Prije njega generalno mišljenje je bilo da je tu glazbu nemoguće odsvirati na bubnjevima jer je isprogramirana u studiju, te je jako brza. Jojo je sa svojim bendom Nerve našao način kako to ostvariti. Kad sam prvi put to čula, to me apsolutno fasciniralo i još uvijek je tako. Glazba Nervea je u nekom smislu jazz jer je skoro u potpunosti improvizirana, ali je estetika drugačija, pa bi u tom smislu Jojo mogao upasti i u povijest jazza. Također, možda bih rekla da su Maria Schneider i Bob Brookmeyer najviše utjecali na mene što se tiče kompozicije. Brookmeyerova glazba, posebno ona što ju je izvodio s New Art Orchestrom, jedna je od najljepših stvari koje sam ikad čula. Kod njih me najviše fasciniralo kako od jako malog broja ideja mogu stvoriti toliko puno glazbe, a nikad nije dosadno. Cijela kompozicija se može bazirati samo na jednoj ideji koja se zatim razvija i cvjeta na načine na koje slušatelj ne može niti očekivati.”

Na osnovu tih postavki Bruna Matić je oblikovala glazbu za svoj debitantski album “Two Weeks After Midnight” što ga je objavila u lipnju 2019. CD, za koji je odlučila dublje istražiti tradicionalni jazz, predstavila je u zagrebačkom KCM-u, na Creskim kulturnim večerima te na drugim koncertima u Hrvatskoj i Sloveniji. “Djela su nastala tijekom nekoliko mjeseci kontinuiranog rada”, rekla je. “Misao vodilja bila mi je napisati kompozicije inspirirane glazbom velikana koju sam slušala tijekom svih tih godina: Milesa Davisa, Tranea (John Coltrane), Jacka Sheldona, Waynea Shortera i mnogih drugih. Često mi se čini kad slušam današnju jazz glazbu da postoji puno eksperimenata od kojih su mnogi vrlo zanimljivi i inovativni, ali također imam dojam da se izgubio taj blues, swing i taj stari “šmek” zbog kojeg se toliko puno glazbenika zaljubilo u jazz. Velikani jazza su istovremeno bili jednom nogom čvrsto u tradiciji, a drugom su koračali u nepoznato. Ovim albumom sam htjela vratiti malo tog swinga i bluesa, te napraviti jednostavnu, iskrenu glazbu koja me podsjeća na sve one stvari koje volim u glazbi, a za koje smatram da su se nekako izgubile u današnjem jazzu.”

Otvoreni um

Projekt “N O I S E” odlučila je ostvariti na potpuno drukčijim postavkama, uz više elektronike i multimedijalnog pristupa. Takvim načinom razmišljanja, oblikovanja glazbe i porukama koje im šalje kroz nju, Bruna je pronašla put prema novim naraštajima ljubitelja glazbe. “Koliko se umjetnik može povezati s ljudima na osobnoj razini i obratiti se direktno slušateljima na način gdje oni osjećaju da im glazba nešto govori, toliko će moći i utjecati na slušatelje”, tvrdi. “Smatram da će glazba koja ljudima nešto znači uvijek naći put do svojih slušatelja. To ne znači da će se to dogoditi samo od sebe, ipak se umjetnik mora potruditi da se za njegovu glazbu čuje. Slušateljima, pak, želim poručiti da budu otvorenog uma. Poslušajte operu, balet, otiđite u muzej ili na jazz koncert. Možda nije nešto na što biste inače otišli u subotu navečer, ali važno je proširiti vidike i otvoriti se novim iskustvima, pa čak i ako nije nešto što vam se inače sviđa ili niste tome skloni. Tim više nova, drugačija iskustva mogu vas samo obogatiti i oplemeniti. Nikad ne znate, ali u svemu novom što iskusite možete naći neki dio kojeg ćete usvojiti, možda će čak i promijeniti vaša gledišta. Možda i neće, ali samim time što ste napravili nešto što je izvan vaše komfort-zone, stekli ste nova znanja i postali bogatiji za jedno novo iskustvo, a to uvijek ima svoju vrijednost. Zato su kultura i umjetnost važni, no tu vrijednost nije svima lako objasniti.”

I sama Bruna Matić drži se tih načela. Znatiželjna je i uvijek spremna za upijanje novih iskustava. Zato je po završetku bachelor studija u Grazu školovanje nastavila u Rotterdamu na akademiji Codarts gdje je upisala program Master of Music, kojeg je 2020. i završila. Kroz školovanje na toj akademiji sve se više orijentirala prema elektronskoj glazbi. Uostalom, završni je rad pisala na temu “aplikacija elektronike na akustični bubanj”. Osim što se školovala, tamo se bolje upoznala i s nizozemskom jazz scenom. “Upravo ono o čemu sam prije govorila jedan je od razloga zašto sam otišla u Nizozemsku, osim toga što sam htjela završiti studij”, pojašnjava. “Htjela sam vidjeti kako se tamo živi, kako ljudi razmišljaju, upoznati nove ljude i steći nova iskustva, iskusiti kako je to živjeti malo dalje od doma. U Nizozemskoj sam radila i školovala se. Tema mog završnog rada bila je primjena elektronike na akustični bubanj i na tom sam radila dvije godine. Nisam puno svirala u Nizozemskoj jer sam znala da se želim vratiti, ali imala sam posao i često sam dolazila u Hrvatsku svirati. Tamošnja je jazz scena raznolika. Ima dosta eksperimenata, iako nisu baš svi uspješni, barem po mom mišljenju, ali to je uvijek tako kad se stvara nešto novo. Nešto ispadne super, a nešto ne. Ali ima i puno izvrsnih muzičara i novih, inovativnih projekata koji su mi se iznimno svidjeli i koje nisam vidjela nikad prije. Ima različitih scena, recimo latin glazba je u Nizozemskoj izuzetno popularna. Dosta Nizozemaca je baš fascinirano latino-američkim plesom i glazbom, ima i elektronike, raznih fuzija rocka i jazza, kombinacije vizualnih efekata i glazbe, svačega… Glazbenici hrvatske jazz scene su, čini mi se, više ukorijenjeni u tradiciji, iako i kod nas imaju razne interese, što je rezultiralo nekim vrlo inovativnim i uspješnim projektima. Sad kad sam to iskusila, vratila sam se u Zagreb i ovdje želim nastaviti svoju karijeru i životni put.”