RIJEKA – Grad Koji Teče nebrojeno je puta dokazao da stvara i odgaja istaknute pojedince koji sjaje pojednako na gradskom nebu, prostranstvima nacionalnoga neba, kao i mnogo većim svjetskim nebeskim prostranstvima. Riječka je kulturna scena tako i producirala pojedince koji su djelovali i lokalno i regionalno i svjetski, te su ostvarili zavidne karijere u svojim područjima.

Riječki plesni odgoj

Ime Borne Babića još je jedna potvrda da riječke plesne udruge uspijevaju odgojiti renomirane plesače i koreografe, jer radi se o mladiću koji je nakon završene Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci krenuo u Nizozemsku na profesionalno plesno obrazovanje na Codarts Rotterdam University of the Arts. Do danas je Borna ostvario mnoge suradnje s pojedincima i ustanovama, od kojih se ističu one sa Ultima Vez/Wim Vandekeybus (BE), Olivier de Sagazan (FR), Club Guy & Roni (NL), Marina Mascarell (ES) kao plesač te je predavao kao profesor suvremenog plesa na Royal Conservatory Anwerp (BE), Iwanson International School of Contemporary Dance Munich (DE), Fontys School of Fine and Performing Arts (NL) i mnogim drugim mjestima.

Kao koreograf, režirao je i koreografirao svjetski nagrađivani kartki plesni film »The End Does Not See« za Scapino Ballet Rotterdam, a imao je prilike i koreografirati svoj prvi cjelovečernji plesni komad »Okvir« za Zagrebački plesni ansambl. Sa samostalnom predstavom »AMAE« u suradnji sa Elianom Stragapede osvojio je brojna priznanja, recimo prvo mjesto za koreografiju na Copengahen International Choregraphy Competitionu 2022. godine, kao i na Rotterdam International Duet Choreography Competitionu prošle godine. Ovaj se riječki plesač s briselskom adresom u svibnju s cjelovečernjom inačicom ranije nagrađene predstave predstavio i riječkoj publici, što je i povod da ga upitamo za priču koja se krije iza same predstave zanimljivoga naziva.

Nakon što je vaša plesna predstava »AMAE« dobila razne nagrade, na Copengahen International Competition te na Rotterdam International Choreographic Competition, dolazite u rodnu Rijeku na festival Port of Dance. Sudeći po reakcijama publike, vaša je predstava zaista oduševila. Kakav je osjećaj nastupati pred domaćom publikom, onom koja vas je na neki način plesno odgojila; što vam to znači, odobravanje riječke publike, kao plesaču, no i koreografu s inozemnom adresom? Jeste li u publici vidjeli i neka poznata lica?

Pa, zasigurno je reakcija i odobravanje riječke publike ono najslađe, jer u publici su bila brojna poznata lica, od obitelji i prijatelja do, kako se ja volim šaliti, moje »dance mom« ili plesne majke, Martine Hrlić Rogić, koja me je plesno odgojila u plesnoj grupi Flame. Prema tome, topli pljesak riječke publike ujedno je i najtopliji pljesak koji sam dosad primio. Dobili smo zaista pozitivne povratne informacije, i od onog stručnog dijela publike, kao i od šire publike, što nam je posebno drago.

Inspiracija u ljudskim odnosima

Kad govorimo o samoj predstavi, možete li nam reći kako je predstava uopće nastala?

Predstava »AMAE« zapravo je nastala iz velike želje da nakon našeg studija u Rotterdamu, partnerica Eliana i ja ponovo dijelimo studio i plešemo skupa, pa je to i naša prva koreografska suradnja. Glede koreografiranja, Eliana nije imala prijašnjeg iskustva u tome dok ja jesam; ranije sam za Zagrebački plesni ansambl koreografirao cjelovečernju predstavu, za Scapino Ballet Rotterdam te za druge nezavisne projekte.

U pandemijskome razdoblju u kojem smo imali nešto više slobodnog vremena stvorila se prilika da odemo u studio i da istražujemo. S obzirom na naša prošla osobna iskustva, bili smo inspirirani ljudskim odnosima i međusobnom ovisnošću jednih o drugima, bilo da se radi o ovisnosti između roditelja i djeteta, prijatelja, ljubavnika i/ili ostalih odnosa. Dakle, 2021. godine napravili smo kratku verziju »AMAE« i otišli smo na Copenhagen International Choreography Competition i osvojili prvo mjesto za koreografiju te produkcijske nagrade za prestižnu Nederlands Dans Theater i Holstebro Dansekompagni u Danskoj. Taj nas je uspjeh potaknuo da se počnemo prijavljivati na različite natječaje, u Belgiji, Njemačkoj, Španjolskoj, te smo dobili sredstva da napravimo tridesetominutnu verziju »AMAE«, koju smo imali prilike premijerno izvesti u Ulmu u lipnju prošle godine, a u svibnju je u sklopu festivala suvremenog plesa Port of Dance i riječka publika imala prilike pogledati upravo tu verziju.

Subjektivnost vs. kruta realnost

O čemu, dakle, govori predstava »AMAE«; je li predstava na koji način, barem ja to tako »iščitavam«, povezana s japanskim amae konceptom, ili je pak naziv akronim od latinske »amor mundi, amor eros«?

S obzirom na to da smo htjeli produbiti onu početnu spomenutu temu (među)ljudskih odnosa i međusobne ovisnosti, počeli smo dalje istraživati te došli do knjige »The Anatomy of Dependence« japanskog psihoanalitičara Takea Doia, koji nam nudi jasno objašnjenje koncepta »amae«, jedinstvenog japanskog ponašanja, odnosno potrebe da budemo u dobroj naklonosti, te da možemo ovisiti o ljudima oko sebe. Amae je japanska riječ koja se koristi za opisivanje ponašanja ljudi kada žele biti voljeni, kada žele da se o njima brine, kada svjesno ili nesvjesno žele ovisiti o drugoj osobi s određenim značenjem podložnosti.

Štoviše, autor u knjizi govori o dualnosti te ovisnosti, jer ona može značiti jedan lijep i topao odnos, možda i sjedinjenje, a u isto vrijeme, s druge strane, poričemo objektivnu realnost, pa se lako takvi odnosi mogu preokrenuti i prijeći iz ljubavi u mržnju i iz brige u kontrolu. Upravo nas je ta dvostrukost inspirirala, već i za kratku verziju predstave. Takvo promišljanje je posebno zanimljivo, jer tu amae potrebu razvijamo već dok smo novorođenčad; plačući zovemo vlastitu majku da nas grli, tako da se prepuštamo u njezin topli, subjektivan svijet, čime istovremeno poričemo tu objektivnu realnost. Zanimljivo je, Doi govori, da se u japanskome društvu ta potreba razvija i kasnije u životu, dok mi na Zapadu, iako i dalje isto imamo tu potrebu, tako to ne označujemo i ne prepoznajemo.

Na koji ste način onda koreografski htjeli predočiti dinamiku odnosa?

Koreografski, glede izbora pokreta, jako smo izbirljivi. Želimo da pokret komunicira, da publika shvati točnu namjeru, točnu emociju koju želimo izraziti. Dapače, volimo pokret koji je virtuozan, impresivan, ali u srži tražimo onaj koji može komunicirati, prenijeti ono što želimo reći. Stoga smo i dosta materijala izbacili, onoga za koji smo smatrali da se u nekoj mjeri udaljava od onoga nam primarno zacrtanog, što i kako nešto želimo reći. Sam proces rada je obuhvatan, i uključuje dubinsko istraživanje kvalitete pokreta, istraživanje uglova, odnosno dijelova tijela, tempa i dinamike pokreta, odnosa s glazbom. Radimo na granici fizičkog teatra i plesa koji zahtijeva preciznost i detaljnost. Dramaturški smo htjeli prikazati amae odnos Eliane i mene. U početku predstave gledamo moj poziv za Elianu, što je moj svojevrstan san u kojem imam strah da je gubim.

Pokušavam je uhvatiti, zovem je u amae, ali ona klizi iz mojih ruku. Nakon toga sve sagledavamo iz Elianine točke gledišta; ona se suočava s vanjskim objektivnim svijetom, počinje nekakva njezina agitacija, zove mene u amae. Predstava završava duom u kojem je ostvaren amae – topli subjektivni odnos, dok nas istovremeno ona kruta realnost, zbilja, odvaja i razdvaja, što smo predočili nakakvim harmonijskim spiralnim pokretima partneringa u suprotnosti s kvalitetom pokreta rezistencije. Ljepota (suvremenog) plesa je u tome da, iako svi dobiju srž našega odnosa i ovisnosti, traženja, zapravo različite osobe tu vide različite odnose; svatko se može povezati i protumačiti na svoj način, pa neki vide odnos majke i djeteta, neki prijateljski odnos, a neki ljubavni. Mnogi nam kažu da pronađu sebe u predstavi te da izađu iz kazališta ganuti.

Kako vam u dograđivanju zacrtane atmosferičnosti koja proizlazi iz tog odnosa pomažu glazba i svjetlo?

Osim nas, na sceni nema ničega, tako da su dva plesačka tijela, uz glazbu, svjetlo i kostime, ono što donosi priču. Svjetlo je vrlo bitno jer se igramo realnošću, tako da pomračenje i mrak daju publici nekakav »reset« i naznaku da smo možda negdje drugdje. Igrali smo se također toplim i hladnim svjetlima, jer smo htjeli prikazati trenutke kad zovemo amae; pa je svjetlo kad smo skupa primjerice toplije. Svjetlo, dakle, igra veliku ulogu, a oni mračniji dijelovi daju nekakvu koncentraciju. A kostimi pak potpomažu tu ideju realnosti i sna. Primjerice, Eliana u mome snu ne nosi cipele i jaknu, klizi niz moje ruke, dok ih kasnije u svom amae dijelu nosi, s ciljem predočavanja nje kao konkretnije i realističnije. Glazba je također jako bitan aspekt, koji nas je uveliko inspirirao; nadaje puno emocija, gradi tenziju i daje teksture nama samima i gledatelju.

Tekstura pokreta

Na koji se način ova predstava preokupacijski nadovezuje na neke vaše prošle radove, bilo one koje ste sami koreografirali ili u kojima ste plesali?

Svi moji prošli plesni radovi, ili za Zagrebački plesni anasambl, Scapino Ballet Rotterdam, ili možda neki moji privatni, pa i predstave u kojima sam radio kao plesač/performer, imaju tu neku nekakvu »dance theatre« podlogu i jaki partnering. Svaka od njih crpi inspiraciju iz života i privatnih iskustava koje dalje želim razraditi i bolje razumjeti, no svaka je bila posebna svojom tematikom, pa ne mogu reći da ima veze s »AMAE«, osim tog spomenutog načina rada koji teži snažnoj kvaliteti i teksturi pokreta koji komunicira.

Što prema tome stavljate u fokus u svom koregrafskom radu?

Vrlo mi je bitno da pokret ima neku podlogu, priču, da dolazi odnekud, tako da se publika može povezati, a to nije lako postići. Tražim namjeru iza pokreta, osjećaj ili nekakvu imaginaciju, tako da mi je koreografski fokus, mogu reći, na pronalaženju onog što želim reći i kako to mogu postići.

Kako možete proširiti svoje shvaćanje plesa, koreografije, pokreta i tko su vam u tom smislu koreografski uzori?

Moja partnerica i ja definitivno želimo proširiti naše shvaćanje plesa tako što bismo voljeli ostvariti suradnje i s drugim umjetnicima, u drugim medijima, i staviti ih na istu razinu važnosti. Za ovu predstavu smo prvo išli u studio, a onda smo počeli raditi na glazbi s Nenadom Kovačićem, tako da nam je velika želja raditi sa suradnicima s kojima od početka surađujemo i koji nas možda mogu inspirirati iz, da tako kažem, drugog ugla, druge perspektive, čime možemo obogatiti svoj rad i svoje iskustvo. Meni osobno oduvijek je bila inspiracija Pina Bausch i njezin Tanztheater Wuppertal, zato što povezuje ples i dramu, odnosno ples i kazalište, a njezine koreografije i performansi komuniciraju s publikom te dopiru do svakoga tko gleda. Od aktualnih umjetnika kao inspiraciju bih izdvojio Marlene Monteiro Freitas, Peeping Tom.

Ples kao strast i ambicija

Što vam je ples donio u životu i što vam daje?

Od moje sedme godine ples je postao moja strast i ambicija koju sam, evo, proživio, i dalje živim, a doveo me do toga da živim vani, putujem, upoznajem različite kulture i divne ljude koji me inspiriraju ne samo na profesionalnom, plesnom aspektu, nego i kao osobu. Bez plesa ne bih bio ono što sam danas.

Smišljate li koji novi plesni komad i na čemu trenutno radite?

Trenutno Eliana i ja imamo turneju s predstavom »AMAE«, u sklopu koje obilazimo Cipar, Švicarsku, Sardiniju, Maltu, Svetvinčent, Amsterdam, pa nagodine čak i Kinu. Također imamo i istraživačku umjetničku rezidenciju u Dansateliers Rotterdam, gdje se pripremamo za nove projekte, jer ćemo sljedeće sezone koreografirati za prestižni Nederlands Dans Theater i Bayerisches Staatsballett Munich. Prijavljujemo se i na natječaje i za rezindencije, jer vidimo daljnji potencijal da produžimo »AMAE« na cjelovečernju predstavu. Sve više i više naš rad traži usredotočenost i vrijeme, tako da planiram sve manje i manje raditi na tuđim projektima, čime bih ostavio više prostora i više mogućnosti za našu koreografsku karijeru koja je »ulovila val i teče«.