Nakon pred koji mjesec održanoga predavanja Srećka Horvata »Poslije apokalipse: melankolija je luksuz!«, u Galeriji Filodrammatica u sklopu programa Refleks, u organizaciji Drugog mora, uslijedilo je i drugo predavanje, također zanimljive tematike, »Skrb onkraj krize: od privatizacije do solidarnosti« britanske sociologinje i politologinje Emme Dowling, profesorice na Sveučilištu u Beču, koje u fokus stavlja sustav socijalne skrbi, zdravstva i socijalne zaštite, o čemu je 2021. godine napisala i knjigu »The Care Crisis: What Caused It and How Can We End It?«.

Iako je njezina nagrađena studija, na koju se predavanje tematski/problemski oslanja, temelji na britanskome primjeru koji, naravno u nekoj mjeri odskače od hrvatskoga primjera, i sama govori kako je problematika u nekim segmentima skrbi zapravo univerzalna i može se primijeniti na svaku zemlju koja ima uređen sustav.

Kako je autorica istaknula, »unatoč rastućoj potražnji za skrbi, javne usluge trpe rezove, dok se sustavi skrbi još dublje guraju prema tržištu. Bez iznimke, oni koji najviše trebaju skrb ostaju prepušteni sami sebi, dok oni koji pružaju skrb – bilo da su za to plaćeni ili ne – čine to pod iznimno teškim uvjetima.«

Ono što se dade primijetiti s obzirom na autoričine tvrdnje, jest da koristi britanski primjer ne bi li pobliže ilustrirala zapravo krizu skrbi u puno većem kontekstu – globalnom. U sustavu skrbi, jasno je, problem postaje državno prebacivanje troškova, no i odgovornosti za skrb na samu zajednicu, pa su na kraju, ironično, pogođeni upravo oni koji si takvu vrstu »pogodnosti«, odnosno nužnosti najmanje mogu priuštiti.

Budući da se problemi s kojima se kao društvo suočavamo sve češće mjere kao ekonomske potrebe, tumači, »kada bismo promijenili perspektivu i promatrali ekonomiju iz perspektive skrbi, naše bi se rasprave o problemima s kojima se suočavamo, kao i rješenjima za njih, također promijenile.« U tom smislu, o krizi razmišlja kao o svojevrsnome oslanjanju na društvene resurse i njihovu prekomjernu uporabu, bez osvješćivanja potrebe za njihovom obnovom.

Kao i svojom knjigom, predavačica je još jednom skrenula pažnju na kompleksnu problematiku skrbi, njezine uzroke, dinamiku i posljedice, no i moguće načine da se na krizu djeluje. Prije svega, Dowling se pita zašto je nešto tako bitno podcijenjeno te kako je to uopće moguće, zbog čega ukazuje na nedostatke onih kratkoročnih i nefukcionalnih mjera kojima je cilj poboljšavanje sustava skrbi, koji biva preoterećen i u kojemu su uvjeti rada loši.

Pritom, jasno je, razlikuje nekoliko dimenzija skrbi, od onih neformalnih u srodstvu, prijateljstvu unutar zajednice, na koje se svi, životno i egzistencijalno, na neki način oslanjamo, zatim formalnijih odnosa skrbi koji se tiču određenoga fizičkoga stanja, sve do skrbi kao moralnog imperativa. Ono što se dade iščitati između redaka, i na temelju predavanja i na temelju knjige, jest isticanje sustava skrbi kao onoga koji, za razliku od ostalih sektora, ne profitira od kojekakvih tržišnih učinkovitosti, pa suprotno kapitalističkim obrascima, rad u skrbi ima mnogo veće značenje od isključivo stvaranja zdrave radne snage. Baš zato valja podcrtati da je skrb mnogo više od onoga percipiranog; skrb podrazumijeva sve prakse i resurse koji omogućuju pojedincu da žive kvalitetno.

Simptomi krize ogledaju se, između ostalog, u nedostatku samih objekata poput staračkih domova, predškolskih ustanova, kao i u listama čekanja, visokim troškovima, potplaćenosti, nedostatka resursa za podršku najranjivijim populacijama društva, poput djece s invaliditetom, što sve dovodi do opadanja kvalitete same skrbi te oslabljivanja sustava u cjelini. U to sve ubraja se dakako i pitanje plaćenog, odnosno neplaćenog rada, a prema statistikama žene obavljaju većinu posla i više rade, što dovodi do stresa, što podcrtava rodnu nejednakost unutar sustava.

Nejednakost sustava, spomenula je Dowling u predavanju, čemu u knjizi pak posvećuje poglavlje naslovljeno »Who Cares«, valja promatrati na primjeru suodnosa krize skrbi te rase i klase, čime indikativno ukazuje na poveznicu britanskih radnih i klasnih borbi s današnjom zaposlenošću migranata i etničkih manjina u sustavu skrbi i zdravstva, što su i slabije plaćene vrste poslova. Osim toga, plaćeni rad u skrbi često je obilježen lošim radnim uvjetima, što rezultira visokim stopama bolesti i egzodusom osoblja. Svi problemi, dijagnoza su, dakako, sustava koji očigledno nije uravnotežen, pa ga u knjizi recimo opisuje svojevrsnim olujnim sustavom.

Prema njezinoj ocjeni, financijska ekstrakcija i privatizacija također su ključni faktori koji pridonose krizi u sustavu skrbi. Komodifikacija usluga skrbi dovodi do smanjenja kvalitete usluga i povećanja troškova, dok je privatizacija rezultirala kroničnim nedostatkom resursa i slabim nadzorom nad sektorom skrbi. Poseban je segment pak tehnologija, odnosno pitanje budućnosti skrbi, jer tehnologija, iako ima važnu ulogu u skrbi, otvara pitanja o autonomiji, odgovornosti i kvaliteti same skrbi.

Sve ovo dodatno naglašava hitnost potrebe za strukturalnom transformacijom u načinu na koji društvo pristupa i vrednuje samu skrb, u ekonomskom smislu, socijalnom, infrastrukturnom, pa i s obzirom na društvene norme i naše shvaćanje/pogled.

Iako se toga u predavanju nije dotaknula, a dio je njezine knjige te društvenotematski posebno aktualno, pitanje je takozvane industrije samopomoći, wellnessa, koje pak (d)označava kao vrijednosno ono multimilijunsko, za privatno i individualno, a nedostupno javnom i kolektivnom, no paradoks zapravo leži u tome što bi ta industrija trebala služiti za neku vrstu rehabilitacije, pomoći i životnog boljitka, a u suštini je karijes sustava, simptomatska klica deficita.

Još jednom, svojim riječkim predavanjem, kirurški precizno, Dowling je rastvorila britansko tkivo sustava, dubinski usmjeravajući pogled prema sve većoj potrebi za skrbi koja nije cijenjena, iako su potrebe za njome zapravo sve veće. Upravo zato ova energična i tematski strastvena sociologinja i politologinja ističe potrebu za redistribucijom skrbi, zaštitom prava skrbnika i onih koji primaju skrb te za stvaranjem društvenog okvira koji priznaje važnost i vrijednost skrbi za sve, pozivajući ujedno na kritičko promišljanje o onome što nas okružuje i djelovanje za bolju budućnost. Tematsko aktualiziranje Dowling svojevrsna je uputa i memento o nužnosti takvoga ekonomskoga sazdanja kojemu, ako je skrb u fokusu i u središtu, onda mu je u konačnici i sam čovjek – njegova ljudska i socijalna prava – što bi trebao biti civilizacijski temelj.