ZEMUN – Zemunska Opera i kazalište Madlenianum osnovano je 1998. godine, kao prva privatna opera u jugoistočnom dijelu Europe. Osnivačica i donatorica Madlenianuma je Madlena Zepter – velika zaljubljenica u kazalište i umjetnost općenito, ugledna dobrotvorka i darivateljica. Iako sam za taj teatar čuo i ranije – tekstovi našeg Mire Gavrana nerijetko su igrani na sceni Madlenianuma, ovog studenoga imao sam prvi put priliku posjetiti tu velebnu građevinu, smještenu gotovo u centru lijepog Zemuna. Riječ je o glazbeno-scenskom kazalištu bez stalnog ansambla, ali sa stalnom organizacijom, administrativnim aparatom i tehničkim timom.

Ovo je, kako kažu, najveći, najvažniji, najkorisniji i najskuplji donatorski poduhvat Madlene Zepter – a bilo ih je i prije osnivanja kazališta – od Fonda za stipendiranje najtalentiranijih učenika i studenata do Fonda iz kojeg se podržavaju i sponzoriraju najbolji i najznačajniji projekti iz područja znanosti, tehnike, medicine, sporta i umjetnosti. Još jedan specifikum nečeg na što bi susjedna Srbija trebala biti ponosna jest i da je Madlenianum prva privatna opera u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a Zepter je osnivačica, graditeljica i jedina donatorica.

Povijest Madlenianuma

»U vremenu u kojem živimo, pregalaštvo u kulturi posebno je dragocjeno jer životu daje smisao i draž koji mu svakodnevica često uskraćuje. Komorna opera, sadašnja Opera i teatar Madlenianum, nastala je u najteža vremena za Beograd i Srbiju, u vrijeme kada na ulicama nije bilo smijeha, na scenama vrlo malo radosti, a u teatrima tek nešto više pribježišta za nezadovoljne i razočarane gledatelje. Madlenianum je trebao biti novo mjesto na kulturnoj mapi Beograda i Zemuna, mjesto gdje će se razigravati kreativne snage, gdje će se zadržati i vratiti kreativni stvaratelji, da bi na sceni nove opere pratili umjetničke trendove u svijetu i sve nas zastupali na način na koji možemo biti ponosni«, pisala je 2005. godine Madlena Zepter te dodala kako je sve to, u prvih šest godina postojanja, Madlenianum i postao. Te su godine ušli i u novi, obnovljeni prostor, osposobljen najsuvremenijom opremom za izvođenje i realizaciju kazališnih i opernih predstava.

»Scenska tehnika, koja je u sasvim obnovljenu zgradu nekadašnjeg kazališta u Zemunu ugrađena, predstavlja posljednju riječ tehnike – upravo prema standardima koje je »Zepter International« ostvario, poslujući u više od četrdeset zemalja i na četiri kontinenta. Ali, tehnika ne može napraviti umjetnost, ona joj može samo pomoći«, pisala je Zepter i zaključila kako umjetnost prave ljudi, stvaratelji s idejama koje traže prave uvjete; a Madlenianum im je to ponudio. Zgrada u kojoj se danas nalazi počela se graditi pedesetih godina prošloga stoljeća, a sedamdesetih je stavljena u funkciju, kao zemunska scena Narodnog pozorišta. Originalni arhitektonski i tehničko-tehnološki koncept objekta nalikovao je modelu socrealističkog doma kulture, prije nego suvremenom teatru. Devedesetih ta zgrada postaje čak i trgovački centar, a kada se Madlenianum, 1998. kao posve nova institucija, uselio u zgradu Pozorišta u Zemunu, zatečen je jedan potpuno oronuo, dotrajao i devastiran objekt.

Madlena Zepter

Madlena Zepter pokrenula je tada proces kapitalne fazne rekonstrukcije, čiji je osnovni cilj bio sam objekt ne samo dovesti u funkciju, već i uobličiti s duhom vremena, novim tehničkim mogućnostima, a samim time omogućiti i ostvarenje najsloženijih umjetničkih scenskih zahvata, koncepata i postavki. To je i ostvareno te Madlenianum nesumnjivo predstavlja jednu od reprezentativnijih kazališnih zdanja, i to ne samo u Srbiji. Velika pozornica teatra danas je kapaciteta od oko pet stotina mjesta te je mjesto uprizorenja mnogih klasičnih i modernih kazališnih i opernih tekstova; mjesto na kojem umjetnici rado stvaraju i u kojem publika rado svjedoči moći kazališta. Sve je to, nekoć, bio samo san.

Madlena Zepter tako u monografiji Opere i teatra Madlenianum zapisuje: »Inicirati nešto znači dati ime nečemu. Otvoriti vratnice budućnosti za novo i slobodno, i u to nešto vjerovati cijelim bićem. Kada smo 1997., te smetene i tužne godine, počeli promišljati ideju o novoj Operi, nemoguće je bila jedina realnost koju smo mogli očekivati. Danas, 20 godina kasnije, ovdje smo kako bismo obilježili viziju i ustrajnost.«

Prvog listopada premijerno je, na Velikoj sceni Madlenianuma, izvedena dramska predstava »Da krenemo ispočetka« suvremenog francuskog autora Éric-Emmanuela Schmitta. Schmitt, koji je doktorirao filozofiju na prestižnom francuskom fakultetu École Normale Supérieure, svoju je književnu karijeru započeo devedesetih, s nekoliko uspješnih drama postavljenih u Francuskoj i inozemstvu. Uz drame, Schmitt je autor i nekoliko filmskih scenarija na kojima je radio i kao redatelj te više uspješnih romana. Zagrebačka publika Schmitta je imala prilike gledati u ožujku ove godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu, kada je prvi put gostovao u Hrvatskoj, u adaptaciji svoje priče »Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana«.

»Da krenemo ispočetka« naizgled je jednostavna i duhovita priča, koja nam svojim raspletom postavlja vječna pitanja i stavlja pred nas gotovo mitološke izazove, ali i mitološke izbore. Kada jednom sredovječnom čovjeku, liječniku nobelovcu, padne na glavu pitoreskni stojeći sat, on odjedanput susreće sebe samog iz vremena kada je bio četrdeset godina mlađi. U toj ispremiješanosti dvaju vremena, prošlog i sadašnjeg, u kojoj likovima, nad glavom, uvijek visi pitanje i trećeg vremena – budućeg, događa se čitava rapsodija duhovitih, čudnovatih, nesvakidašnjih, ali opet, s druge strane, totalno životnih i dirljivih situacija.

Predstavu je režirala Andrea Ada Lazić, a uloge tumače Slavko Štimac (odrasli Aleksandar – Saša), Ljubomir Bulajić (mladi Aleksandar – Saša), Branka Petrić-Fehmiu (Baka Lou), Lana Karaklajić (Betty), Tamara Aleksić (Cassandra), Nadežda Jakovljević (mlada Moira) te Natalija Vlahović (odrasla Moira).

Svakako mi je bilo dojmljivo, prvi put na velikoj sceni, gledati Branku Petrić i Slavka Štimca, koje oboje pamtim po brojnim filmskim ulogama, a zajedno su igrali u, po mom mišljenju, jednom od najboljih filmova jugoslavenske, odnosno srpske kinematografije – »Varljivo leto ‘68«. Simpatično Štimac igra lik starijeg Aleksandra. Naime, nakon što mu je taj sat pao na glavu, on se vraća u prošlost i dobiva mogućnost savjetovati mladog sebe (Bulajića) o nekim ključnim životnim trenucima u kojima je nekoć donio krive odluke. No, jesu li te odluke ustvari bile pogrešne? I tu nastupa to vječno pitanje – što bi bilo, da je bilo?

Novljanin Vladimir Potočnjak

Branka Petrić svojim nas je ingenioznim utjelovljenjem bake Lou čas šarmirala, čas nasmijavala, čas nam tjerala suze na oči – svakako ostavljajući možda i najsnažniju impresiju na publiku, dajući samome kazališnom komadu i izvođenju duh i dušu, dok je Tamara Aleksić, mlada i perspektivna glumica, prisutne zainteresirala likom privlačne, putene i nevaljale Cassandre. Velika pozornica Madlenianuma, dupkom puna – koliko tamošnje mjere to dozvoljavaju, višeminutnim je aplaudiranjem nagradila glumački postav, što je samo dokaz kako je publika dobro prihvatila komad.

Vozeći se, iz Zemuna k Novom Beogradu, gdje je nas, novljansku delegaciju (novosadsku obitelj Marković koja ljetuje u Novom te moju malenkost), Petrić-Fehmiu vodila na večeru u restoran »Durmitor« (koji ne štedi na porcijama), prošli smo pored negdašnje Palate Federacije, odnosno zgrade Saveznog izvršnog vijeća – današnje Palate Srbije. Priupita nas Branka: »Znate li tko je projektirao ovo monumentalno zdanje?«, na što mi odgovaramo negativno. »Vladimir Potočnjak – naš Novljanin!« odgovara.

I doista, nema gdje nas nema…

Ante PERIČIĆ