Potresena smrću Mire Furlan, glumica Branka Petrić poslala nam je svoj tekst objavljen 2003. godine u kazališnim novinama Ludus.

Bila je to reportaža o »vrlo odličnoj« predstavi izvedenoj pod otvorenim istarskim nebom, u režiji Lenke Udovički, s Mirom Furlan u naslovnoj ulozi, koja je tada u Hrvatskoj zaigrala prvi put poslije 11 godina.
– Hoćeš li gledati »Medeju«?
– Naravno, jako bih se radovala.
– Uzeli smo ti karte za 23. 8. (2002.), za pretposljednju predstavu. Moj sin Oleg će nas tamo odvesti, vratiti doma, pa ti nastavljaš sutra put za Beograd, završava telefonski razgovor moj klasni kolega Nenad Šegvić, glumac, pokretač i direktor internacionalnog kazališnog festivala na Rijeci – Sušaku (gdje su već gostovala razna beogradska kazališta).
Stižem iz Novog Vinodolskog u Rijeku. Oleg nas, s mladom suprugom, vozi bijelim velikim džipom, kakve kod nas posjeduju samo mafiozi, a sada već i ponetko drugi.
»Sve ti je to on, moja Branka, svojim vrijednim rukama i pameću zaradija«, kaže mi njegova rođakinja Vasja. Hvala ti Bože, da može i na taj način!
Prolazimo kroz Istru. Pogledamo u nebo, da neće kiša kao ova posljednja dva mjeseca. Zaista počinje padati.
»Ponijela sam kišobrane i ogrtače«, obavještava nas Edita, Nenadova supruga, također glumica. »Jastučiće nisam«.
Ubrzo je kiša prestala. Najzad stižemo u čuveno mjesto Fažanu odakle se odlazilo Titu u posjete na Brione (Brijune). Nekad bilo. Jedva nalazimo parking prostor. Kupujem u prodavaonici punoj raznih čuda vodu »Jamnicu« i neke grickalice.

Branka Petrić / ARHIVA NL

Put do Medeje

Evo nas u luci. Na stotine ljudi. Na otvorenom smo, a čuje se žamor kao u foajeu teatra. Da, svi oni idu u kazalište. Divno! Došli su iz Rijeke, Kopra, Rovinja, Ljubljane, od svuda. Prepoznajem neke ljude iz Zagreba. Radujem se što ću vidjeti Lenku i
Radu. S Lenkom sam surađivala u predstavi »Majka hrabrost«, s Mirom Karanović u glavnoj ulozi. Rade Šerbedžija i ja igrali smo bračni par Brechtove, koji s izbjegličkim koferima stižu na neki norveški otok gdje Brecht počinje pisati »Majku hrabrost«. S tom predstavom i tim izbjegličkim koferima kao simbolima onoga što će se tek dogoditi gostovali smo u Bosni u ožujku 1992. pred početak tamošnjeg rata i užasa koji će uslijediti. Lenka Udovički je režirala i tada sam zavoljela to toplo i drago biće.

Mira Furlan i Žarko Laušević su u »Pozorišnim iluzijama«, u režiji Slobodana Unkovskog, u JDP-u igrali posljednji put zajedno 1991. Sigurno ih se sjećate, bili su izvanredni, neodoljivi i smiješni. Poslije se desilo što se desilo. Sa Žarkom sam
provela nekoliko ugodnih sati prošle zime u Americi, a sada ću ponovo vidjeti Miru na sceni. O svemu tome razmišljam dok nas veliko ogromno čudo, kao neka ploveća platforma 10 cm iznad mora, vozi na otok, odnosno predstavu. Tu može stati, čini mi se, i tisuću ljudi. Platforma ima samo jedno uzdignuće, odakle valjda kapetan, vodi cijelu operaciju.

Sumrak polako pada. S lijeve i desne strane se naziru otoci, ali nekako niski i kao priljubljeni uz more. Platforma se kreće veoma sporo, kao da stoji. Vozimo se skoro 40 minuta. Imam dojam da sam jedina zapalila cigaretu.

»Smiju li ovdje pušiti ljudi drugog reda, odnosno pušači?«, šalim se.

Nenad me uskoro utješio rekavši da je primijetio još nekoliko »drugoredaša«. Baš fino. Pričamo o prošlogodišnjoj Radinoj predstavi »Kralj Lear«, koju nažalost nisam uspjela vidjeti. Teatar prema kojem plovimo zove se Uliks, kao Bekimov i moj sin. Uliks, lukav, heroj, vječiti putnik i lutalica, razbojnik (prvi plejboj u povijesti književnosti, kako voli reći Bekim) i na kraju povratnik u svoje rodne krajeve. Po Homeru, našao je sreću i ljubav pored svoje vjerne Penelope, koja ga je 20 godina čekala, a po drugim mitovima zatekao je razoren dom i ženu preljubnicu.

Rade i Lenka

Već je mrak. Stižemo u lučicu otoka, koja se iz daljine nazirala oskudnim svjetlima. Sve djeluje tajnovito, kao kad idete negdje, gdje ne znate što će vam se dogoditi, ali s radosnim očekivanjem. Slabe žaruljice s lijeve strane kamenite uske stazice, svijetle u mraku i pokazuju nam put kao u priči o Ivici i Marici. Ostavili smo iza sebe, baš pored lučice nešto obiješeno kao na četiri kolca, što mi je u noći osvijetljeno vatrom izgledalo kao kolijevka ili simbol Zlatnog runa, koje obilježava Medejinu sudbinu. A, možda nije ni jedno ni drugo.

Prolazimo pored stoljetnih stabala. »Šteta što nije dan da vidiš tu ljepotu«, kaže Edita pored jedine kavane na tom dijelu otoka. Izdaleka prepoznajem Radu Šerbedžiju. U bijelom odijelu i šeširu. Nije bilo mogućnosti da izađem iz kolone gledalaca i da ga pozdravim. Približavamo se velikoj tvrđavi. Kažu još iz doba Austrougarske. Carstvo se moralo čuvati. Lagumi tvrđave odišu vlagom, i sliče na kazamate. Toliko sačuvane atmosfere ima u tom zdanju. Evo nas, najzad, u prostoru tragedije. Ogromna konstrukcija – gledalište, podignuto pod kutom od 45 stupnjeva skoro je već puno gledalaca. Producent cijelog produkta je izuzetan gospodin Duško Ljuština, direktor Kerempuh teatra iz Zagreba.

Ljubazno nas smiješta u prvi red na sjedišta s jastučićima, rezervirana za invalide i nemoćne, pošto su ta mjesta ostala slobodna. To nam je omogućilo da skoro i fizički budemo prisutni u toj uzbudljivoj predstavi. Ispred nas je velik prostor, i dubok i širok. S lijeve strane Medejina omanja kuća. Frontalno, visok zid tvrđave sa stepenicama i terasom koja se nastavlja i na zid s desne strane i prekriva prolaz i tračnice koje dolaze kao iz neke daljine, s noćnim nebom iznad nas. Iz dubine dolazi Dubravka Miletić, odjevena ležerno, skoro suvremeno sa cigaretom u ustima i odmah vrlo aktivno snažnim glasom uvlači nas u priču. Gledala sam je i veoma mi se dopala kao Castellica Glembay u »Gospodi Glembajevima«, s Radom Šerbedžijom u režiji Petra Večeka.

Mlade djevojke su predstavljale kor. Uvježbane savršeno lijepe, pokretljive u bijelim kostimima. Kor pjeva, pleše i govori, krećući se velikom brzinom po cijelom prostoru. Rekla mi je Lenka da to nisu studentice glume kako bi se očekivalo (osim mlade glumice Mirte Zečević koja igra zborovođu), nego riječka vokalna grupa Putokazi, i s velikim oduševljenjem priča o njihovoj ljubavi i predanosti radu što se i vidjelo. Na klupici pored kuće sjedi žensko biće u crnini, vodi s Dubravkom dijalog na meni nepoznatom jeziku, a poslije će ta osoba zapjevati čarobnim glasom uzbudljive pjesme kao iz davnih vremena. Mislila sam gruzijski jezik. Ali ne, to je bio čečenski, a pjevala je Birlyant Ramzaeva, poznata čečenska glumica i pjevačica čiji je muž nestao u ratu sredinom 90-ih u Groznom, a ona je s dvoje djece izbjegla u Gruziju, pa je odatle stigla u London, da bi se, na sreću, našla u Lenkinoj predstavi. Sve ih je odjenula Branka Adžić Ursulov, kostimografkinja plemenitih pravilnih crta, crne kose sa sijedim proredima.

Vidjele smo se posljednji put poslije predstave »Majka hrabrost« za koju je pravila kostime 1992., pozdravile se, a onda je ona otišla u Sloveniju. Kostimi su kao da je baš svaki lik to sam sebi odabrao, a opet vrlo kazališni i perfektno napravljeni. Scenografija vrhunske Petre Veber, kao i ponuđeni prostor historijske prošlosti.

Mira

Evo je pred nama skladne, skoro krhke, a u isti mah snažne figure, u crvenoj haljini obnaženih ramena s crnim ogrtačem. Zrači ljepotom nekadašnje strasne Medeje, a sada narušenom nesrećom i užasom onoga što će je snaći, dok se tragedija bližila kraju. Protestirajući, kričeći, moleći, trčeći, u ludilu od stanja u kojem se našla dovedena izdaleka iz strane zemlje, odbačena od muža i uskoro prognana, ne pristajući ni na tren na uvažavanje autoriteta, na kompromis (mislila sam, da će makar na trenutak popustiti još jedino u zagrljaju muža Jazona) kome je zbog prevelike ljubavi (čitaj strasti) žrtvovala s užasnim grijehom roditeljski dom, i oca i brata. Ne, Mira je od početka do kraja branila povrijeđenu ljudskost, a onda i – ženski princip, prinijevši na žrtvu što je njoj i Jazonu najdragocjenije, a to su djeca.

Neki gledatelj je upitao: »Zašto nije i sebe ubila?« To bi već bila olakšavajuća okolnost. Ne jedanput smo pričali o tome, kako je to moguće ubiti rođenu djecu? Da ne govorimo o tuđoj djeci. Nažalost, moguće je, u posljednje vrijeme vrlo često, a evo
desilo se i jučer. Majka udavila svoja dva sina blizanca. To je život. A gdje je umjetnost, što bi se često znao zapitati Bata Stojković.
Lenka i Mira su odgovorile i to na pravi način, tako da sam imala doživljaj pravog rješenja, a pored toga, ispričana je i neka druga priča. Boris Cavazza, kao Kreont, u bijelom odijelu s rukama u džepovima, i dva tjelohranitelja u crnom pojavljuje se kao veleposjednik moći – sprečavati brutalno sve u što sumnjaš. U toj relativno maloj ulozi učinio je sve što treba, i više od toga. Sjećam ga se kad bi dolazio na Sterijino pozorje i u Beograd, kako smo mu aplaudirali, i kako nam je u Ljubljani vraćao ljubaznost. Na dohvat ruke se odigravala scena između Medeje i atenskog kralja Egeja u tumačenju Sretena Mokrovića, glumca, kojeg sam prvi put gledala na sceni.
Pojavio se u invalidskim kolicima, ošišane glave, nudio Medeji gostoprimstvo i molio da mu podari plodnost i porod. Divna zajednička scena. Sreten je glumac koji sigurno ima sjajnu budućnost, a možda je on već u toj budućnosti s obzirom na to da o njemu ništa ne znam. Obradovala sam se da sam ponovo vidjela Vlatka Dulića na sceni u ulozi odgojitelja Medejine djece. I Vlatko pripada sjećanju na neka prošla vremena. Sve ovo zaista pišem bez nostalgije.
Onda se pojavio Jazon. Je li to taj glumac Cvjetković, kojeg sam gledala kao Ričarda III. na Adi Ciganliji, u režiji Ljubiše Ristića, mislim krajem 80-ih. Bio je tako impresivan, zgodan, vitkog mišićavog tijela. Opasan. Da, to je on. Dolazi iz dubine u crnim kožnatim hlačama i čizmicama, bijele košulje. Ruka povrijeđena u tko zna kojem okršaju.
Čuveni Jazon vođa Argonauta, čiju pustolovinu, da nađe Zlatno runo, Stefan Zweig smatra za vrhunski podvig starog vijeka. Dolazi urazumiti ženu kao najobičniji muž, izgrdi je što ne poštuje autoritet kralja Kreonta; ne shvaća zašto je na rubu ludila što se ženi kraljevom kćerkom. »Pa djeca će nam živjeti na dvoru, to radim zbog djece«, ne shvaća, zašto ni mlazevi vode koji bogato izlaze iz česme ne mogu smiriti njenu ranjenu dušu i tijelo (voda na sceni je tako uzbudljiva).
Cvjetković je odigrao sva stanja od muža koji se nervira, prolazeći rukom kroz kosu (kao da u tom času čujem da kaže što sam Bogu skrivio kad mi dade takvu ženu, do Jazona željnog više društvene ljestvice, koji još možda voli i želi Medeju, pa do nesretnog oca u nijemoj boli zbog ubijene djece, koja će se pojaviti na pokretnoj platformici kao dvije buktinje koje gore. Buduća Jazonova nevjesta, glumica Tamara Garbajs, nosila je kostim istog kroja kao Medeja, samo djevičanski bijeli u tumačenju mlade glumice, koja je zaista uzbudljivim krikom završila svoj kratki scenski život. Većina glumaca zna da to
nije nimalo lako. Takve uloge ne mogu u drugoj sceni otići na popravak, i ja joj na tome čestitam. Čuveni Luko Paljetak je prepjevao »Medeju« i približio našem vremenu. Muziku, koja je na pravi način pratila scenska zbivanja, napisao je Nigel Osborne. Na kraju veliki frenetičan aplauz.
Organizatori su nam dali samo pola sata do polaska platforme. Na brzinu nalazim Lenku da joj čestitam od srca na divnoj i uzbudljivoj predstavi punoj mašte i vrlo točnoj. Njene djevojčice oko nje radosno gledaju što mama Lenka prima toliko komplimenata od svih nas. Moj profesor Tanhofer još 50-ih godina je govorio: »Gluma je pronalaženje pravih prilagođenja«. Ta rečenica ostavlja otvorena vrata, za sva vremena sva iskustva, strasti, stavove, žanrove, za sve povijesti, bolove i radosti, kroz koje smo prošli i kroz koje ćemo prolaziti, živeći život dvosatni. To isto važi i za redatelje, koji su prvi gledatelji onoga što se dešava na sceni i onog što oni kreiraju, kako bi rekao Peter Brook.
Čestitamo i ostalim kolegama, krišom gledajući na sat. Birlyant Ramzaevoj sa svijetlim očima kažem »Zamečateljno«. Blago se osmijehnula. Najzad grlim Miru Furlan, vidim ponovo njen osmijeh i zelene oči koje iskre. Kažem joj koliko mi se dopala i da sam
sretna što sam uspjela doći na predstavu. Tu je i njen suprug Goran Gajić, ozarena lica. Mnoštvo ljudi, čestitanja, radost. Požurili smo na platformu. Negdje na pola puta to naše čudo je počelo tako opasno da se ljulja, uskoro su mi sandale bile mokre i dugačka suknja do koljena, a nigdje vjetra ni vala. »Što je ovo«, pitam držeći se za Nenada da ne padnem.
– Naišli smo na mrtvo more, to ti je podvodno talasanje – bez imalo uzbuđenja odgovara Edita. Dok se i dalje ljuljamo, mislim na koji bih se način mogla spasiti kad bi svi poletjeli u vodu i kakav bi to kaos bio. Ali pomalo me pogodila sujeta što nisam kao netko tko je živio na moru prepoznala što nas je snašlo. Ubrzo je sve prošlo. Puni dojmova pričamo o predstavi, svi smo glumci, i svi se slažemo da nema dobre predstave ako svi nisu dobri ili »vrlo odlični«, kako je znao govoriti Bekimov brat Baškim.
Vrlo odlično – tako je bilo u Lenkinoj predstavi. Mala digresija. U »Medeji« se prvi put u povijesti književnosti, prije 2.500 godina, govori o položaju žene kroz Medejin monolog. Nije se mnogo izmijenilo.
Prva ruka ovog teksta napisana u vlaku Zagreb – Beograd, u kolovozu 2002. U cijelom vagonu bila sam sama.

(Siječanj 2003.)