Životni ga je put odveo od Zagreba do Pule, pa do Zagreba. Aktivan na sceni već oko 50 godina, u novinama, časopisima, enciklopedijama i leksikonima Boris Senker od 1970. objavljuje prijevode, recenzije, članke, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća. U povodu predstavljanja njegove najnovije knjige

»Istarska prikazanja«, koja objedinjuje više njegovih djela, svih s tematikama nama bliskima, osobama istarske prošlosti i nadasve misaonih tretmana istih, razgovarali smo s ovim teatrologom, kritičarom, književnikom i prevoditeljem, koji je velik dio svojeg djetinjstva i odrastanja proveo u Puli.

Teško je ukratko sažeti čime se sve bavite. Teatrolog ste, kazališni kritičar, leksikograf, književnik i prevoditelj. No, na posebno sugestivan način bavite se istarskim temama, koje su vrlo važne u vašem opusu. Trilogija »Istarska prikazanja« obuhvaća vaše dramske tekstove »Istarske priče«, »Sanjari budućnosti« i »Sanjarova priča« u kojima se tematizira prošlost Istre ugrađena u sadašnjost. Kako je krenula cijela ta lijepa priča?

– Sav taj moj rad koji, kad ga ovako raščlanite na, da posegnem za terminom iz naše blažene državne birokracije, pojedina područja i grane, djeluje gotovo pa impresivno, svodi se zapravo na jednu jedinu riječ – kazalište. Pišem o kazalištu i za kazalište, i to je sve. Tekstovi se razlikuju, naravno, onoliko koliko se kritike, leksikografski članci, eseji, studije i književni radovi moraju razlikovati, ali svagda ostaju u kazališnoj orbiti. Što se Istre tiče, za mene osobno priča je počela prije točno 69 godina. Naime, početkom veljače 1955. godine – bila je vrlo oštra zima, toga se dobro sjećam, nasmrzavali smo se u vlaku – majka, brat i ja pridružili smo se ocu, liječniku, koji je od početka siječnja počeo raditi u tadašnjem Higijenskom zavodu u Puli. Od drugog polugodišta prvoga razreda pučke škole pa do mature na Gimnaziji školovao sam se u Puli, a ostao sam i dalje, unatoč studiju i radu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, vezan za Pulu, i ta se veza postupno prelila u kazalište. Moram spomenuti i još nešto, svojevrsni prolog cijeloj toj priči, važan i za početak istarskih tema u kazalištu. Moj djed, Karlo Senker, Prvi svjetski rat proveo je na carskim i kraljevskim brodovima, ponajviše na bojnom brodu »Árpád«, u pulskoj luci pa su se u obitelji prepričavali njegovi doživljaji, poneki i vrlo mučni, iz tog razdoblja. Djeda sam uveo kao lik u tekst »Pulisej«, a »Pulisej« je bio prva predstava u istarskom nizu koji već treće desetljeće zajedno stvaramo Robert Raponja i ja. »Istarska prikazanja« nastavak su tog niza, a potaknuo ih je i omogućio prije nekoliko godina pokrenuti Teatar Fort Forno, posebno vrijedan kulturni i turistički projekt.

Pulisej

Zasigurno je bio zahtjevan taj proces kreiranja tih atemporalnih tekstova?

– I jest, i nije. Da nije bilo »Puliseja« u devedesetim godinama, da nije bilo dviju predstava iz prvoga desetljeća ovoga stoljeća, »muške« i »ženske« povijesti Istre, u produkciji Robertove udruge FERR, Čakavskoga sabora i Arheološkoga muzeja, vjerojatno se u ovoj životnoj dobi ne bih usudio upustiti u pisanje jezično i dramaturški tako razbarušenih tekstova. Osim toga, pisanje za kazalište, za točno određenu pozornicu i ansambl, ima i jednu veliku prednost. Riječ je, dakako, o tom da je kazališni pisac u takvoj situaciji timski igrač, da je u neprekidnoj suradnji s ostalim članovima tima. Naš način rada nije štafetna utrka – pisac svoju »dramu« na svežnju papira predaje redatelju, on je predaje suradnicima i glumcima, oni je predaju gledateljima. U nas ona glasovita, zlorabljena i nerijetko pogrešno tumačena gavelinska »suigra« počinje i prije pokusa, a nikad gotova predstava njezina je posljednja etapa.

Koliko je danas zahvalno pribjegavanje mitovima, drevnim povijesnim razdobljima i legendama za predstavljanje povijesti Istre turistima, odnosno strancima?

– Ima li, zapravo, ičega kazališnijeg od mitova i legendi. Kulturološki i antropološki usmjerena povijest kazališta govori o višestrukom rađanju kazališta – u antici, srednjem vijeku, renesansi i, posebno, tradicijskoj kulturi – i svako je od tih rođenja neraskidivo povezano s obredom, mitom, legendom, običajem, kultom… Stručnu, objektivnu, pouzdanu – sve to barem u nakani, ako je riječ o odgovornim, poštenim radovima – povijest Istre turisti mogu dobiti iz dobrih vodiča, monografija ili dokumentaraca. Mi im dajemo priče. Nisu ni one izmišljene i lažne. Ne, istinite su, istinite na onaj stari, aristotelovski način govorenja o mogućem. Od »Puliseja« ponavljam, kao osrednju dosjetku, da je posao kazališta ispravljanje propusta povijesti, a ne ponavljanje onoga što se u povijesti dogodilo. Svojim predstavama i strancima, ali i domaćim ljudima, ne želimo dati niz činjenica, nego im prenijeti, unijeti u njih ono što bi se nekoć nazvalo istarskim duhom, a sad ćemo govoriti o ovakvom ili onakvom identitetu.

Lepeza doživljaja

U vašem djelu bavite se i ostvarenjima važnih figura kao što su arhitekt Pietro Nobile, arheolog Giovanni Carrara, carica Sisi, mikrobiolog Robert Koch, viceadmiral Wilhelm von Tegetthoff, potom skladatelja Antonija Smareglije, pisaca Thomasa Manna, Arthura Schnitzlera, Jamesa Joycea, umjetnika Gustava Klimta, koje su utjecale na internacionalnu kulturnu geografiju Istre. Kakav je to bio doživljaj Istre?

– Postavili ste, da budem malo patetičan, pitanje svih pitanja. Nije to bio jedan doživljaj, i to je ono što smo željeli, a nadam se jednim dijelom i uspjeli, pokazati u »Istarskim prikazanjima«. Bila je to široka, široka lepeza doživljaja. Jedan te isti trokut tla, omeđen s dviju strana morem, a s treće planinom, svakomu od njih bio je nešto drugo. Uostalom, i posve su ih različiti razlozi doveli do Istre – nekoga »befel«, nekoga slučaj, nekoga nesporazum, nekoga dokolica ili hedonizam, nekoga znatiželja, nekoga nužda, nekoga velika ideja… Na krajnje su oprečne načine pristupali Istri, različitim su se poslovima – korisnim, ali i štetnim – u njoj bavili, ostavili posve različite tragove, svoje tragove, u njoj i upisivali, svaki na svoj način, njezine različite tragove na europski kulturni zemljovid. Ne bi nas nikamo odvelo da sad pokušavam odrediti kakav je čiji doživljaj bio. Pojednostavit ću, krajnje: na jednom je kraju te lepeze doživljaja Istra kao velika terasa za sunčanje, blagovanje i ostale užitke, znamo ih, a na drugom kraju Istra kao bogata, prebogata riznica duhovnoga i materijalnog blaga koje se pribiralo od prapovijesti do nedavne prošlosti. Istra vam, razumije se, može biti i jedno i drugo, ili jedno, ili drugo, ali to što će vam biti ipak više govori o vama nego o njoj.

Dinamičnost, višejezičnost te miješanje stiha i proze važna su odlika vaših prikazanja. Kakvu povratnu informaciju imate od čitatelja?

– »Istarska prikazanja« objavljena su u knjizi, ali ona nisu namijenjena toliko čitateljima, koliko gledateljima. Zato su u knjizi otisnuti QR kodovi koji omogućuju gledanje snimaka svih triju predstava. Tekst je samo dio, i to ne najvažniji dio, cjeline. Dinamiku, predstavama, a zaista su bile iznimno dinamične, dali su pokreti glumačkih tijela, lutaka i predmeta, igra svjetlom, glazba, boje… Što se pak višejezičnosti tiče, ona na početku možda i zbunjuje gledatelje, a pogotovo čitatelje, ali nakon nekog vremena vjerujem da osjete kako se iskustvo »šetnje« tekstom ili predstavom zapravo ne razlikuje od iskustva šetnje Ulicom Sergijevaca u Puli, ili bilo kojom prometnom ulicom u nekom drugom turističkom gradu tijekom sezone, pa i šetnjom Jelačićevim trgom ili Zrinjevcem, ili švrljanjem među štandovima na Dolcu. Zasut će vas riječi engleskoga, talijanskog, njemačkog, španjolskog i drugih jezika. Uronjeni smo, barem jedan dio godine jesmo, i to duboko, u višejezičnost. Ona je naša stvarnost.

Objavili ste brojne znanstvene radove, studije, eseje i članke o hrvatskoj i svjetskoj dramskoj književnosti i kazalištu, s posebnim naglaskom na XX. stoljeće.

– Kao apsolvent komparativne književnosti prijavio sam se 1970. godine na prijemni ispit za studij režije na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti. I nisam prošao ni prvi krug selekcije. Zasluženo ga nisam prošao. Mogao sam zbog toga, recimo, zamrziti kazalište, napose režiju, odlučiti da ne želim više imati nikakve veze s tim. Srećom, nisam tako odlučio, nego sam se naprotiv nastojao što bolje upoznati s područjem u koje sam srnuo mladenački poletno i nepripremljeno. Tako su prvi moji stručni tekstovi – a počeo sam ih pisati 1972. za časopis 15 dana, odmah nakon što sam počeo raditi kao asistent na Odsjeku za komparativnu književnost – bili kratki prikazi redateljskih poetika Antoinea, Stanislavskog, Craiga i drugih rodonačelnika kazališne režije, umijeća koje se emancipiralo u dvadesetom stoljeću. Proširenjem tih članaka nastala je i prva moja knjiga, »Redateljsko kazalište«, pa me taj početak i usmjerio prema dvadesetom stoljeću kojim sam se nastavio baviti. Uz povremene izlete u renesansu – Držić, Shakespeare i kazalište njegova doba, komedija dell’arte, koju i Robert i ja volimo barem u jednoj sceni uvesti u naše predstave.

Duhovito progovarate i o kazalištu i o vlastitom vremenu.

– Hvala na komplimentu. Ovaj svijet je daleko od onoga »najboljeg od svih mogućih svjetova«, daleko i od dobroga, i čovjek zbog toga može biti gnjevan, zgađen, očajan. Može rigati vatru, prosipati žuč, lijevati suze… A može se i liječiti, braniti smijehom. Nije to stvar volje, izbora, bude tako. Trebam li birati između »Hrvatskoga boga Marsa« i »Dobrog vojaka Švejka« kao odgovora na užas Prvoga svjetskog rata, izabrat ću »Švejka«.

Bučan razgovor

Odakle crpite inspiraciju za tako opsežno stvaralaštvo?

– U jednu ruku čini mi se nemogućim odgovoriti na vaše pitanje a da pritom ne počnem komplicirati i mistificirati stvar. U drugu ruku, naprotiv, odgovor može biti i posve jednostavan. Budući da su mi roditelji dopustili da nakon mature posve slobodno biram što ću studirati, izabrao sam komparativnu književnost i anglistiku. Na kraju studija nisam još bio siguran što me najviše privlači. Književnost? Film? Kazalište? Prevagnulo je kazalište, a to znači da sam cijeli svoj radni vijek proveo okružen ljudima i tekstovima. Od njih sam, i od ljudi, i od tekstova, dobivao poticaje, oni su mi postavljali pitanja, izazivali me, mamili, nagovarali, plašili, nudili mi ideje. I na sve to reagirao sam kako sam znao i umio. Nekad bolje, nekad lošije, nekad mi se posrećilo, nekad nije. Sve što sam radio bilo je zapravo uključivanje u velik, bučan i zanimljiv razgovor koji traje i traje i, nadam se, nikad neće prestati.

Na čemu trenutno radite?

– Radim na uređivanju Kazališnoga leksikona za Leksikografski zavod »Miroslav Krleža« i sram bi me bilo reći koliko dugo taj posao traje. Predugo. Uz to, priređujem za objavljivanje tekstove s nekoliko simpozija i kolokvija na kojima sam proteklih mjeseci sudjelovao i dogovaram s Robertom novu predstavu, za jesen ili zimu, ovaj put ne na istarsku temu, nego na temu »čemu služe djedovi«. E, tu nije nimalo teško dokučiti odakle ću, kao trostruki djed, crpiti inspiraciju za tekst, a poticaj je došao od Roberta.

Kao kazališni kritičar, kako ocjenjujete aktualnu kazališnu scenu?

– Kazališne sam kritike i kazališne kronike pisao punih trideset godina. Pisao sam ih neredovito, uglavnom za časopise, za Prolog pa za Republiku, a ne za dnevne novine ili tjednike. Godine 2000. odlučio sam da kao kritičar i kroničar neću pisati o kazalištu dvadeset i prvog stoljeća, da ću ostati vjeran dvadesetom stoljeću. Odluku sam obrazlagao raznim dosjetkama, ali odlučio sam zapravo više ne pisati kritike predstava na našoj, kako ste rekli, »aktualnoj kazališnoj sceni« jer sam i sam bio prisutan na njoj, surađivao s mnogo ljudi i tu više nije moglo biti riječi o itekako potrebnoj nepristranosti. Dopustite mi zato da ostanem dosljedan toj odluci pa da u predstavama kao što su, recimo »Moji tužni monstrumi« Mate Matišića i Vite Taufera, »Nestajanje« Tomislava Zajeca i Dore Ruždjak Podolski ili »55 kvadrata« Ivane Vuković i Ivana Plazibata lijepo i tiho uživam, a neke druge mirno i tiho zaboravim.

Kratka biografija

Rođen u Zagrebu, 5. studenoga 1947. godine, Boris Senker hrvatski je kritičar, teatrolog, sveučilišni profesor i hrvatski književnik. Dramski je pisac, član Društva hrvatskih književnika (DHK) i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT). Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) od 2012.

Gimnaziju je pohađao u Puli; komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, a 1982. doktorirao obranivši disertaciju o kazališnom radu Milana Begovića.

Od 1971. radio je kao asistent, potom docent (1983. – 1990.), izvanredni profesor (1990. – 1996.) te redoviti profesor (od 1996.) na Katedri za teatrologiju Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1990. radi i kao vanjski urednik u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« u Zagrebu. U novinama, časopisima, enciklopedijama i leksikonima od 1970. objavljuje prijevode, recenzije, članke, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća.